Nikolina zadnja utakmica (Piše: Zvonimir Magdić)

Preminuo je Nikola Kalšan, nekadašnji nogometaš Građanskog

I najveće stvari (Građanski) završavaju s jednim, običnim čovjekom (Kalšan). Ne čitam, baš, partcetle po novinama. Ovaj put, slučajem, jesam: “Blago u Gospodinu preminuo je, u devedesetoj godini, Nikola Kalšan.” I – točka. Za tolike njih. Za nas, pa i mene, šok. Moj prijatelj. Nogometaš. Čak, u posljednjim danima četrdeset pete, i prve momčadi. Najvećeg hrvatskog nogometnog kluba u čitavoj njegovoj povijesti. Da, Prvog Hrvatskog Građanskog športskog kluba. Sjedili smo 2011. skupa na proslavi stote obljetnice Građanskog – Dinama. U Hrvatskom narodnom kazalištu. Stajali mirno, na hrvatsku himnu. I tihim smiješkom odbili smo taj komplet komplota!Ja nisam za Dinamo – veli Nikola, ni ja – velim – ja. Mi smo bili i ostali “Purgeraši”. Moj tata nikada više nije otišel na utakmicu, poslije “crvenog zida”. Nikad. Nije bilo Građanskog. On, Dinamo nije priznavao hrvatskim klubom. Ko ga je zmislil? Toliko je varijacija na tu temu, tko; to nitko ne zna. Zna se: Građanskog – nema. A on, Kalšan, je iz juniora krenuo, na nekim utakmicima u onaj čudesni sastav, za kojeg je igral i Štef Bobek, jasno, na kraju balade. Priča mi: “Bilo nas je puno kaj smo sedili u ʼčekaoniciʼ. I pratili svaki mig trenera Bukovija. Koga bu pustil unutra? Od tolikih, ja sam bil najbliže igranju za prvu. Zakaj? Ja sam vam furt visel na igralištu. Na onom drvenjaku od tribina, ja sam sam gotovo i – spal. Ak’ je trebalo nekog, Bukoviju je bilo jasno; Nikola je tu. Igral sam u navali. A za prvu momčad Građanskog, kad sam pozvan, u onih zadnjih dana kluba, sve češće, igral sam krilo. Imal sam snagu, odlučnost. Uz tehniku, Bukovi je meni daval prednost.”

Pročitaj više