RAZGOVOR S NIKOLOM KNEZOM

Nikola Knez, redatelj, scenarist

Kao Hrvat u Americi neizmjerno sam ponosan na Hrvatsku vojsku i njezine generale

Razgovarala: Dubravka VIDAK

Nikola Knez, Peter Galbraith i dr. Edward Slavko Yambrusic u The Army and Navy Club-u u Washington DC.

Hrvatski i američki redatelj, scenarist, predsjednik u iFilms LLC filmskoj i video američkoj produkcijskoj tvrtci, koja je do sada dobila čitav niz nagrada; osnivač Hrvatskog filmskog instituta u Americi. Iako je njegova filmska karijera u SAD-u počela godine 2005., nakon obrazovanja u Hrvatskoj i Americi, više je no uspješna. Privlače ga različite teme: od povijesti, ljudskih prava, društvenog života, tehnologije, medicine, sve do science fictiona. Snimao je na različitim mjestima i kontinentima, s poznatim osobama poput Billa Clintona, generala Wesleya Clarka i brojnih drugih; ali i na ulicama Beijinga, u Aljasci, Japanu, u Rusiji s astronautima i drugdje. Stalo mu je do hrvatskih tema i hrvatske povijesti, privlače ga prešućene teme tj. one koje zahtijevaju još puno znanstvenih i društvenih istraživanja. Osnivač je i Međunarodne konferencije za dječja prava i edukaciju u suradnji s Texas A&M Universitiy; kao i Zaklade sv. Marije na otoku Mljetu te još nekoliko neprofitnih organizacija.
Prošli smo put razgovarali o njegovom filmu Bleiburg: Titova dozvola za genocid / Bleiburg: Tito s Licence for Genocide; a sada nam je povod za razgovor novi dokumentarni film, iznimno zapažen i u američkim vojnim krugovima: Operacija Oluja / Operation Storm, a objavljujemo ga u danima sjećanja na žrtve Bleiburga. Ovih je dana za taj film o glasovitoj hrvatskoj vojno-redarstvenoj akciji primio nagradu Silver Remi Award. Tome zasigurno pridonosi i suradnja s dr. sc. Dorothy McClellan (bavi se međunarodnim kaznenim pravom), scenaristicom za nekoliko njegovih filmova, a u filmu Operacija Oluja s njome je na scenariju radio i dr. sc. Miroslav Međimorec; producent spomenuta njegova dva filma a i brojnih drugih je gospodin Damir Radoš, kojeg posebno izdvajamo s iznimnim poštovanjem.

 

Poštovani gospodine Knez, nažalost vidimo da je u Americi još uvijek teško stanje s koronavirusom, no Vi ste, usprkos tome, dobili sjajne vijesti iz Houstona. Iako je Svjetski festival Houston/WorldFest-Houston otkazan, radilo se na dodjeli nagrada Remi Award, a Vi ste dobitnikom srebrne nagrade ili Silver Remi Award za film: „Operacija Oluja“ / Operation Storm! Lijepo priznanje, bilo je prijavljeno više od 4500 naslova. Jeste li zadovoljni, sretni?
Moram priznati da me nagrada ugodno iznenadila. Iskreno rečeno, došla je kao sunčani dan i unijela radost u pomalo monotonu svakidašnjicu izazvanu ovim virusom. S obzirom na to da je cijela država gotovo stala, da su sve manifestacije odgođene, mislio sam da se Festival zatvara. Komisije su ipak odlučile raditi na ocjenjivanju filmova, kako zbog reputacije tako i zbog velikog broja pristiglih filmova iz 70 država svijeta. Dodijeljena nagrada je veliko priznanje za kvalitetu ovog filma kao i za samu priču koju film obrađuje. Nagradu za film posvećujem svim hrvatskim patriotima, posebice hrabrim i jedinstvenim hrvatskim braniteljima te Oružanim snagama Republike Hrvatske koji su svojim srčanim radom i iznimnim vojnim i ljudskim vještinama časno pobjeđivali u bitkama i pobijedili u ratu naspram srpske i četničke okupacije naše hrvatske domovine. Drago mi je podijeliti i upravo pristiglu vijest da je i scenarij za film koji potpisuju dr. sc. Miroslav Međimorec i dr. Dorothy McClellan ušao u finalni izbor za nagrade. Očekujem doznati o kojoj se nagradi radi tako da će slavlje biti dvostruko. Veselim se i zbog ljudi koji su pomogli proizvesti ovaj film: profesorici međunarodnog prava dr. Dorothy McClellan, kazališnom i filmskom redatelju i književniku dr. sc. Miroslavu Međimorcu, meceni i velikom hrvatskom patriotu gospodinu Damiru Radošu, predsjedniku NFCA gospodinu Stevenu Rukavini, američkom ambasadoru Peteru Galbraithu, odvjetniku međunarodnog prava dr. Edwardu Slavku Yambrusicu, akademiku Josipu Pečariću, Ministarstvu hrvatskih branitelja Republike Hrvatske te The Army and Navy Clubu iz Washingtona.

