Razgovor s Ivanom Ćavar

akad. slikarica

dr. sc. Ivana Ćavar

 

 

 

Razgovarala: Mira ĆURIĆ

 

 

 

Moj je likovni izazov naslikati svjetlo i tišinu

Ivana Ćavar (Široki Brijeg, 1973.) osnovnu i srednju školu završila je u rodnom gradu. Diplomirala je slikarstvo 1999. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Vasilija J. Jordana. Studijski je boravila u Parizu 1999.; magistrirala 2005. na poslijediplomskom studiju “Ars Sacra” na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu. Članica je više likovnih udruga.
Pohvalnicu ALU Zagreb dobila je 1999., Nagradu “Collegium Artisticum” za crtež 2006., 2009. i 2011. Na 7. Bijenalu umjetnosti minijature Bosne i Hercegovine 2013. dobila je nagradu za grafiku.
Na ALU Široki Brijeg radi kao izvanredna profesorica pri kolegiju Mali akt ll, Plastična anatomija l i ll, Uvod u diplomski rad i slikanje. Izlagala je na brojnim samostalnim izložbama te sudjelovala u radu više umjetničkih kolonija. Više puta studijski boravila i u Francuskoj.
Izlagala je i u Galeriji AZ Hrvatskoga slova.
Ususret velikom kršćanskom blagdanu Uznesenja bl. Djevice Marije razgovaramo o njenom uspješnom stvaralačkom putu, umjetničkim izazovima i duhovnim poticajima. Što ju je vodilo prema umjetnosti na tragu svjetla i osluškivanja tišine, i koliko joj slikarstvo pomaže nadvladati svakodnevnu rutinu ljudske egzistencije te ju uznijeti i osloboditi u prostorima duha

 

Zanimljiv je i dinamičan Vaš umjetnički put od Širokog Brijega do Zagreba, Pariza i natrag… No, kako je on počeo; što nam možete reći o vremenu prije upisa na studij slikarstva zagrebačke akademije?

Nakon završetka širokobriješke srednje škole, u vremenu do mog pristupa studiranju slikarstva na akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, živjela sam tri godine u malom zagrebačkom potkrovlju, gdje sam svakodnevno crtala, slikala, putovala, posjećivala knjižnice, muzeje, kazalište, kino… Moj prvi doticaj sa stvarnim životom jednog umjetnika bio je kod prof. Sikirice koji mi je otvorio vrata svog atelijera. Davao mi je prve korekture mojih radova koje sam mu redovito donosila, i uz razgovore o umjetnosti, posebno o poeziji a potom uopće o životu, pružao mi onu istinsku potporu da ostanem čvrsto u uvjerenju svoga poziva slikare. I danas su u meni prisutna ova sjećanja na susrete s dragim profesorom koji me je upoznao i s pokojnim prof. Biffelom. U jutarnjim satima, u njihovim atelijerima u Medulićevoj ulici, imala sam priliku doživjeti atmosferu onoga unutarnjeg bila njihova stvaranja. Ta mjesta su za mene bila sveta mjesta u kojima je rad ruku, kao i svaki i onaj najmanji predmet imao osobito značenje. U tim prostorima svi problemi su nestajali, sve prepreke su bile beznačajne poput čestica prašine, pružajući onu nevidljivu ali uvijek prisutnu sigurnost vlastitog poziva u trenutku postojanja. I danas mi je poput neumornoga, ali uvijek prisutnoga svjetionika ostala jasna i živa njihova riječ.

Diplomirali ste slikarstvo pod mentorstvom prof. Vasilija Josipa Jordana. Kako Vas je taj put oblikovao kao umjetnicu, kako Vas je i osobno profilirao?

Sam dolazak na Akademiju bio je samo nastavak mog daljnjeg ustrajavanja u crtanju i slikanju. Imala sam sreću susresti izvrsne profesore starije generacije koji svojom slikom, skulpturom, riječju predstavljaju snažne i autentične pojave hrvatske umjetnosti. Osim moja prva dva spomenuta profesora, na Akademiji me dočekuju između ostalih i profesori Rudi Labaš, Mladen Pejaković, Matko Peić, Miroslav Šutej, Duško Rakić, Zlata Meštrović i potom profesor Vasilije Josip Jordan koji me je primio u svoju slikarsku klasu. Njihove različite osobnosti kao i njihovi ispunjeni profesionalni profili kroz bogatstvo likovnog izričaja, nadahnuti od mnoštva slojevitosti života kao i onih ponovno interpretiranih iz civilizacijske baštine, pružali su mi potporu i ohrabrenje da nastavim tražiti, propitkivati, ustrajati. Naučili su me da je vrijeme koje živim najdragocjeniji dar kojeg svojim iskrenim nastojanjima iz jedinstvene unutarnje potrebe mogu oplemeniti i zaustaviti u vlastitoj slici kao jedinoj istini.

