Umjetnička darovitost i senzibilitet, angažman i osebujan stil

Piše: dr. sc. Miroslav Međimorec

U pokušajima razumijevanja života i postupaka Slobodana Praljka njegov umjetnički dio spominje se usput i tek u natuknicama, često podcjenjivački, s nekom vrstom ironije i omalovažavanja. Ispada da je tek usput i malo radio u kazalištu i na filmu. Držao sam da je važno sažeto progovoriti i o tom dijelu Praljkova strastvenog angažmana koji je pokazivao u svemu čime se bavio – u studiranju, žestokim studentskim debatama pa čak i sukobima 68. i 71., u pedagoškom radu, u borbi za egzistenciju – godinama je konobario po Njemačkoj i skupljao novac za kuću, najprije je zaradio za garsonijeru, drugog ljeta za dvosobni stan pa je kupio zemljište za kuću koju je sam gradio s ocem, bratom i prijateljem Đerekom, pijukom, lopatom i tačkama. Od teškog fizičkog rada godinama je trpio žestoke bolove u leđima i kralježnici, sjećam se da je u Sunji spavao na podu jer ga je dograbila žestoka križobolja koju danju nije pokazivao braniteljima. Bio je širokog srca kojim je pomagao prijateljima, kolegama, mladim ljudima. U kući koju je s toliko truda i muke tek završio jedno vrijeme je udomio skupinu mladih umjetnika – glumicu Miru Furlan, književnika i glazbenika Davora Slamniga, Gorana Pavelića Pipu, Pjer Žardina – koji su u svojevrsnoj komuni stvarali glazbu, pisali, debatirali, veselili se (Mira Furlan i Orkestar Davora Slamniga). Glumac Zdenko Jelčić mjesecima je bez ikakve naknade stanovao kod njega…Tako širokogrudan, strastven i radin, kritičan i provokantan bio je i kao redatelj u kazalištu i na filmu.
U životopisu genarala Slobodana Praljka navodi se da je rođen 1945. u Čapljini, školovao se u gimnaziji na Širokom Brijegu i Mostaru. Odlazi na studij u Zagreb u kojem je 1970. diplomirao Elektrotehniku, filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu 1971. i sljedeće godine (1972.) završio je Akademiju za kazalište i film. Bio je majstor svjetla u ZKM-u, predavao i vodio laboratorij za elektroniku u Tehničkoj školi “Nikola Tesla” u Zagrebu, i tek kasnije je postao “slobodni umjetnik”. Radio je kao kazališni redatelj u Zagrebu, Osijeku i Mostaru, snimio televizijsku seriju za djecu “Blesan i tulipan” za TV Zagreb, “Jegulje putuju u Sargasko more” za TV Sarajevo, dokumentarne filmove i igrani film “Povratak Katarine Kožul”.
Nakon polovice studija na Elektrotehničkom i Filozofskom fakultetu odlučio se okušati u kazališnoj i filmskoj umjetnosti. Položio je audiciju i 1968. upisao studij režije na zagrebačkoj Akademiji za kazalište i film (AkiF). Sam je skrbio za svoj život, u slobodno vrijeme je istovarivao ugljen na zagrebačkom ranžirnom kolodvoru, radio druge teške fizičke poslove preko Student servisa i kao gastarbajter konobario u Njemačkoj. Nakon što je diplomirao i postao inženjer elektrotehnike zaposlio se kao majstor rasvjete u zagrebačkom Pionirskom kazalištu-PIK-u (koje je uskoro promijenilo naziv u Zagrebačko kazalište mladih). Pod vodstvom ravnatelja Nikole Vončine PIK je upravo početkom sedamdesetih počeo napuštati socrealističnu zamisao kazališta za djecu i mlade, mijenjao se repertoar i stvarao koncept i estetika