Zapravo je, iako čudno zvuči, bolje snimiti na engleskom jeziku, u SAD-u, jer će tako dobiti puno više pozornosti, biti objektivno valoriziran, gledan, nagrađivan… ovih dana su ga gledali i američki vojni veterani te Vam s oduševljenjem čestitali. U Americi se iznimno cijene ratni filmovi, igrani i dokumentarni, a patriotizmom se ponose i tako je normalan. U usporedbi s nama, koji, eto, ni logotipe ratnih postrojbi niti njihove pozdrave nismo zakonom zaštitili, nego je to još razlogom za uvrjede i pripisivanje karakteristika, koje se ne mogu pripisati u drukčijem vremenu i okolnostima. No, umjesto da se pokuša shvatiti kako je za obranu Domovine potrebna hrabrost i motivacija, poseban adrenalin, da nije lako dati život… često se žrtva banalizira, ironizira… Sad već dugo živite u Americi i mislite li da bi se takvo nešto moglo dogoditi u njihovoj mnogoljudnoj državi?
Nema sumnje da industrija filma u Sjedinjenim Američkim Državama drži svjetski primat po svim aspektima te umjetnosti. Svatko tko imalo misli da ima i zna što pokazati trebao bi se okušati na ovom tržištu. Pitanje kvalitete ali i pitanje komunikacije na svjetskoj razini omogućava drugačije odnose i daje vam mogućnost da svoj proizvod vrlo lako plasirate za svjetsku populaciju. Ujedno, engleski jezik komunicira s pola svijeta a ako je proizvod zanimljiv i dobar, upravo je to s jedne strane vaše tržište a s druge strane publika kojoj se obraćate i želite joj prenijeti poruku.
Na WorldFestu radi nekoliko komisija sastavljenih od filmskih stručnjaka i kritičara koji neovisno jedni o drugima ocjenjuju filmove iz više parametara čije se ocjene zbrajaju i uspoređuju. Svi iznad 95 od 100 ulaze u finale. Žao mi je da unatoč svim nastojanjima nisam imao pristup originalnoj arhivi iz Domovinskog rata. Vjerujem da bi u suprotnom Nagrada bila i sjajnija. Tradicionalno je američka publika zahvalna za zanimljiva filmska djela a posebice veterani ako se govori o ratnim temama. U ovom slučaju velika većina američkih veterana zna jako mnogo o hrvatskim vojnim uspjesima iz Domovinskog rata pa je samim tim prezentacija filma naišla na buru oduševljenja. Kad poslušate što kaže Peter Galbraith, američki ambasador u Hrvatskoj od 1993. do 1995., shvatit ćete koliko su nas Amerikanci cijenili i kako su jasno vidjeli zločinački karakter Srbije i četnika, njihova velikosrbskog režima u liku osuđenog ratnog zločinca Miloševića. Film iznosi i svjedočanstva dvojice hrvatskih Židova: Bienenfelda i dr. Langa te generala 5 korpusa armije BiH, Dudakovića. Uz sve postavljeno, Amerikanci smatraju da je ovaj film izbalansiran, iskren i da bez pristranosti bilo kome, neke osobite subjektivnosti, istinito i odgovorno opisuje sjajnu hrvatsku vojnu operaciju Oluju kao i događaje koji su vezani uz temu.
Patriotizam je u Americi zasigurno na višem stupnju nego kod nas, iako ga se u posljednje vrijeme nagriza globalizmom ili modernim komunizmom. Teško je razumjeti a još teže prihvatiti stanje stvari u Hrvatskoj u vezi branitelja i odnosa prema Domovinskom ratu. Nezamislivo za ovo podneblje. Nema većeg niti višeg djela nego onog, od svakog čovjeka, koji je spreman svoj život žrtvovati za svoju Domovinu i volio bih da svaki branitelj to ima na umu cijelo vrijeme i da bude ponosan na svoje djelo i svoju žrtvu. Za to je trebalo hrabrosti i uzvišenog osjećaja prema višem cilju, što ipak moramo priznati, imaju samo posebni ljudi obdareni veličinom koja je za obične ljude nedokučiva. Naši hrvatski branitelji zaslužuju svako poštovanje pa i više od toga, ako ne i Nobelovu nagradu za prvoklasno i čisto ratovanje. West Point je ocijenio Hrvatsku vojnu operaciju Oluja ocjenom A+ što je najveća zamisliva ocjena i ja sam kao Hrvat neizmjerno ponosan na Hrvatsku vojsku i njezine generale.
Jedan će mali primjer oslikati usporedbu kako se reagira na nepravdu u Americi. Samo u posljednjim mjesecima Amerikanci su kupili oko 3 milijuna komada oružja, što je pokazatelj da ljudi razumiju kako se u Americi odvija svojevrsna bitka između globalista i suverenista. Umjesto da se ljudi žale, dižu ruku na sebe, oni se pripremaju za možebitni sukob, obranu sebe i svojih domova. Usporedno s tim, patriotizam u Americi jača u svakom slučaju i obliku osim u medijskom, jer je 90% medija u rukama globalista koji lažnim vijestima iskrivljuju pravo stanje stvari. Žalosna je činjenica da su Hrvatski mediji na istoj frekvenciji globalnog tona.

