Da se ne zaboravi – Piše: Mladen Pavković

Nepravedne presude

Čak ni supruga te stradale osobe, koja je bila jedini svjedok ubojstva, nije okrivila Marića, ali to je za bivše agresore bilo manje važno

Koliko puta ste čuli ili pročitali da dosad nitko nije odgovarao za niz ratnih zločina učinjenih tijekom hrvatskog Domovinskoga rata. Srbija, Crna Gora, te zločinačka Jugoslavenska armija (JA) još nisu  platili ni ratnu odštetu, a bili su agresori na Republiku Hrvatsku. Na tisuće pripadnika  srpske agresorske vojske, koja je pucala, masakrirala i rušila sve što je hrvatsko, oslobođeno je svake odgovornosti. Da tragikomedija bude veća, relativno često se može doznati da je jedan dio srpskih agresora čak i zaposlen u institucijama poput MUP-a RH (poglavito u Vukovarsko-srijemskoj županiji) te da ih ima i u drugim državnim službama. Neki primjerice rade u Vukovaru ili Vinkovcima, a žive u Srbiji. U srbijanskim državnim institucijama vjerojatno nema ni jednog Hrvata koji se borio za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Srbi ne opraštaju kao Hrvati. Najveći broj agresorskih zločinaca oslobođen je na temelju Zakona o općem oprostu, a koji se odnosi na kaznena djela počinjena u vremenu od 17. kolovoza 1990., što se prema nekima smatra početkom oružane pobune u Republici Hrvatskoj, do 23. kolovoza 1996. Za razliku od prijašnjih zakona o općem oprostu, ovim zakonom dan je opći oprost ne samo za oslobođenje od kaznenog progona i kaznenog postupka, već su općim oprostom bile obuhvaćene i osobe koje su bile lišene slobode i nalazile su se na izdržavanju kazne ili u pritvoru ili u slučajevima kada su trebale nastupiti već pravomoćno izrečene kazne. U najvećem broju slučajeva županijska su državna odvjetništva pokretala postupke protiv pripadnika bivše JNA, Teritorijalnih obrana te pripadnika vojnih i paravojnih snaga tzv. Republike Srpske Krajine, ali i protiv hrvatskih oružanih snaga. Najveći broj oprosta odnosio se na hrvatsko Podunavlje, dakle na onaj dio Hrvatske gdje su srpski agresori učinili golema zvjerstva, kakva suvremena Europa ne pamti. Oni koji su bili glavni organizatori agresije mogli su i mogu mirno spavati, iako je iza njih ostalo više od 15 tisuća ubijenih Hrvata, oko 145  dosad otkrivenih masovnih grobnica, iznimno veliki broj razrušenih crkava, bolnica, dječjih vrtića, škola, obiteljskih kuća… A o onima koje su protjerali iz svojih domova da i ne govorimo.
Međutim, kad je riječ o Zakonu o oprostu tu  mnogo toga nije jasno. Kao prvo, zbog čega se zločincima oprašta od 17. kolovoza 1990., to više što Srbi ne priznaju da je u to vrijeme uopće bilo  ikakve agresije, odnosno rata u Republici Hrvatskoj?
Slučaj Veljka Marića to najbolje potvrđuje. Njega su Srbi, kao hrvatskog branitelja, uhitili ili točnije rečeno kidnapirali na srbijansko-bugarskoj granici te ga 2012. osudili, bez dokaza, na strašnih 12 godina zatvora, optuživši ga da je 31. listopada 1991. u selu Rastovac, pokraj Grubišnog Polja, ubio srpskog civila. Čak ni supruga te stradale osobe, koja je bila jedini svjedok ubojstva, nije okrivila Marića, ali to je za bivše agresore bilo manje važno.

Pročitaj više