Razgovor s izv. prof. dr. sc. Antom Nazorom

Povodom 15. godina postojanja te arhivskog i znanstveno-istraživačkog rada HMDCDR-a (2005.-2020).

Ravnatelj Hrvatskog memorijalno-
dokumentacijskog centra
Domovinskog rata

izv. prof. dr. sc. Ante Nazor

 

Razgovarala: Dubravka VIDAK

Hrvatskoj nedostaje projekt: Žrtve ratova u XX. stoljeću u Hrvatskoj

 

Za hrvatsku kulturu, općenito hrvatsku javnost i medije Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata ustanova je od posebnoga značaja, kao i izbor Vas za ravnatelja. Mišljenja smo da ste od početka svojom kompetentnošću i poštenim pristupom osvojili povjerenje i najvećih skeptika i vjerujemo da ste i Vi zadovoljni količinom gradiva koje ste skupili o razdoblju hrvatske povijesti od 1989. do 1995. Sa zadovoljstvom smo primijetili da ni u stanci zbog koronavirusa niste mirovali te ste 16. lipnja predstavili nova izdanja. Radi se o dvije iznimno važne knjige, posebno za Hrvate u Bosni i Hercegovini.

Hvala Vam što mislite da je naš Centar važan za Hrvatsku. Istina je da su nove knjige u izdanju Centra iznimno važne za Hrvate u BiH, ali i za Hrvatsku. Naime, uz to što su RH i BiH međunarodno priznate države u kojima su Hrvati autohton narod, područje RH i BiH jedinstveno je ratište i Domovinski rat u RH ne može se objektivno prezentirati i razumijeti ako se zanemari područje BiH, odakle su 1991. RH napadale agresorske snage i odakle je RH ugrožavana do kraja rata. Dakako, osim iz dijela BiH naseljenog Hrvatima, koji su od početka velikosrpske agresije na Hrvatsku sudjelovali u njezinoj obrani. Nažalost, u dijelu medija koji ne dijeli Vaše mišljenje o važnosti našega Centra ta se činjenica, kao i mnoge druge, prešućuje, čime je hrvatska javnost uskraćena za cjelovit prikaz događaja iz Domovinskog rata. Upravo zbog toga važna je dvojezična, hrvatsko-engleska, knjiga Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini 1991.-1995. (pregled političkih i vojnih događaja u Hrvatskoj i BiH s posebnim osvrtom na muslimansko-hrvatski sukob u BiH te popis ubijenih civila Hrvata u BiH i zarobljenih pripadnika HVO-a, kao prilog istraživanju zločina srpskih i muslimanskih snaga nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine (Knjiga 1-2). Autori knjige 1. su Davor Marijan i Ante Nazor, knjigu 2. priredili su Zlatan Mijo Jelić i Petar Kolakušić, a recenzenti knjige su dr.sc. Mladen Ančić, Nika Pinter i dr. sc. Marko Tokić. Prevoditelj je Michael Durgo. Uz suosjećanje s obiteljima svih žrtava rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995., koji je uzrokovan velikosrpskom politikom, napominjem da ova knjiga nema namjeru negirati zločine nad pripadnicima drugih naroda u ratu u BiH, nego upozoriti na stradanje hrvatskog naroda u ratu u Bosni i Hercegovini 1991./1992. – 1995., o čemu se zbog medijskih blokada malo zna.

 

 

Objavljivanje knjiga omogućeno je potporom Ministarstva kulture RH i Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. S kim ste pritom surađivali?