Više puta ste studijski boravili u Francuskoj te tamo izlagali. Što su Vam donijela ta iskustva, kako osnažila Vaš rad? Kakav je bio Vaš susret s Parizom?

Nakon stečene diplome slijedio je moj studijski boravak u Parizu. Ovaj grad, kojemu se uvijek vraćam, doživjela sam uistinu kao grad svjetlosti. Prvi susret s njegovom arhitekturom pružio mi je osjećaj slobode, neke predivne širine pogleda, dubine spoznaje. Dočekao me poput otvorene knjige. Svemu onome što mi je predstavljalo vrhunac u slikarstvu, svim onim remek-djelima koja sam vidjela na reprodukcijama, na ekranu, imala sam se priliku približiti i vidjeti ih iz neposredne blizine. Gledati i vidjeti ih izbliza u njihovoj stvarnosti postavljene u prostor muzeja, galerije, parka ostaje nezaboravno i uvijek novo nadahnuće. Neke slike, skulpture, građevine nisam mogla samo stojeći gledati, morala sam im prići i dodirnuti ih. I sada se sjećam da su me ta djela svojom jednostavnošću, svojom pojavom i majstorskom izvedbom uvijek iznova iznenađivala. Nekima sam se više puta vraćala i s novom svježinom ih pokušala vidjeti. Nastojala sam biti s njima, ne samo proći pokraj njih.
Uz svo kulturno bogatstvo kao i kulturu življenja, koje mi je mogla pružiti ova metropola, velika i iznimna radost bio je susret s Virgilijem Nevjestićem (sada pokojnim). Naša zajednička druženja, šetnje po muzejima bile su uvijek na obostrano zadovoljstvo, a meni su davale novu potporu da nastavim i ustrajem u čistom slikarstvu.

Odazvali ste se pozivu da sudjelujete u radu novootvorene Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu. Je li to možda imalo utjecaja i na Vaše slikarstvo?

Nakon tog mog prvog odlaska u Pariz, slijedio je povratak na moj Široki Brijeg, malo mjesto s najljepšom bojom neba, kada prihvaćam poziv naših fratara, fra Joze Pejića i fra Vendelina Karačića kao i profesora matičara Sikirice, Jordana i Šuteja da dođem i da u zvanju mlađeg asistenta radim na Akademiji likovnih umjetnosti.
Duhovna baština moga kraja, sa svim svojim teškim trenutcima ali prožetim ipak onom vječnom nadom i istinom da je dobro uvijek prisutno, uz čvrste orijentire pojedinih, ustrajnih svjedoka naše katoličke vjere oduvijek je u meni, ali je tada kao i sada sve jasnije i s više potrebe ispunjavala i duhovnu stranu moje slike. Sve one nesigurnosti, svi strahovi kao da su ustupili mjesto povjerenju. To je jedan od glavnih razloga da se moja tamna strana slike vremenom preobražavala u onu svjetliju i tako stvarala optimističniju viziju mog unutarnjeg raspoloženja. Potom je uslijedio doktorski studij Ars sacra na temu Intimizam u slikama Kristva uskrsnuća. Bila mi je radost kada je profesor Jordan prihvatio moj rad i kao mentor sudjelovao u njegovu krajnjem ostvarenju.

Što Vam je u likovnom smislu donio spomenuti „Intimizam u slikama Kristova Uskrsnuća“?

Na ovom ciklusu slika prisutan je koloristički sklad s finim harmonijama suzdržanih tonova koje i sada svakodnevno tražim, s prijelazima iz jedne boje u drugu. Gradila sam kolorističku ljestvicu toplih boja, od okera, svih nijansi žute s bogatim pasažima do dubine plave, ispunjene ponekim toplim obojenim fragmentom. Građa slike je načinjena od kratkih i ravnih ploha, čiji potezi stvaraju zasićene lazure. Meke dionice slike, poput prašine i izmaglice, slikala sam u kombinaciji s čvrsto strukturiranim površinama. Boja smireno i zamišljeno prebiva u gustim, obojenim plohama otvarajući se u tankim prozračnim slojevima građenih lazura koji stvaraju smirenu, intimnu atmosferu prozirnosti. Te široke plohe zgušnjavaju dojam slike, pomoću kojih sam nastojala da se u suzdržanoj ljestvici boja zadrži čistoća tih ploha i istovremeno njihovim svjetlosnim vrijednostima pokušavala sam postići poseban zvuk atmosfere. Lik Krista je nepomičan ali uvijek prisutan, boje postižu svoju nezavisnost i suvereno strukturiraju površinu ili grade dubinu ili smjenu planova. Ostali likovi se sretno uklapaju u tu besprostornu okolinu, koja se ponekad osjeća kao praznina gradeći atmosferu u kojoj se prožimaju smiraj i red. Faktura nastala na ovakav način svjedoči o vlastitom načinu života kao i o samom optimističnom življenju.