 

Mene najviše zanima tko je donio te presudne odluke o pokolju
hrvatskog nedužnog naroda i njegove vojske, tko je imao tu moć
da bez pravednog suda i suđenja sve te ljude odvede u okrutnu
smrt. Ne zaboravimo da je prema britanskim podatcima prema
Bleiburgu hodalo 200,000 vojnika hrvatske vojske
te 500,000 civila. Ne zaboravimo da je komunistička
partija Jugoslavije procesuirala kroz svoje “istraživačke”
centre preko 3,7 milijuna Hrvata pri čemu je
pobijeno još pola milijuna ljudi.

 

Hoće li film Operation Storm biti prikazan u Hrvatskoj i kada? Hoće li to biti o obljetnici Oluje, Dana domovinske zahvalnosti ili još uvijek ne znamo zbog prilika koje su se dogodile zbog pandemije koronavirusa?
Pokušao sam prikazati film i kod nas ali za sada bez uspjeha. Vjerujem da razlog nije ova epidemija već epidemija druge vrste kojoj se ne sviđa da Hrvatska o sebi govori s ponosom i istinom te da se prikazuje uspješnom i pravednom. Drago mi je ipak da sam tu sliku svoje Domovine odaslao u svijet a za sve koji film žele pogledati i nabaviti upućujem na stranice Hrvatskog filmskog instituta www.hfi.mobi

 

 

Jeste li Vi radili u svojoj producentskoj kući iFilms LLC posljednih mjesec, dva dana, od izbijanja i širenja pandemije koronavirusa?
Ja radim non-stop jer me to, prije svega, veseli. Priroda ovog posla je takva da ga radi selektivni broj ljudi u kontroliranim uvjetima pa mogu reći da već posljednjih petnaest godina imamo razvijen radni sustav koji se odlično uklapa u novonastalu situaciju. Kad sam dizajnirao i gradio studio, ljudi su me malo čudno gledali a danas je vidljivo da sam imao futuristički pristup. Veseli me da sve funkcionira besprijekorno i da pandemija nema utjecaja na proizvodne kapacitete. Posljednjih mjeseci smo radili i upravo zgotovili novi film, naslova: “American POWs in Croatia 1941-1945”. Priča je to o stotinjak američkih pilota koji su bili zarobljeni od strane naših hrvatskih vojnika u NDH tijekom 2. svjetskog rata od 1941. do 1945. godine. Svi su bili zbrinuti, čuvani u Zagrebu na posjedu grofice Nikolić te oslobođeni pri kraju rata nakon čega su se zdravi i živi vratili svojim obiteljima. Ovo je iznimno važna priča jer razbija lažne prikaze i medijske hajke kojima se jugokomunistička propaganda zločinačkog Titovog režima koristila svih godina nakon završetka Drugoga sv. rata kako bi maksimalno ocrnila Nezavisnu Državu Hrvatsku. Komunisti su cijelo vrijeme tvrdili kako je NDH poubijala amaričke vojne pilote. Film je dokumentarno-igrani a koristili smo glumce zadnje godine studija s Texas A&M University. Vojnu odjeću donirao je muzej američkih veterana. Film je nastao na osnovi knjige Michaela McAdamsa koji je istraživao sudbinu američkih pilota i s njima napravio intervjue koji su pravi biseri u smislu novih spoznaja i slike stanja unutar mlade hrvatske države.