Da, Ministarstvo kulture RH i Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske pokazali su interes i podržavaju rad našega Centra. Radi prikaza povijesnog konteksta, odnosno okolnosti u kojima su počinjena ubojstva s obilježjem zločina nad Hrvatima u BiH u Domovinskom ratu, knjiga započinje znanstvenom studijom povjesničara dr. sc. Davora Marijana, koja čini glavni (prvi) dio Knjige 1. Uz osvrt na političke prilike koje su uzrokovale raspad SFRJ i stvaranje RH, autor daje pregled sudionika rata i važnijih vojnih događaja u RH i BiH, a uz tijek velikosrpske agresije, odnosno agresije JNA i srpsko-crnogorskih snaga na Hrvatsku, posebnu pozornost posvećuje ratu u BiH i sukobu između ARBiH i HVO-a u dijelu BiH. Složenost problematike i problematičan prikaz u medijima koji često zanemaruje izvore o ratu u Bosni i Hercegovini, razlozi su zbog kojih je u knjizi, u odnosu na vojne operacije u Hrvatskoj, detaljnije prikazan vojni aspekt događaja u BiH, posebice muslimansko-hrvatski građanski rat u BiH. S obzirom na to da u sadržaju tematski prevladava vojna povijest, može se reći da ova knjiga, u kontekstu prezentacije povijesti Domovinskog rata, čini svojevrsnu historiografsku cjelinu s knjigom Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti (priredili Tomislav Pušek i Ante Nazor, NZ Globus i HMDCDR, Zagreb, 2018.), a s knjigom Mate Arlovića – The Croatian Community of Herzeg-Bosnia and the (Re)organisation of Bosnia and Herzegovina (Novi informator i HMDCDR, Zagreb, 2017.) i knjigom Jadranka Prlića – Prilozi za povijest Hrvatske Republike Herceg Bosne, 1-3 (HDMCDR U BiH – HMDCDR, Mostar-Zagreb, 2017.) te novom knjigom dr. sc. Miroslava Tuđmana – Haški krivolov – analiza dokaza o ciljevima zajedničkog zločinačkog pothvata u predmetu IT-04-74 (HSN i HDCDR u BiH, 2019.) predstavlja argumentiran, znanstveni odgovor na pokušaje da se Domovinski rat, a posebice uloga Hrvatske i Hrvata, odnosno hrvatske politike u BiH 1990-ih, prikaže kao negativna stranica hrvatske povijesti.
Za objavljivanje popisa civila Hrvata i zarobljenih pripadnika HVO-a koje su tijekom rata ubili pripadnici srpskih (str. 17-126) i muslimanskih snaga (str. 127-197) u ratu u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. u Knjizi 2, odnosno trećem dijelu knjige pod naslovom Prilog istraživanju zločina nad Hrvatima u BiH, najzaslužniji su general Zlatan Mijo Jelić i brigadir Petar Kolakušić, te brojni suradnici na lokalnoj razini, uglavnom zapovjednici HVO-a i članovi udruga iz Domovinskog rata. Uz djelomičnu recenziju sadržaja Knjige 1 o događajima na dijelu bojišta na kojem su zapovijedali, oni su u svakoj od navedenih općina provjerili postojeće popise smrtno stradalih Hrvata u Domovinskom ratu i iz njih izdvojili civile i zarobljene pripadnike HVO-a za koje se imao podatak ili informacija da njihova ubojstva imaju obilježje zločina, odnosno da su ubijeni izvan izravnih borbenih djelovanja. Potom smo mi iz HMDCDR-a cijelu godinu provjeravali dobivene podatke s izvorima i već objavljenim popisima (Bosanska knjiga mrtvih, koju je priredio Mirsad Tokača, Spomenica poginulim i nestalim braniteljima HVO-a popis Banjolučke nadbiskupije i drugi izvori koji su navedeni u knjizi). Tako su izdvojeni i objavljeni podatci za ukupno 3261 ubijenih hrvatskih civila i zarobljenih pripadnika HVO-a, odnosno pripadnika HVO-a čiju su smrt uzrokovale srpske ili muslimanske snage u BiH od 1991. do 1995. u okolnostima izvan izravnih borbenih djelovanja. Navedena su i imena civila koje su JNA i srpske postrojbe ubile na području BiH tijekom agresije s toga područja na Hrvatsku 1991. godine, a posebno su navedena imena 16 Hrvata povratnika i policajaca, ubijenih u BiH nakon završetka rata, uglavnom na područjima s kojih su muslimanske snage protjerale Hrvate tijekom rata (str. 198-199).

