UZ ODLAZAK

Vjenceslav Kapural
1934. – 2020.

 

Glumac, prevoditelj, pisac Vjenceslav Kapural preminuo je 31. srpnja u 86. godini. Zavičajnošću je bio Hercegovac, na svijet je došao u Gorici pokraj Gruda, a Goričan je bio i njegov mlađi već davno preminuli kolega Darko Ćurdo (1944. – 2003.). Kapural je bio banjolučki gimnazijalac, potom je u Zagrebu na Filozofskom fakultuetu studirao romanistiku i talijanistiku. Zarazio se i teatrom, privlačila ga je i gluma pa je položio prijamni na Kazališnoj akademiji i početkom šezdesetih stekao glumačku diplomu. Ubrzo je postao i stalnim članom Drame HNK. Već tijekom glumačke izobrazbe imao je nekoliko ozbiljnih “zadaća”, bio je Stanac u Držićevoj Noveli od Stanca koju je sa studentima radio Kosta Spaić. Morao je “oživjeti” i “starog Franića” u Pravedniku (1951.) Mirka Božića što ga je postavio Dino Radojević. U toj je inscenaciji pravi glumački pothvat učinio tada dvadesetpetogodišnji Zlatko Crnković koji je vrlo uvjerljivo i zrelo utjelovio Blaža Bogdana, protagonista koji u Božićevoj drami ima pedesetak i više godina.
Kapural je u HNK-u bio dakako “zaposlen” u svjetskome i u nacionalnome repertoaru. U hrvatskom je repertoaru oživljavao likove u djelima klasičnih, kanonskih autora, primjerice M. Držića (Dundo Maroje), I. Gundulića (Osman), A. Šenoe Diogeneš, I. Vojnovića (Dubrovačka trilogija), M. Krleža (Put u raj, Golgota, Galicija), M. Ogrizovića (Hasanaginica)… Družio se i s junacimna R. Marinkovića (Kiklop, Pustinja), M. Matkovića (General i njegov lakrdijaš), G. Senečića (Neobičan čovjek), V. Afrića (Noćni intervali), S. Mihalića (Grbavica), V. Parun (Magareći otok), I. Aralice (Propast magnuma), S. Tomaša (Smrtna ura), M. Grgića (Hranjenik), S. Šnajdera (Kamov, smrtopis, Držićev san), A. Bukvića (Stanovnici sna)… U svjetskom je repertoaru interpretirao Shakespeareove likove, one manjega kalibra, u dramama San ivanjske noći, Hamlet, Julije Cezar, Richard III, Kralj Lear… Zaokupljali su ga i Ibsenovi junaci (Peer Gynt; Divlja patka). Glumio je u Gogoljevu Revizoru, Millerovu Slučaju u Vichyju, Bulgakovljevoj drami o Moliereu (Gospodin de Moliere). Na Dubrovačkim ljetnim igrama manje je role, zapravo minijature, imao u Krležinu Areteju, Brechtovu Životu Eduarda III, kralja Engleske.
Kapural se okušavao i u filmskoj glumi, bio je dosta produktivan u koprodukcijskim projektima a nacionalna filmografija bilježi njegove nastupe u Zafranovićevu Padu Italije, Babajinim Kamenitim vratima, Žižićevoj Cijeni života, Žmegačevim Zlatnim godinama, Bulajićevim filmovima Obećana zemlja i Donator. Televizijska publika gledala ga je, i gledat će ga, u nizankama Kuda idu divlje svinje, Prosjaci i sinovi, Ča smo na ovom svitu, Smogovci…
Kapural je, rekli smo, studirao romanistiku, i to mu je pomoglo da se prometne u relevantnoga prevoditelja koji je 2004., za ukupni prevoditeljski opus primio Nagradu Društva hrvatskih književnih prevoditelja. Preveo je “stotinjak klasičnih i suvremenih” drama francuskih autora u rasponu od Beaumarcheisa (Figarova svadba), i Feydeaua (Mačak u vreći) i Labichea (Slamnati talijanski šešir), do Camusa (Kaligula), Ionesca (Nosorog), Geneta (Balkon, Sluškinja) Anouliha (Becket)…
Pisao je i fikcionalnu literaturu, objavio zbirku pjesama Put u bijelo (1999.) kojoj je predgovor (Rastanak od sebe) napisao Duško Arežina, te “dramski trolist” Zidovi (2004.) s pogovorom (Krhotine tamne strane zrcala) Vladimira Gerića.
Igor Mrduljaš je, pišući prije petnaestak godina o Kapuralu naglasio: Glumac – intelektualac Kapural pripada manjem dijelu naših dramskih umjetnika čija jaka osobnost razbija zadane okvire i potvrđuje svoju vrijednost u zauzetoj suigri i predanosti. Bez obzira na veličinu i važnost uloge.

Ivan BOŽIČEVIĆ