modernog, kritičnog, otvorenog i tragalačkog kazališta za mlade koji se i danas u ZKM uspješno provodi. Uz starije redatelje Dina Radojevića, Božidara Violića i Georgija Para u PIK-u/ZKM-u su počeli režirati mladi redatelji Petar Veček, Ivica Kunčević i moja malenkost, pojavili su se mladi dramski pisci Ivan Bakmaz, Ivan Kušan, Tomislav Bakarić. Uz društvenu kritičnost mladih dramatičara rađali su se novi estetski postupci, ideje i načini kazališnog izričaja. Slobodan Praljak se baš tada našao u središtu kazališne obnove koja se proširila na Teatar ITD. i vršila snažan utjecaj na glavnu struju zagrebačkog-hrvatskog kazališta. Vrhunac tog „zlatnog doba“ bilo je Krležino „Kraljevo“ u Zagrebačkom dramskom kazalištu i predstave u ZKM-u i ITD-u (Toranj, Malj koji udara, Mora, Zriniada, Hamlet u Mrduši Donjoj, Rosenkrantz i Guilderstern, Plebejci, Mirisi, zlato i tamjan, Kaspar). U takvu plodonosnu i stvaralačku atmosferu uronio je i student režije Slobodan Praljak. Jedan od njegovih prvih poslova na rasvjeti u ZKM-a bila je suradnja sa mnom. Nakon povratka iz vojske na poziv ravnatelja Nikole Vončine režirao sam u PIK-u svoju prvu profesionalnu predstavu „Zriniadu.“ Za vrijeme tog zajedničkog posla, Praljak je postavljao svjetlo, a ja režirao, između nas se razvilo dugotrajno profesionalno i ljudsko prijateljstvo. Praljak je sa mnom surađivao na „Tornju“ u ZKM-u da bi kasnije jedan drugom pomagali kao pomoćnici režije (ja Praljku u televizijskoj seriji za djecu „Blesan i tulipan“ po scenariju Gorana Babića za TV Zagreb; Praljak meni u televizijskom filmu „Crvena Kraljica“ Radoslava Pavića za TV Novi Sad i igranom filmu „Školjka šumi“ po noveli Slobodana Novaka). Kao studentski rad na Akademiji Praljak je snimio turoban film o životu radnice koja je radila na teškom stroju za prešanje. To je bila najava njegova zanimanja za ozbiljne socijalne teme i smiono filmsko otkrivanje stvarnog života u doba socijalizma. Dokumentarni film „Smrt psa“ nastavak je tog snažnog zanimanja za istinu o socijalizmu, naznaka njegova budućeg strastvenog umjetničkog, društvenog i političkog djelovanja. I meni je pomogao pri odabiru teme za dokumentarni film o najamnim građevinskim radnicima koji su se okupljali na ledini u Dubravi. Bobiša je na Akademiju donio duh pobune, bio je buntovan, glasan, pun energije i nezadovoljstva što ga je uvuklio u samo središte nemira šezdesetiosme i sedamdesetiprve. To su zapazili i profesori pa me jedan od njih, Božidar Violić, „prijateljski“ upozorio da ne prijateljujem s tim „divljim“ Hercegovcem, jer je potpuna moja suprotnost, student neobičnog ponašanja i dvojbenog kazališnog dara. Nisam poslušao profesora i nastavio sam prijateljevati s Bobišom. Nekoliko godina kasnije Praljak se drsko kandidirao za mjesto urednika Dramskog programa TV Zagreb nasuprot tada moćnoj Palmi Katalinić. Već sam taj čin sablaznio je mnoge, bio je to znak nepoštivanja nevidljive, ali prisutne kadrovske strukure u kulturi nad kojom je bdio Savez komunista. Nije prošao, ali su mu zapamtili tu drskost koja mu je odmagala u redateljskoj karijeri. O tome je svjedočio i Abdulah Sidran u svezi Praljkova angažmana za TV Sarajevo. O tome malo kasnije.

