KARTE NA STOL

 

Vladi Republike Hrvatske
Nije li izvrsno da je u Brodograđevnoj industriji Split proizveden putnički brod za polarne ekspedicije vrijedan 11 milijuna eura i nije li to još jedan dokaz da Hrvatska i dalje treba graditi brodove?
Kredit za njegovu gradnju osigurao je HBOR, a jamstvo od 66 milijuna eura dala je Vlada RH. Nije li i u Uljaniku moglo biti tako da se nadziralo uprave i pratilo opravdavaju li sredstva i rokove?

 

Hrvatskoj javnosti, medijima, psihijatrima i psiholozima, socijalnim radnicima, humanitarnim i drugim udrugama, svima
Vjerojatno nitko od nas nije svjestan koliko je pandemija koronavirusa i sve oko toga psihološki utjecalo na ljude a posebno na starije? Koji su danima slušali kako upravo njima prijeti najveća opasnost, kako ih treba čuvati, a onda su se događala obolijevanja u staračkim domovima? Jesu li oni mogli podnositi i toliku količinu straha i panike, a brojni nisu imali nikoga da im donese hranu iz dućana, ili mirovinu iz banke? Nisu li centri za socijalni rad i humanitarne udruge trebale raditi više sa starim ljudima i osmisliti pomoć? Ili možda je trebalo dogovoriti i neku suradnju banaka i Hrvatske pošte i dostavljati im mirovine? I stručnjaci tvrde kako će to imati brojne posljedice za duševno stanje nacije. Ne zanemarimo činjenicu da vjernici nisu mogli ići na misu, što je bilo iznimno teško za podnijeti, jer u teškim vremenima je utjecanje Bogu najpotrebnije. Unuci nisu smjeli djedu i baki, kao ni djeca svojim starim roditeljima. Svima nam je bilo teško. Zagrepčani su k tome pretrpjeli i najjači potres u posljednjih 140 godina. Vratili smo se obitelji. Je li se pazilo na branitelje, koji boluju od PTSP-a i koji su se sada osjećali kao u ratu, protiv nevidljivog neprijatelja, doduše, no to je još gore.
Kako je sada gotovo naglo uslijedilo relaksiranje i otvaranje, no najavljuju se novi valovi, što svi možemo poduzeti da bismo se bolje pripremili i što ozbiljno možemo osmisliti za pomoć ugroženim skupinama, onima o kojima se ne će tko imati brinuti, ako se nešto dogodi? Jer u ovoj situaciji je posebno trebalo jačati duh i je li tko uopće razmišljao kako će ljudi primiti te krizne informacije i krizno stanje? Vjerojatno nismo imali vremena za to, ni mogućnosti, nego smo se morali spašavati.
Upravo zato je netko između toga trebao tješiti ljude, umirivati ih, što su i radile neke radijske postaje i televizije, kao što znamo da je to uspješno činila Laudato televizija. Možemo li sada osmisliti programe, a možda se mogu dobiti i EU sredstva za osmišljavanje takvih programa, jer opasnost nije prošla, još je tu?

 

Povjesničarima, političarima, Hrvatskom saboru, Vladi Republike Hrvatske
Zaista, zašto i Republika Hrvatska nije potpisala, u Hrvatskoj gotovo potpuno prešućenu, zajedničku izjavu koju su s američkim državnim tajnikom potpisali ministri vanjskih poslova Bugarske, Češke, Estonije, Letonije, Litve, Madžarske, Poljske, Rumunjske i Slovačke u povodu 75. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata i pobjede nad nacizmom obilježene 8. svibnja. Zar zato što se u toj Izjavi spominje da završetak Drugog svjetskog rata godine 1945. nije donio slobodu cijeloj Europi, nego je centralni i istočni dio kontinenta ostao pod vladavinom komunističkog režima gotovo 50 godina… Znamo dobro da u tu skupinu spada Hrvatska. I zato je u Hrvatskoj mjesec svibanj sinonim za strašne poratne komunističke zločine. Predsjednik hrvatske Vlade sve je to naglasio, no odredio je sjećanje na te žrtve kao našu moralnu obvezu. No, ona je i politička. Kada će i tko konačno u hrvatskoj državi izjednačiti sve žrtve, bez obzira kojoj su vojsci pripadale, ili uopće nisu pripadale? Ovako nam sada antifašistički borci govore o tome kako je Tuđmanova pomirba bila pogrešna? Jer on misli da je nije trebalo niti biti pa ne bi bilo ni hrvatske države, ili? Zbog čega njemu i takvima Tuđmanova pomirba smeta, ako su oni najglasniji i ako se povijesni događaji interpretiraju pristrano i neobjektivno, a žrtvama se ne dopušta da pronađu svoj mir. Ono što je najgore u izjavama političara jest to da oni ne žele tim ljudima priznati da su bili žrtve, vjerojatno se slažući s onima koji misle da je to bila gubitnička i zločinačka vojska, odnosno njezin ostatak i da su zaslužili takav kraj? Te se morbidne teze i te kako provlače i izgovaraju u govorima nekih hrvatskih političara, a kako se o nekima ponovno učestalo govori i svaka je izjava u javnosti skandalozna, sada ćemo to ostaviti na općenitome. Što uopće misliti o ljudima koji zadojeni ideološkom mržnjom ne mogu shvatiti da su žrtve samo to? Žrtve.