Stvarnost kakvu prikazujete svijetla je i optimistična. Koji je tijek Vaše pripreme? Biblija kao polazište?

Da, svoje nadahnuće pronalazim i unutar Biblije. Bogatstvo i jednostavnost njene poruke, njenih prizora uvijek su neiscrpno vrelo. Od mojih najmlađih dana Biblija ima posebno mjesto u mome životu. Kao dijete razumjela sam da je to knjiga s posebnim vrijednostima, da je u njoj Riječ koja je život, čista ljubav i radost. Uvijek je imam uza se, u ateljijeru, prati me na svim mojim putovanjima.
Trenutak stvaranja nove slike je uvijek novi, neponovljivi čin. Gotovo sva moja likovna nastojanja počivaju na prethodnom crtežu kao suptilnoj i uzajamnoj povezanosti oka i ruke. I crtam i slikam neko unutarnje viđenje koje s posebnom radošću naglašava pravo na subjektivno razgrađivanje odabrane biblijske teme. Konstantno kao nevidljivu potrebu slijedim protjecanje vlastite emocije. Na cijelom tom putu krenula sam od unutarnjeg viđenja prema intimističkom ostvarenju na papiru ili platnu, da bi taj osjećaj dalje prenijela u boju.

Likovni kritičar Stanko Špoljarić naziva Vas pjesnikinjom sakralne umjetnosti. Piše: “Slikajući prizore iz evanđelja, ona poštuje tri najvažnija uvjeta sakralne umjetnosti: poštovanje, razumijevanje i prihvaćanje.” Pronalazite li se u tim riječima? Kako se one manifestiraju u Vašem radu?

Profesor Stanko, dragi prijatelj, autor je predgovora u katalogu koji me prati na mojim izložbama već duži niz godina. Slika nastaje iz onih mojih unutarnjih potreba u kojoj je najvažniji postulat da likovnom kompozicijom odgovorim duhovnom raspoloženju u trenutku stvaranja.
Nastojim da moju sliku ispunjava intimističko-kozmička struktura okrenuta nebu, prožeta Suncem. Krist, čovjeku daruje Sunce i od čovjeka zahtijeva da zrači njegovom svjetlošću i da je čuva u sebi, a potom da je dijeli s drugima. Također, od čovjeka se očekuje da besprijekorno poštiva postojeće odnose u prirodi, kao i odnose zvijezda na nebu i nebeskih tijela, koja u beskrajnom svemiru žive u harmoniji, ljubavi, pravednosti, dobroti. Ciklus slika na temu Kristova uskrsnuća predstavlja moje odupiranje i neslaganje sa svijetom nezdravih urbanih, betonskih i čeličnih konglomerata, otuđenja, stresnog životnog tempa i nelagode. Unatoč toj surovoj stvarnosti, tražim jedan ideal u vlastitoj nutrini i njenim dubinama. Možda je to potreba za traženjem bitka unutar same sebe.

Kritičar u tom kontekstu spominje i “umjetničku evangelizaciju”. Što Vam umjetnost znači?

Moj izbor, moja potreba da u sliku smjestim motiv biblijske tematike poprima karakter likovnog navještenja radosne vijesti, njenog tumačenja kroz subjektivni, moj osobni slikarski izričaj. Drago mi je da te biblijske isječke, komadiće o kojima razmišljam svojom slikarskom poetikom iznosim van da bi slika poslije živjela svojim životom, u oku i u duhu gledatelja. Osjećam da je to uvijek veliki izazov, ali i odgovornost da se ne dogodi površnost i ne umanji vrijednost Riječi.
Na početku stvaranja crtežom kao najškrtijim likovnim izvedbenim oruđem, a potom slikom pokušavam pronaći, spoznati istinu o vlastitom bitku i vlastitom postojanju. Likovnim materijalom pokušavam oformiti bogatstvo unutarnjeg vlastitog doživljaja. Sve slike u sebi sadrže nešto od karaktera autoportreta kao i njegovu žudnju prema onostranosti, što sam u ciklusu slika doktorske disertacije postigla izduživanjem likova i okomitim, uspravnim postavljanjem kompozicije. Nanosima čiste boje, tragajući za svjetlošću, gradim strukture koje se pojavljuju kao nove intimističke utopije.
Svaki novi crtež, svaka nova slika predstavlja novi pokušaj da se iznese svjetlost iz vlastitih dubina koja će upravo svojim djelovanjem postati intimistički prisutna i najsnažnije vidljiva. U potrazi za njom uvijek iznova prihvaćam izazov crte, obojene plohe polazeći na taj način u novu neizvjesnost, u onaj tajanstveni i čudesni put čovjekova duha.