Zašto je ova knjiga važna?

Ova knjiga vrijedan je doprinos u rasvjetljavanju činjenica nužnih za razumijevanje okolnosti izbijanja i tijeka rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Isto tako pomoći će shvatiti položaj hrvatskoga naroda koji, kao autohton i konstitutivan narod, ima pravo tražiti ravnopravnost s ostala dva konstitutivna naroda u BiH, što je od strateške važnosti i za Europsku uniju i za Sv. Stolicu. Prikaz muslimansko-hrvatskoga sukoba i popis žrtava na hrvatskoj strani zasnivaju se na dokumentiranim činjenicama. Ostaje pitanje zašto je dio dokumenata koji su navedeni u knjizi ignoriran prilikom donošenja presuda u predmetu protiv političkog i vojnog vodstva Herceg-Bosne. U tom kontekstu, ova knjiga sugerira da prije rasprave o utemeljenosti teza iz presude u predmetu „Prlić i ostali“, treba konzultirati izvore i usporediti ih sa sadržajem presude. Postojanje presuda je činjenica, kao i počinjeni zločini, za koje trebaju odgovarati počinitelji. No činjenica je i da su neke od teza iz tih presuda neodržive, primjerice teza o međunarodnom sukobu na način na koji ga tumači presuda, ignorirajući namjere tadašnjeg Bošnjačko-muslimanskog vodstva u BiH i razmjere stradanja Hrvata u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, odnosno pitanje opstojnosti Hrvata u BiH nakon što je ARBiH započela ofenzivu na središnju Bosnu. Posebice je neutemeljena, a time i neodrživa teza o navodnom srpsko-hrvatskom dogovoru o podjeli BiH.
Ova knjiga otvara i pitanja koja se u medijskom prostoru zanemaruju ili skrivaju pod plaštom prozivanja „Tuđmanove politike prema BiH“, dok se istodobno ne propituje „Izetbegovićeva politika“ i sadržaj njegove Islamske deklaracije. Primjerice, zašto je međusobna hrvatsko-muslimanska vojna suradnja u punom smislu te riječi dogovorena tek u srpnju 1995. (Splitski sporazum), zašto ju predsjednik Izetbegović nije prihvatio u srpnju 1992. u Zagrebu, ili u siječnju 1993. nakon što je objavljen prijedlog Vance-Owenova plana, zašto je predsjednik Izetbegović odbio politički savez koji su mu u travnju 1991. ponudili hrvatski i slovenski predsjednici Tuđman i Kučan? Ta pitanja, koja danas postavljaju i pojedini najviši ratni zapovjednici ARBiH, uporno se zanemaruju u medijima u Hrvatskoj i svijetu.
Činjenica je i da je čin generala Slobodana Praljka obilježio rad MKSJ-a u Haagu, a znanstvene rasprave na koje imamo pravo i obvezu pokazat će težinu teza haškog tužiteljstva i sadržaja presude u predmetu Prlić i ostali. No, činjenica da i sami sudionici procesa u Haagu znaju da „ove presude neće donijeti pomirenje, jednako kao što neće predstavljati povijesne istine o tome što se dogodilo u BiH tijekom sukoba između Muslimana i Hrvata“ te da sumnjaju u pravičnost dijela postupaka na MKSJ, prilog je za konačnu ocjenu rada takve „ad hoc“ uspostavljene ustanove: I dok kao odvjetnik MKSJ-a imam „pozitivnu obvezu zaštititi ugled Suda“, bilo bi kukavički s moje strane i uvreda sjećanju na generala Praljka da se pretvaram da je postupak bio pravičan, da nije bilo pristranosti sudaca tijekom suđenja, te da u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi nije bilo pogrešaka. (Michael G. Karnavas)

Mnogi u Hrvatskoj malo znaju o stradanju Hrvata u BiH, što o tome govori ova knjiga?