I Vaš film: „Bleiburg: Titova dozvola za genocid“ prikazan je u inozemstvu, Švicarskoj, Americi, te u Hrvatskoj. Rasvijetlili ste neke činjenice, o kojima se uistinu malo govorilo i znalo, između ostaloga kako je skupina komunista i budućih partizana bila trenirana u inozemnim kampovima za obuku gerilaca ili terorista, koji su vrbovali druge i s njima izvršavali pokolje od Slovenije i Hrvatske, do Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije. Iznimno su zanimljivi transkripti tajnih sastanaka ključnih osoba, te organizacija koja je pripremala dokumente o osobama i obiteljima protivnicima stvaranja komunističke Jugoslavije, koji su bili dostavljeni Titu odnosno Englezima na Bleiburgu. Razgovori Winstona Churchilla i Harolda MacMillana objašnjavaju puno nepoznatog i šokiraju. Tako shvaćamo da još uvijek vlada cenzura… No, Vi ste navikli na prešućivanje i ignoriranje, koje Vas ne zaustavlja?
Moram reći da me prešućivanje zapravo stimulira na daljnje istraživanje i nova djela. Kad vas ignoriraju, onda je to odličan znak da ste u pravu i da istinom svjedočite stvarne događaje. Priča o Bleiburgu još nije završena. Poznajemo izvršitelje tih strašnih zločina, Titove partizane i komunističku partiju Jugoslavije, no ona najvažnija priča tek se treba ispričati. Mene najviše zanima tko je donio te presudne odluke o pokolju hrvatskog nedužnog naroda i njegove vojske, tko je imao tu moć da bez pravednog suda i suđenja sve te ljude odvede u okrutnu smrt.
Ne zaboravimo da je, prema britanskim podatcima, prema Bleiburgu hodalo 200.000 vojnika Hrvatske vojske te 500.000 civila. Ne zaboravimo da je komunistička partija Jugoslavije procesuirala kroz svoje “istraživačke” centre preko 3,7 milijuna Hrvata pri čemu je pobijeno još pola milijuna ljudi. Britanski i američki službeni izvori potvrđuju da je Titova zločinačka komunistička diktatura u nasilnu smrt odvela preko 1.2 milijuna ljudi.
Priča o Bleiburgu i Križnom putu nije obična osveta već progamirani masakr, vampirski bal serijskih masovnih ubojica koji je žrtvovanje cijelog naroda iskoristio za svoje mračne ciljeve. Osnovni je cilj bio pljačka imovine i ovladavanje nacionalnim resursima dok su se fizičke likvidacije neistomišljenika i opozicije; te pretvaranja privatnog vlasništva u državno bankarski lobi pod okriljem Komunističke internacionale, koristile kao alati prisile. Nema dvojbe da su Churchill i MacMillan bili sastavni dio tog monstruoznog plana. Uzmimo da su oni bili samo menadžeri dok se upravljačko-idejna struktura naslućuje u Londonu i Rimu. Naime, dva tajna sastanka Churchilla s osobama u Rimu 1944. te MacMillana 1945., dva dana prije pokolja na Bleiburgu može nam otkriti puno toga. Dodaju li se tome i sastanci u Londonu između Churchilla i njegovih pretpostavljenih te sastanci Churchilla i Staljina, slika istine bit će jasna i nedvosmislena.
Treba nam istinski prikaz povijesti, kakav Hrvatska još nema. Bit će razočaranja, ali je važno da znamo pravo stanje stvari jer samo istina može osigurati čiste misli i biti zalog bolje budućnosti. Spomenut ću ovdje jednu mudru izreku u obliku metafore koja bi nam trebala biti tema za duboko promišljanje o hrvatskim političkim i inim problemima: ”Janje se cijelog života boji vuka, a na kraju ga pojede pastir koji ga čuva.”