Alma Prica i Mustafa Nadarević u Praljkovu filmu Povratak Katarine Kožul, 1989.

Za vrijeme studija na AkiF-u nakon diplomiranja na prva dva fakulteta počeo je režirati u kazalištu. U „Mostarskom teatru mladih“, MTM, režirao je komad Bertolta Brechta „Čovjek je čovjek“ u kojem su kao mladi glumci debitirali danas poznati prvak Drame HNK Dragan Despot i filmski glumac i redatelj Dejan Aćimović. Sljedeći projekti su bili komadi Jevgenija Švarca „Zmaj“ i J. C. Grumbera “Dreyfusova afera“ 1979. (neprovjereni podatak)
Na Akademiji u klasi profesora Tomislava Durbešića vodio je mlade glumce pri radu na Držićevoj komediji „Novela od stanca“ koja je nakon ispita izvedena i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Praljak je 1980. „Novelu od stanca“ adaptirao i snimio kao televizijsku dramu za TV Zagreb.
Nakon tri predstave u Mostaru Teatar ITD. prihvatio je Praljkovu zamisao dramatizacije i režije predstave po romanu Anthony Burgessa „Paklena naranča“. „Kultni roman, distopijska satira i film o brutalnosti „nove mladeži“ – „petnaestogodišnji Alex dane provodi u školi, a kad se spusti noć sa svojom bandom kreće u pljačke, premlaćivanja i silovanja bespomoćnih – uz to uživa u klasičnoj glazbi. Uhvaćen, dospijeva u zatvor gdje mu se nudi sloboda ako se podvrgne novom znanstvenom postupku za liječenje nasilnih sklonosti. Ni ne sluteći što sve može izgubiti, Alex pristaje”. Daroviti mladi glumac Božidar Alić u toj “kultnoj predstavi” igrao je Alexa.
Anthony Burgess “Paklena naranča”, premijera: 22.01.1981., adaptacija romana i režija: Slobodan Praljak. Scenograf: Stjepan Gračan. Kostimografkinja: Diana Sokolić. Uz Božidara Alića igrali su Dragan Despot, Milan Plećaš, Ljubo Zečević, Adam Vedernjak, Franjo Jurčec, Darko Janeš, Žarko Savić, Slavko Juraga, Rajko Bundalo, Eta Bortolazzi i Nataša Maričić.
Slijedila je dramatizacija i režija najvažnijeg romana britanskog književnika Artura Koestlera “Pomračenje u podne”. Taj roman je jedan od rijetkih književnih djela koji je do kraja razobličio zločinačku narav komunizma. “Središnji je lik komunistički rukovodilac Nikolaj Rubašev optužen za kontrarevoluciju. Kroz četiri dijela romana (prva dva čine preslušavanje Rubaševa kod suborca Ivanova, treći preslušavanje kod ‘novokomponiranog’ revolucionara Gletkina i četvrti Rubaševljevo (lažno) priznanje na suđe-
nju zbog ‘služenja Partiji’ do kraja).
Ključna je introspekcija glavnog lika i analiza osobne i vladajuće doktrine”.
Dramatizator romana i redatelj Slobodan Praljak, scena Stjepan Gračan, kostimi Maja Galaso. Igrali su Kruno Šarić, Zvonko Torjanac, Izet Hajdarhodžić, Ratko Buljan, Žarko Savić, Pero Juričić, Marija Sekelez i Slobodan Milovanović.
Treći Praljkov kazališni projekt 1983. u Teatru ITD. bila je „komedija o jubavi kapetana Nikole Ivulića“. Komedija nepoznatog makarskog autora iz 18. stoljeća poznata i pod naslovom „Buzdovan“ („Buzdo“) “vrhunska je komedija 18. stoljeća koja može stati uz bok najboljih predgoldonijevskih komedija tog vremena. Zbog bavljenja antropologijom i seksualnošću na vrlo opscen, rabelaisovski način, čini se gotovo nevjerojatnim da ju je napisao fra Kleme Grubišić kojem se, inače, pripisuje. Praizvedena je sedamdesetih godina u beogradskom kazalištu Atelje 212 gdje se na repertoaru zadržala više od desetljaća, dok je hrvatsku kazališnu praizvedbu doživjela na Splitskom ljetu 1998. u režiji Paola Magellia (!?). Taj podatak nije točan. Slobodan Praljak je prvi 1983. u hrvatskom profesionalnom kazalištu praizveo “komediju “Buzdo”. Scenu i kostime je kreirao Zlatko Bourek, igrali su Rajko Bundalo, Pero Juričić, Ivica Zadro, Miljenka Androić-Vlajki, Žarko Savić i Željko Mavrović.