Između ostaloga, ova knjiga podsjeća da su Hrvati prvi postali žrtve napada srpskih snaga u BiH, koje su početkom listopada 1991. zapalile selo Ravno i okolne hrvatske zaseoke u istočnoj Hercegovini, te ubile Hrvate iz tih sela. Tijekom 1992. pripadnici srpskih snaga počinili su brojne zločine nad Hrvatima i Muslimanima; neki od njih su: na Kupresu, u selima Donja Vrela – općina Bosanski Brod, Vidovice i Kopanica – općina Orašje, u selu Crkvine – općina Bosanski Šamac, u selima Krepšić, Gorice, Laništa, Markovića Polje, Vukšići i Ulice – općina Brčko, na Galici na planini Vlašić u općini Travnik, u selima Dabrica, Brštanik, Stjepan Krst – Općina Stolac, u naselju Uborak-Vrapčići u općini Mostar, u selu Briševo – općina Prijedor, u selima općine Odžak i na drugim mjestima. S područja općine Banja Luka, gdje nije bilo izravnih sukoba između HVO-a i VRS-a, srpska vojska ubila je 106 Hrvata civila (14 je ubijeno izvan općine, na prisilnim radovima na prvoj crti), a u gradu Sarajevu je tijekom rata, većinom od granatiranja s položaja srpskih snaga, ubijen 481 hrvatski civil.
Međunarodna javnost upoznata je sa zločinom koji su pripadnici hrvatskih snaga počinili nad civilima muslimanima u Ahmićima i Stupnom dolu, jer je MKSJ vodio postupke i donio presude optuženim Hrvatima za navedene zločine. Naravno da počinitelje svih zločina treba osuditi, no ostaje pitanje (pre)širokog tumačenja zapovjedne odgovornosti i pitanje zašto su MKSJ i mediji uglavnom ignorirali zločine i etničko čišćenje koje je nad Hrvatima i prije i poslije tragedije u Ahmićima počinila ARBiH u naseljima: Dusina, Busovača, Vitez, Križančevo Selo, Buhine Kuće, Uzdol, Jablanica, odnosno Doljani i Stipića livade, Grabovica, Bugojno, Kakanj, Vareš, Travnik, Miletići, Maljine, Konjic, Trusina, Klis, Bušćak, Orlište i drugim mjestima koja su navedena, a žrtve imenovane u trećem dijelu knjige, odnosno u Knjizi 2.
O razmjerima stradanja Hrvata svjedoči i podatak da je na području današnje Republike Srpske 1991. bilo 152.856 katolika Hrvata, a prema podatcima od 31. prosinca 2010. na istom području bilo ih je samo 11.924, da bi prema podatcima od 31. prosinca 2014. taj broj bio dodatno smanjen na 9355 Hrvata, odnosno za 93,87 % u odnosu na 1991. godinu. Veliki broj Hrvata protjerala je i ARBiH s područja današnje Federacije BiH. Primjerice, samo u općinama u kojima je prema izjavi generala ARBiH Rasima Delića iz veljače 1994. „HVO eliminisan“ – Jablanica, Konjic, Fojnica, Kakanj, Zenica, Travnik i Bugojno, broj Hrvata je do 2013. (38.064), u odnosu na 1991. (101.275), smanjen za 63.211, odnosno za 62,41 %. Podatci su još porazniji kad se u obzir uzme i stradanje Hrvata u općini Vareš, odnosno smanjenje njihova broja s 9016 (1991.) na 2082 (1913.) ili za 68,72 %, što znači da je u osam navedenih općina broj Hrvata u odnosu na stanje iz 1991. smanjen za oko 70.000.
S obzirom na navedeno, samo iskreno suočavanje vodstva svakog konstitutivnog naroda u BiH sa zločinima koje su počinili pripadnici postrojbi vlastitih oružanih snaga može osigurati mirnu budućnost u BiH.