Stvorili smo slobodnu državu, no još uvijek smo podijeljeni oko bitnih tema, novije hrvatske povijesti… mislite li da bi bilo drukčije da su svi u Hrvatskoj osjetili što znači rat, agresija, smrt bližnjih, pogibija suboraca, ranjavanje… i kako to da se i u komunistički odgojenim ljudima nije probudila empatija, suosjećanje, želja za slobodom…
Ja mislim da veliki dio Hrvata zna što je rat i da je osjetio posljedice srpske agresije i veličinu njihova zločina. Svi smo suvremenici tih događaja. Problem vidim u poimanju države. Velika većina hrvatskog naroda pozdravlja i voli svoju državu i cijeni svoju naciju. S druge strane, mala interesna skupina gleda na istu tu državu kao na privatnu korporaciju. Nažalost, ova druga skupina drži u svojim rukama političke, financijske i medijske alate pa nam to izgleda kao da imamo lošu sudbinu. U pitanju su čisto praktični interesi u kojima nema mjesta za spomenute emotivne osjećaje empatije, suosjećanja, želje za slobodom. S toga naslova, velika većina Hrvata treba početi gledati na svijet oko sebe s praktičnim predznakom, postati aktivni u političkom životu kroz koji se, na demokratskim izborima, mogu izabrati ljudi koji će interese naroda staviti ispred privatnih potreba. Dotičem se naprijed spomenute mudre izreke i molim da svatko od nas razmisli i odluči: hoćemo li biti janje, pastir ili vuk?

No, i sada smo pokazali da funkcioniramo u kriznim situacijama, da imamo izvrsne stručnjake i profesionalce, samo nam nedostaju mudre glave, političke, koje bi to znanje i hrabrost spajale i ne bi dopuštale da se vječno dijelimo i gubimo konstruktivnu energiju… jer uz pametne poruke i ispravnu motivaciju može se postići puno, sve… I iako su već krenuli napadi na Nacionalni stožer za borbu protiv koronavirusa, oni su taj posao odradili vojnički i bili su nam autoritet, a mi smo pokazali odgovornost i disciplinu. Mislite li da bi trebalo i medijima objasniti da blaćenje tih ljudi, nakon uspjeha do kojeg su nas doveli, ili do kojeg smo došli zajednički, ne treba i ne smije biti dopušteno?
Gledajući iz ove perspektive opisani događaji kod nas su preslika zapadnih država. Lijepo je da se ljudi pridržavaju datih uputa. Mediji djeluju kao usmjerivač javnog mišljenja u interesu političkih lobija. Napad na Nacionalni stožer dolazi zbog ostvarenog uspjeha izazvanog predobrim uputama. Naime, zarazilo se premalo ljudi i neki nisu zadovoljni. Cijela ideja leži na premisi kako treba čekati cjepivo kao univerzalno rješenje. U međuvremenu mala skupina ljudi upravlja državnom imovinom. Sjećam se kad je predsjednik Trump hvalio naš Sumamed (ovdje azitromicin) te hydroxychloroquine kao jedan od najboljih lijekova na tržištu, ali to u Hrvatskoj nije imalo posebnoga odjeka. Zašto? U Americi se jasno vide i razlikuju dvije skupine. Bill Gates i Georg Soros koji lobiraju i komuniciraju ideju cjepiva uz koje stoji cijela Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) naspram ostalih koji žele normalne lijekove i rješenje problema, bez odugovlačenja. Prva grupa radi na formiranju svjetske vlade ili završne faze globalizma. Zato moramo biti oprezni i paziti na kojoj smo strani kao i na kojoj želimo biti.

Na kojim još projektima radite, koje filmove snimate i kad ćemo Vas vidjeti u Hrvatskoj?
Priča o Američkim pilotima iz Drugoga svjetskog rata me uistinu zanima. Završio sam dokumentarno-igrani film koji je bogat i dubok, ostavlja mjesta za razmišljanje. Upravo radim i na čisto dokumentarnom filmu jer bih istu priču želio drugačije ispričati, podastrijeti više pojedinosti i pojasniti činjenice.

Za ovu sam godinu pripremio još dva projekta. Nadam se da će sve ići prema planu, no nikad se ne zna kakav će biti razvoj situacije u vezi ove pandemije. Radi se i na rekonstrukciji nove platforme Hrvatskog filmskog instituta (Croatian Film Institute) na kojoj će biti puno više izbora i mogućnost direktnog gledanja filmova uz već postojeću kupovinu istih.

Pitanja postavila, s Nikolom Knezom razgovarala: Dubravka VIDAK