Slijede dvije predstave, kazivanje poezije i proznih dijelova A.G. Matoša „Dragi naši suvremenici“ 1984. te recital poezije A. B. Šimića „Otmjenost jedne usamljenosti“ autora Stjepana Šešelja 1985. postavio je u „Dramskom kazalištu Gavella“. Praljak je tu dramatizator i redatelj, a glumci su Božidar Boban i Zlatko Vitez. Obje predstave, posebice ona po Matošu, nosila su u sebi najavu neke nove snage, nekog novog „hrvatskog proljeća“. U tumačenjima Zlatka Viteza i Božidara Bobana Matoševi i Šimićevi stihovi bili su anticipacija buđenja i snaženja hrvatske nacionalne svijesti i predznak događaja devedesetih. U snagu i ubojitost tih recitala Praljak je unio svu svoju umjetničku i ljudsku snagu, osjećanje i neustrašivost. Kazališna kritičarka, teatrologinja Sanja Nikčević postavljajući pitanja Slobodanu Praljku prije premijere ustvrdila je: „Prilikom uprizorenja Šimića, izmjenjivali ste ‘blokove’ poezije i polemičkih tekstova stvarajući predstavu u kojoj je tišina, jedan miran ritam, bitan komunikacijski element“. Praljkov odgovor je bio: „Poezija je stvar tišine, sobnog mira. Osobito ova Šimićeva, specijalnog ritma koji traži proživljavanje svake riječi. Tako je nemoguće tražiti od publike da u jednu večer doživi, prihvati na jednoj dubljoj razini od puke informiranosti, više od desetak pjesama. Odatle taj dio polemika. Da malo opusti koncentracija neophodna za Šimićevu poeziju, ujedno da tim polemikama pokažemo problem tog vremena, stil. One nam, uz to, tako jasno pokazuju da se neki problemi, jezični, nacionalni, kulturni, nisu baš mnogo promijenili od onoga vremena“. (Večernji list, 24. prosinca 1985.)
U Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku u sezoni 1979./1980. režirao je Brešanovu komediju „Smrt predsjednika kućnog savjeta“.
Za Televiziju Zagreb po scenariju Gorana Babića, režirao je seriju za djecu „Blesan i tulipan“ „veselu, ludičnu farsu, punu imaginacije i duhovitosti, šala i zbilje. Ime junaka Blesana sugerira simboličnost i višeznačnost ove mudre dječje serije u kojoj se ne podcjenjuju djeca”.
Za Praljkov prvi televizijski film “Jegulje putuju u Sargasko more”, scenarij je napisao Abdulah Sidran, Praljkov gimnazijski prijatelj, kojeg je nakon toga otkrio redatelj Emir Kusturica i s njim postigao velik uspjeh sa svoja dva filmska naslova “Sjećaš li se Dolly Bell” i “Otac na službenom putu”. Praljak ga je, otkriva Sidran, natjerao da napiše svoj prvi filmski scenarij: “Da ne bijaše Praljkove tvrdoglavosti, ja u filmadžije ne bih nikad ni privirio. A da u filmadžije nisam privirio, nikad pristojnog dinara ne bih omirisao. Pa kako ne biti zahvalan? Praljkove zasluge što sam ja to napisao bile su tolike da režiju nisam mogao dati ni mladom genijalcu što se, kao stipendist Televizije Sarajevo, tek vratio iz Praga – Emiru Kusturici. Znalo se da je iznimno darovit, ali ja tekst nisam mogao dati nikome drugom nego onome tko me je natjerao da ga napišem. Možda je anakrono, ali takvo bijaše moje shvaćanje morala. Izgubili smo skoro dvije godine natežući se: ja ne dam teksta, oni neće Praljka. A tekst je bio predobar, te oni na kraju popustili. Nazvao me direktor, Rade Budalica: “Zovi onog svog iz Zagreba!” U tv filmu “Jegulje putuju u Sargasko more” glumili su Ines Fančović, Zdenko Jelčić, Franjo Majetić, Zijah Sokolović, Ante Vican.
Koscenaristi za igrani film “Povratak Katarine Kožul” su Abdulah Sidran i Slobodan Praljak. To je “film o sudbini žene čiji muž gastarbajter izvrši samoubojstvo skokom s kuće, dok glavni ženski lik ne može pronaći izlaz iz težine života i ubija sebe i dijete. To je sumoran film pun smrti, sprovoda, abortusa, nestajanja”. Da bi uopće snimio “Povratak Katarine Kožul’ Slobodan Praljak je založio kuću, što je i onda, kao i danas, bio hrabar i rijedak čin. Ekipu su mu činili glumci Alma Prica, Fabijan Šovagović, Mustafa Nadarević, glazbu je skladao Arsen Dedić, scenografiju potpisuje slikar Ratko Janjić Jobo.
Dokumentarnim filmovima “Sandžak Novi Pazar” i “Duhan”, snimatelj Živko Krstičević, oba snimljena 1990. Praljak je ponovno pokazao svoju osjetljivost za goruće društvene i političke teme. Nestrpljivost, strast i nemirenje sa strjelovitim političkim događajima početkom devedesetih odveli su ga u rat i udaljili od umjetnosti – kazališta i filma.