Pisali ste i o razaranjima bolnica, domova pa i cijelih gradova: Grad je bio meta… raspolažemo li potpunim podatcima o civilnim žrtvama u agresiji na Republiku Hrvatsku? Dr. Hebrang uvijek ističe civilne žrtve, jer one najtočnije prikazuju karakter rata kojeg zovemo Domovinski, a to je ciljna i okrutna agresija na sve hrvatsko… jesmo li uspjeli definiciju i glavne odrednice te agresije prikazati u školskim čitankama i priručnicima, udžbenicima povijesti? Vi ste imali prijedloge za kurikul, koliko ih je prihvaćeno i primijenjeno?

U prošloj godini naš je Centar objedinio sve podatke o smrtno stradalim građanima RH i Hrvatima u BiH u jedinstvenu bazu podataka. Pred kraj 2019., zahvaljujući inicijativi ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda i razumijevanju vodstva hrvatske policije, pokrenuli smo akcijski plan provjere i nadopune podataka o smrtno stradalim civilima koje imamo u bazi. Napravljeni su posebni obrasci s imenima smrtno stradalih osoba koje se nalaze u našoj bazi i zahvaljujući susretljivošću i razumijevanju ljudi iz policije poslani su Policijskim upravama na provjeru, gdje će se nakon uvida u dnevna izvješća iz 1990-ih za svakog navedenoga utvrditi okolnosti stradanja. Na temelju toga sadašnji podatci iz raznih izvora i popisa te literature dobit će i službenu potvrdu, tako da ćemo pouzdano znati tko je civilna ratna žrtva, a tko je kao civil smrtno stradao u vrijeme rata, ali njegovo stradanje nije uzrokovano ratnim djelovanjem. Budući da provjera još traje, mogu samo reći da brojevi koje sam do sada navodio ne će biti isti, a da je popis u zadnje dvije godine znatno nadopunjen osobnim podatcima. Naravno, popis hrvatskih branitelja, njih oko 8400 smrtno stradalih u Domovinskom ratu, temeljen je na podatcima Ministarstva hrvatskih branitelja.
Glede nastave povijesti u hrvatskim školama, najvažnije je da smo u mandatu ove Vlade uspjeli kurikul povijesti prilagoditi činjenici da živimo u hrvatskoj državi, pa su i teme iz nacionalne povijesti obvezne i cjelovito obuhvaćaju hrvatsku povijest, a uz to je nastavnicama i nastavnicima ostavljeno dovoljno prostora za odabir tema iz opće povijesti koje smatraju važnim. Nadam se da u budućnosti ne ćemo opet biti u situaciji da se moramo boriti za nešto što u vrijeme kad napokon imamo samostalnu i suverenu državu ne bi trebalo biti upitno – da djeca u hrvatskim školama uče hrvatsku povijest, odnosno da je satnica nastave povijesti za djecu u školama u Hrvatskoj barem 50 % posvećena hrvatskoj povijesti.

Smješteni ste u zgradi Hrvatskog državnog arhiva, gdje imate povjerenje i razumijevanje ravnatelja Hrvatskog državnog arhiva dr. sc. Dinka Čuture. Jesam li u pravu, jeste li Vi zadovoljni i imate li osigurane sve uvjete za rad, jeste li u mogućnosti angažirati mlade povjesničare, doktorande, istraživače, uz svojih devetnaestoro zaposlenih?

