ZAPIS

Uz sliku „Kiša“ Milana Steinera

Prelije li se nekim slučajem samo neznatna i sićušna kap vode preko brane nebeske, za zemaljske nizine to može značiti pravi „mali, kišni potop“, silnu bujicu koja potapa ulice gradske, pa iako se tu ne radi o gnjevu Gospodnjem, ipak se iracionalni ljudski strah anksioznog udara po trenutnom intenzitetu pribraja onom već proživljenom u potresu i sveprisutnoj dugotrajnoj epidemiji. Što ne uništi i raznese silovita tekućica u agresivnom prodoru podmuklo njezino smirenje, voda stajaćica stečenu ljudsku imovinu rastače, otapa i razara dosljedno i nepovratno. U doba naših nevinih godina nekog davnog djetinjstva postojao je užljebljeni površinski odvodni kanal koji se spuštao od vrha Nove Vesi, ulicom Sinkovićevom prema Medveščaku, plovno korito zaostale kišnice kojim su jedrili dječji brodovi ručno oblikovani od papira, do perforiranog metalnog odvoda koji je u virovima gutao vodu rotirajući plovila već smočena u agoniji potonuća. Djeca su ih vadila iz virova vodenih, razočarana, te ih vraćala na početak plovidbe, ali su se ona već razmočena rastvarala, gubeći svoj jednostavni oblik i poput odbačenog papira tonula. Suvremene igračke – brodovi, ne tonu, od nepromočivog su materijala, dizajnirani tehnološkom uvjerljivošću originala te tako dotiču posve drugačije utilitarno stupnjevanje mašte. Mitski su moreplovci, lađe „Argo“ u kasnijem obličju ljudskom od krvi i mesa prekrstarili i osvojili mnoga mora, trgovali i ratovali tako da se ultramarin miješao s krvi ljudskom. Međutim, u tom miješanju boja nije se dogodila ljubičasta, njezina bolećiva uzvišenost i kultivirana otmjenost, ostvarivala se na paleti duhovnoj, možda i slikarskoj. Žeđ za novim, kolosalnim i uzbudljivim vodi preko velikih i malih voda, ali ista ta žeđ jednog čovjeka, dehidriranog čovjeka, čiji život ovisi o vodi, a koja svojom odsustvom privodi agoniji (Hamsun) pa i jedan gutljaj dragocjene tekućine postaje trenutno obećanje života. Ne utažuje se čovjekova žeđ svugdje podjednako, ona još jezovito hara rodom ljudskim, pak se pitamo zasićeni i opijeni svim vrstama pića, kako je uopće moguće danas biti žedan kad smo „pjani“ od nespoznatljivosti čovječnog. Dok korak čovjeka omamljenog teškim pićem kleca, a on se klati sklon padu, odlučni korak Julija Cezara da legijama svojim prijeeđe Rubikon odzvanja do dana današnjeg u svim odlučnim koracima, odlukama i kombinacijama, vojnim, političkim i ekonomskim, sukladno krvavim ambicijama kojima obiluje povijest. U pohodima ratničkim i osvajačkim voda se gazila i pregazila, ali gradili i mostovi. Rijeka ne može biti prepreka osvajačima, ali ako se pojavi kao limes civilizacijskim nakanama nadsvođuje se mostovima graditeljskog i stvaralačkog uma čovjeka. Međutim, mostovi mogu izdržati težini oklopnih vozila, ali to je najturobniji dio priče. Na trenutak nam se može učiniti da je život u hraniteljici tekućici ili stajaćici pošteđen brutalne silovitosti soldateske, te da ona može u miru živjeti svoj vodeni univerzum samo ukoliko s mostova u živi tok rijeka ne bacamo barbarski civilizacijske otpade.
Smrtnim se grijesima ljudskim pridružuje i onaj koji sabotira prirodne i kozmičke procese u kojima agregatni ritmovi nesvodljivih dinamičkih formi održavaju univerzalnu pitku planetarnu hranjivost vode, taj resurs života koji određuje ravnotežu životnih sokova ulančanih fundamentalnim ustrojem prirode. Kao dio prirode, kao zahvalnik izvoru života, kao tražitelj njegove biti u „jednini izvorišta“ filozof Tales, osnivač Miletske škole, jedan od legendarnih sedam mudraca stoji na početku grčke misli i taj veliki Tales nam govori da je osnovni uzrok i princip svega postojećeg „voda“ (prasupstancija). Sve postaje iz vode i sve se u nju vraća te tako u tom prohladnom vrelu misli ćutimo totalitet prirode. Lirski univerzum pjesnika uprisutnjuje vodu živim ushićenjima i sjetom, dok je slikar obznanjuje bogatstvom kromatskih odnosa. Sjedimo li u kutu kafića, a vani kiši steinerovskom paletom, ispijamo jutarnju kavu, a do nas čovjek koji plače pa se pitamo što nagoni čovjeka na početku dana na plač, na suze koje vlaže njegov čisti obraz? Progovorit će vam a da ga ne pitate vašim odgovorom: „Ljudi, ljudi me nagone na suze radosnice, i one u tuzi začete.