Koji Vas likovni problemi zaokupljaju? Ili problemi umjetnosti uopće?

Kontinuiranim slikanjem iz dana u dan pokušavam shvatiti svijet kojem pripadam, ali prije svega pokušavam osluškivati i čuti svoj vlastiti unutarnji smisao postojanja. U recentnom ciklusu slika kao jednom intimističkom traženju unutar lagano pokrenute podloge nastojim naslikati atmosferu prozračnosti, rasplinutosti. Motiv je na rubu apstrakcije, slikam njegovo stupnjevito rastvaranje. Tragajući za onim unutarnjim preko novih suzvučja boje događa se jedna nova struktura oslobođena tjelesnog, ispunjena svjetlošću.
Uvijek se iznova vraćam vlastitome krajoliku, onome imaginarnom, koji neprekidno ima duboki razlog svojeg postojanja. Možda je odgovor na ovakav pristup slikarstvu davno ostavio Matisse koji je smatrao da je priroda misterij a slikanje je „unutarnje drhtanje“, molitva i meditacija. Smještanjem likova s njihovom okomitošću formira se prostor koji je pomalo nestvaran, ali uvijek subjektivan. Ovaj prostor, nagovješta i svojom sugestijom sudjeluje u nadogradnji slike i njenim slojevima stvarnosti. Unutar njega nastojim naslikati tišinu, tišinu satkanu od suptilnih skladova boje koje jedva dodiruju oblik. Upravo slikarstvom nastojim nadvladati rutinsku svakodnevnost čovjekove egzistencije potpuno zatvorene u materiju ne dopuštajući joj ovladanje mojim životom.

Autorica ste nekoliko javnih radova sakralne tematike u BiH i u Hrvatskoj. Gdje se oni nalaze?

Riječ je o dvjema crkvama Širokog Brijega, to su kapela Gospodinova Navještenja i crkva Gospe od Zdravlja u kojima su smještene moje oltarne slike. Zatim sam slikala dva ciklusa ulja Put križa za potrebe dviju imotskih crkvi, za crkvu sv. Franje i crkvu sv. Josipa. Trenutno se postavljaju vitraji za crkvu Sv. Ivana Krstitelja u Donjoj Tramošnici. Za vrijeme Domovinskog rata gotovo cijela crkva je bila uništena. Pošteđen je bio samo njen oltarni zid na kojem se nalazi freska čiji je autor profesor Biffel. Nažalost, ona je danas iz neznanja prekrivena novim slojem žbuke. U atelijeru pripremam skice za izvedbu novih vitraja.

Živite i stvarate u Širokomu Brijegu, a uz to ste i profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti. Kakvi su novi naraštaji u traženjima, i Vaša iskustva iz pedagoškoga rada? Kroz što ih vodite, kako im pomažete u nalaženju puta?

Od trenutka dolaska na akademiju svaki mladi čovjek dobiva jedinstvenu priliku da crtežom, slikom, skulpturom odgovara na unutar sebe postavlja pitanja o životu, o svemu što ga zanima. Svakim novim pokušajem on traži, pronalazi svoje vlastite odgovore nad tom zapitanošću. Unutar tog traženja i pronalaženja stvara se jedan temelj za nastavak njegova kreativnog ostvarivanja sebe i nakon završetka akademije, a u kojoj se talent studenta razvijao i pratio unutar jedne zaštićene oaze. Kao mentorici bitno mi je kod studenta diplomanta, uz potrebno znanje i slobodu likovnog izražavanja, razviti sav njegov potencijal. Jedan od mojih primarnih ciljeva jest potaknuti studentovu osobnost, ali kao najvažnije od svega je da nastojim probuditi njegovu potrebu za istinskim stvaranjem, koje poput prave igre svaki put iznova donosi novu radost, novu svježinu. Strpljivošću u radu i njegovim neumornim pokušajima nastojim pomoći studentu da sagradi svoj vlastiti temelj koji će nakon akademije biti mogući izvor njegova kasnijega individualnog razvoja, jedinstvenog i originalnog. Sve njih nastojim potaknuti na odvažnost, ustrajnost i radost u stvaranju te vjeru u sebe bez koje je sve uzaludno.

Mira ĆURIĆ