Držim da imamo osigurane glavne uvjete za rad, a sam smještaj u zgradi Hrvatskog državnog arhiva, jednoj od najreprezentativnijih u cijeloj državi, smještenoj gotovo u središtu glavnog grada svih Hrvata, ističe važnost Centra. Potvrđujem izvrsnu suradnju s kolegicama i kolegama iz Hrvatskog državnog arhiva i kolegom Čuturom, ravnateljem te iznimno važne ustanove za hrvatsku kulturu i znanost. Također, djelatnost našeg Centra treba promatrati u kontekstu rada ostalih znanstvenih ustanova u Hrvatskoj, te napomenuti da nismo jedina ustanova čiji se zaposlenici bave istraživanjem povijesti Domovinskog rata. Glede angažiranja novih ljudi, sve državne ustanove ograničene su brojem zaposlenih, no u mandatu ove Vlade RH mi smo dobili dvoje novih zaposlenika, jednog izravno zaposlenog u Centru i jednog u drugoj arhivskoj ustanovi, koji je trebao prikupljati gradivo na lokalnom području. Neovisno o tome, kroz projekte, odnosno na programima arhivske i izdavačke djelatnosti postoji mogućnost angažiranja mladih povjesničara i istraživača. Nisam protivnik ni provođenja reizbora u znanstvenim ustanovama, što omogućuje da one koji svoj posao ne rade kvalitetno zamijene kvalitetniji znanstvenici.

Koji projekt bi uveli? Jesu li npr. postrojbe HOS-a i njihova uloga i djelovanje dostatno obrađene i dokumentirane, kako ne bi bilo pogrješnih interpretacija, kao u slučaju njihova pozdrava?

Hrvatskoj državi nedostaje projekt „Žrtve ratova u 20. stoljeću u Hrvatskoj“, kojim bi se konačno, na znanstveni način, priredio popis svih žrtava ratova u prošlom stoljeću. To bi trebao biti višegodišnji državni projekt, kojem bi se s vremenom pridružili i eminentni znanstvenici iz drugih država. O tome sam razgovarao s ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek i dobio njezinu potporu za to, no zbog niza okolnosti, uglavnom gospodarske prirode, taj projekt još nije prezentiran Vladi RH. Vjerujem da će u hrvatskoj državi on uskoro zaživjeti. Istodobno, također uz podršku Ministarstva kulture, pokrenut je projekt Enciklopedijski portal Domovinskog rata, čiji je glavni cilj stvaranje dvojezičnog leksikona Domovinskog rata.
Glede pitanja o HOS-u, treba biti realan i promatrati ga u kontekstu tadašnjih događaja, na temelju cjelovitog arhivskog gradiva o HOS-u, koje nam još nije dostupno. Glede njihova pozdrava „Za dom spremni“ ponovit ću da ga ne koristim niti ga promoviram zbog poštovanja prema žrtvama ustaškog režima u 2. svjetskom ratu, no protivim se njegovoj zabrani u amblemu HOS-a, jer poštujem kontekst njegove uporabe u Domovinskom ratu, odnosno poštujem braniteljice i branitelje koji su se pod tim pozdravom časno (!) borili i ginuli za slobodnu i demokratsku Hrvatsku. U odnosu na ukupan broj branitelja, pripadnika i pripadnica HOS-a u RH nije bilo mnogo, sveukupno vjerojatno ne bi popunili jednu brigadu, njihova uloga nije presudna za pobjedu Hrvatske u Domovinskom ratu, kao primjerice uloga gardijskih brigada i specijalne policije, niti je njihov pozdrav koristila većina hrvatskih branitelja, no bili su hrabri sudionici teških borbi kada većina onih koji danas kritiziraju njihov amblem nije imala ni hrabrosti ni osjećaja ni motiva boriti se za Hrvatsku, i to treba poštivati. Kao što poštujem i mladiće koji su se, primjerice, na splitskom području 1941., sa zvijezdom petokrakom na kapi, suprotstavili talijanskom fašizmu, ili na drugim područjima nacizmu i Rasnim zakonima koje je preuzeo ustaški režim. Navedeno pokazuje kako prilikom ocjenjivanja ili vrednovanja događaja iz povijesti nije moguće zanemariti kontekst vremena o kojem govorimo te potvrđuje da simboli ili pozdravi mogu u različitim razdobljima povijesti imati različit vrijednosni značaj. Činjenice iz hrvatske povijesti 1940-ih i 1990-ih pokazuju da je licemjerno u Hrvatskoj tražiti zabranu jednog, a tolerirati uporabu drugog simbola ili pozdrava totalitarnog režima. Simbolima totalitarnih režima mjesto je u muzejima, a ne u javnom prostoru. Hrvatsko društvo ne može biti demokratsko i stabilno ako se gradi na ruševinama ideologija iz Drugog svjetskog rata koje su podijelile hrvatski narod i hrvatske građane. Da to nije ni politički mudro ni civilizacijski prihvatljivo znali su i javno osudili i blaženi kardinal Alojzije Stepinac i prvi predsjednik RH Franjo Tuđman. Svi koji traže zabranu amblema HOS-a, a 1991. nisu htjeli biti tamo gdje su bili HOS-ovci, neka pogledaju izložbu koju su priredili ranjeni, ali preživjeli HOS-ovci, vukovarski branitelji Damir Radnić i Viktorin Jurić Paša. Neka pogledaju fotografiju posmrtnih ostataka poginuloga Žarka Manjkasa Crvenkape i jasno vidljiv amblem HOS-a na njegovoj odori, kako prkosno poručuje da su on i njegovi suborci život dali za svoj dom i domovinu. Vjerujem da će nakon toga razumijeti zašto se hrvatski zakoni trebaju prilagoditi činjenici da su pripadnici HOS-a, s amblemom koji je legalan, zajedno s ostalim hrvatskim braniteljima branili i oslobađali Hrvatsku. A kritičari amblema HOS-a neka se naviknu promatrati ga u kontekstu Domovinskog rata, kao što su se već navikli na službenu valutu Republike Hrvatske, istoga naziva kao u NDH, potpuno svjesni da zbog amblema HOS-a i „kune“ Hrvatska nije nedemokratska država niti su oni koji ih koriste fašisti. Sukladno tome, i oni koji u nedostatku argumenata čak i pjevanje pjesme „Bojna Čavoglave“ ističu kao dokaz fašizacije Hrvatske, pomirit će se s činjenicom da će se u Hrvatskoj ona i dalje pjevati u izvornom obliku, u spomen na Domovinski rat i obranu Republike Hrvatske od velikosrpskog fašizma.