“ Sve ono ugodno ili manje ugodno što nosi kišni dan, disponiranost – indisponiranost, dakle, raspoloženja zavisna od toga jesmo li izloženi vodenim projektilima ili ubodima igličastih kapi, neujednačenosti ritmičkog kuckanja koje posve intimno muzicira našim prozorskim staklima i sve to pohranjeno srebrnim sivilima u naše osjetilne i osjećajne prostore. Reagirati slikarsko iz tih prostora, aktivirati senzaciju koja će poticajno pikturalnom građom interpretirati svjetlost kišnog dana, može biti darovitošću stečena privilegija da prolazno i zaboravljivo postane trajno i nezaboravno kao što je to slučaj sa slikom „Kiša“ (ulje, 1916.) hrvatskog slikara Milana Steinera (1894.–1918.). Ovaj mladi slikar kratkog života obrazovan (diplomirao 1916. na Privremenoj visokoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu), informiran o umjetničkim pretenzijama i slikarskim formulacijama svoga doba, uz to glazbeno potkovan, tvorac malog, ali vrijednog opusa, suptilni crtač, opservator urbanog života, probirljiv likovni receptor na liniji njemačkog impresionizma i ekspresionizma sa senzibilnim tragom Miroslava Kraljevića u posljednjim godinama svog života naslikao je nekoliko pikturalno vrijednih slika autentične kromatske palete. Da se kiša ne može apotekarski-činovnički naslikati, da je potrebno izdići se iznad banalnosti fizičke pojave, utrti put kojim oko impresiju preobražava u ekspresiju, u organizaciju kromatskih tonaliteta koji žive slikarskim valerom, u jedinstvu prostorne svjetlosti gradljive nesputanim duktusom, to nam je slikar suvereno pokazao. Steiner, osjetljiv na svjetlosni efekt kišom zahvaćenog prostora kistom senzibilizira tijelo slike distancirano, logikom pikturalne prohodnosti i jednostavnosti. Strast kojom prilazi motivu odgonetljiva je po energičnom i sigurnom zahvatu. Tales mu, dakako, nije mentorirao dinamikom slikanja, ali supstancijalni valer cjeline izranja iz nadahnutog slikarskog doživljaja. Lucidno oko slikara gradirajući suptilne kromatske partije obojenih sivila ukošenim potezima kista utišavajući plošno sažete koordinate urbanog prostora, pa prisutnost diskretnih toplih i hladnih susretanja tonova plode pikturalni sklad. Figure u desnom dijelu slike aktiviraju jaču kontrastnu zonu, čak degaradacijsko slabljenje tonaliteta prema dubini, tako da isječak unutarnje dubine kišobrana svojom plošnom oštrinom poentira s pozicije prvog plana te kontrastira širini tiših prostornih rasporeda. Ekonomija sivilom usidrenih boja, jedinstvena prozračna isplativost reducirane palete, dinamika vehementnog, ali i sređeno koncentriranog kista odražava svjetlosnu cjelovitost ovlaženog kišnog dana. Magiju ove Steinerove slike nije moguće diskurzivno razlagati, ali je onima kojima nešto znači postoji kao raritet kromatske suzdržanosti na rubnoj zoni tonskih osjetljivosti, gdje svjetlosne visine oplođuju kromatski dodaci u podlozi ozračeni srebrnim sivilom. Raritetna, jer nema veliki broj slikarskih djela u kojima je boja punilo neutralnog tona, a neutralni ton punilo boje. Kod Steinera to prepoznajemo kao njegov autorski valer i potpis. Dopustimo si sada jednu osobnu nepotrebnost: „Poput gorskog vrela na kojem srčem vodu koja me prožima svježinom zdravlja, pikturalnost zdravlja Steinerove slike opija čežnjom za skladom odmjerenih ljepota. Shvaćamo da dosada kišnog dana može itekako postati radost kojom vizija slikara nadrasta lijenost i tromost ljudskog pogleda.“
Slikarsko oko može subjektivno-doživljajno učiniti vidljivim dublji aspekt vodenog univerzuma, supsumiran imaginacijskim valerima, materijaliziran pikturalnim tijelom slike koja bi možda u nekoj novoj Noinoj arci dostojno sačuvala i pronosila stvaralačke vrjednote oka, srca i uma.

Danijel ŽABČIĆ