***

Popis kazališnih predstava, filmskog i televizijskog stvaranja redatelja Slobodana Praljka

Kazalište

Mostar
Mostarsko kazalište mladih
Bertold Brecht: „Čovjek je čovjek“
Jevgenij Švarc: „Zmaj“, 1976.

Zagreb
J. C. Grumber: “Dreyfusova afera“ (neprovjereni podatak), Zagreb, 1979.
Teatar ITD.
Anthony Burgess „Paklena naranča“, 1981.
Arthur Koestler: „Pomračenje u podne“, 1983.
Kleme Grubišić: „Buzdovan“, 1983.
Dramsko kazalište “Gavella”
Antun Gustav Matoš: „Dragi naši suvremenici“, adaptacija i režija Slobodan Praljak, 1984.
Božidar Boban i Zlatko Vitez
A. B. Šimić: „Otmjenost jedne usamljenosti“, recital, autor Stjepan Šešelj, 1985.
Božidar Boban i Zlatko Vitez

Osijek
Hrvatsko narodno kazalište
Ivo Brešan: „Smrt predsjednika kućnog savjeta“, 1979./1980.

TV
Tv serija „Blesan i tulipan“, scenarij Goran Babić, TV Zagreb
„Jegulje putuju u Sargasko more“ (TV film), scenarist Abdulah Sidran, TV Sarajevo, 1979.
Marin Držić: “Novela od Stanca“, 1980. TV Zagreb

Film
„Smrt psa“, dokumentarni film, TV Zagreb, 1980.
„Povratak Katarine Kožul“, igrani film, koscenarist s Abdulahom Sidranom, 1989.
„Sandžak – Novi Pazar“, dokumentarni film, TV Zagreb, 1990.
„Duhan“, dokumentarni film, TV Zagreb, 1990.

***

Polovicom osamdesetih Slobodan Praljak osnovao je Umjetničku udrugu „Oktavijan“, ona je bila koproducent filmova Slobodana Praljka „Povratak Katarine Kožul“ i filma „Školjka šumi“ po noveli Slobodana Novaka u mojoj režiji.
Praljkovom privatnom kamerom snimljene su dokumentarne snimke s Banovine iz početka Domovinskog rata, snimatelj je bio poginuli hrvatski snimatelj Živko Krstičević.
Držao sam da je važno obznaniti sve što je redatelj Slobodan Praljak radio kao umjetnik kako bi se i drugi uvjerili u njegovu darovitost, društveni i politički senzibilitet, angažman i osebujan stil. Njegov fizički nestanak, njegovo sebedarje, golemi je gubitak za hrvatski narod, ali i za hrvatsko kazalište i film.

Pripremila Dubravka VIDAK