Činjenica je da će budućim naraštajima ostati 1785 metara građe odnosno 17.850 kutija, konvencionalnog arhivskog gradiva, te više od 4000 zapisa i više od 80.000 slikovnih zapisa, kao i više od 700 sati audio zapisa te bogata Knjižnica … Imate li prijedloge za edukaciju mladih, za stvaranje navike odlaska u arhiv i stjecanje znanja o vlastitoj povijesti, o tome kako pronaći podatke i dokumente… Hrvatski državni arhiv puno radi na tome za vrijeme Dana otvorenih vrata, Noći muzeja, itd. i to je uistinu na najvišoj razini i jako zanimljivo. Jeste li Vi posebno nastojali popularizirati Domovinski rat među mlađom populacijom?

Svatko tko na znanstven način želi govoriti o povijesti, ne može zaobići arhivsko gradivo. U tom procesu iznimno je važna uloga kolegica i kolega koji predaju povijest u školama, jer i o njima ovisi hoće li nam se djeca posvetiti istraživanju nacionalne i opće povijesti. Na nama je da im arhivsko gradivo učinimo dostupnim, a objavljivanjem knjiga prezentiramo činjenice iz povijesti. Za snimanje filmova zadužen je HAVC, a mi kao arhivska i znanstvena ustanova možemo pomoći stručnim savjetima. Također, izrada prezentacija za djecu treba biti koordinirana s kolegicama i kolegama nastavnicima povijesti u školama, te s pedagozima. U tom kontekstu mogu istaknuti Državne seminare o Domovinskom ratu za nastavnike i učitelje povijesti u osnovnim i srednjim školama, koji se svake godine održavaju u organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje. Dosadašnji savjetnik za nastavu povijesti te agencije, gospodin Franjo Čičak iz Osijeka, u suradnji s našim Centrom, birao je predavače – sudionike rata i povjesničare, te teme koje su iznimno važne za razumijevanje Domovinskog rata. Pritom su i nastavnici prezentirali pojedine teme, tako da smo i mi mogli naučiti na koji način se djeci može približiti ta složena problematika – i emotivno i znanstveno. Nažalost, nekima i danas smeta aktivnost našega Centra na usavršavanju učitelja i nastavnika povijesti o Domovinskom ratu. To zaključujem po klevetničkoj rečenici u članku anonimnoga autora na portalu „nastavnici.org“ u kojoj spominje naš Centar. To što pojedinci koji javno iznose svoje stavove nemaju hrabrosti, pa ni znanja i morala, predstaviti se, ponajviše govori o njima samima. Dakako, objavljivanje netočnih navoda anonimnih autora govori i o kvaliteti samoga portala na kojem je to objavljeno.

Kako se osjećate nakon 15 godina mukotrpnog pionirskog rada, prerastanja u pravi specijalizirani arhiv? Što još želite učiniti i kakvih još ambicija imate? Radite li na nekoj novoj knjizi?

Teško je povjerovati da je već prošlo 15 godina, no kad pogledamo koliki su posao zaposlenice i zaposlenici Centra napravili čini se kao da postojimo znatno duže. Važno je nastaviti rad na ažuriranju popisa smrtno stradalih osoba u Domovinskom ratu, predstoji nam dugotrajan rad na projektu Enciklopedijski portal Domovinskog rata i stvaranje uvjeta za leksikon Domovinskog rata, a uz knjige iz postojećih serija (dokumenti, memoarsko gradivo, fotomonografije i znanstvena studije) posebno ću izdvojiti kronologiju o stradanju Hrvata u Vojvodini, odnosno u istočnom Srijemu, Banatu i Bačkoj, tijekom Domovinskog rata, koju planiramo objaviti do kraja godine. Glede osobnih ambicija, najveća želja mi je postati dida.

O HMDCDR-u
Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata utemeljen je 2005. kao javna znanstvena ustanova – specijalizirani arhiv, sa zadaćom prikupljanja, sređivanja, čuvanja te stručnoga i znanstvenoga istraživanja i publiciranja gradiva iz Domovinskoga rata.
U HMDCDR-u radi 19 zaposlenih na neodređeno vrijeme.
Znanstveni potencijal Centra očituje se u činjenici da šest njegovih zaposlenika ima zvanje viši arhivist, a šest zvanje arhivist specijalist, te da je osam zaposlenika zaslužilo titulu doktora znanosti, da šestero zaposlenika ima znanstveno zvanje, a troje i nastavno zvanje. Istodobno, troje zaposlenika su u postupku stjecanja doktorata.
Arhivska djelatnost Centra organizirana je kroz Odjel za arhivsko gradivo Domovinskog rata, koji je prema Pravilniku o unutarnjem redu, radnim mjestima i načinu rada Centra podijeljen na:
– Odsjek za konvencionalno arhivsko gradivo,
– Odsjek za nekonvencionalno arhivsko gradivo (fotografija, film, video zapisi)
U Centru su kao posebne jedinice ustrojene:
– Odjel za znanstveno istraživanje Domovinskog rata
– Odjel općih i financijsko-knjigovodstvenih poslova
-Odsjek za upravno-pravne i opće poslove
-Odsjek za računovodstvo i financije.
Do svibnja 2020. Centar je, kao izdavač ili suizdavač, objavio ukupno 99 knjiga i zbornika; među njima jedna je trojezična i 12 dvojezičnih knjiga: 11 hrvatsko-engleskih i 1 hrvatsko-francuska te 6 knjiga samo na engleskom jeziku. U prosjeku, djelatnici Centra godišnje aktivno sudjeluju na više od 100 stručnih i znanstvenih skupova, te tribina i okruglih stolova.

Razgovarala: Dubravka VIDAK