HRVATSKA KNJIŽEVNOST: MATO NEDIĆ

ŽENIDBA

 

Bilo je to nekako prvih godina nakon austrougarske okupacije. Događaji vezani uz prolaz vojske kroz Posavinu te 1878. godine brzo su zametnuti negdje u sjećanjima pa bi isplivali na površinu u razbibrizi veselih zimskih noći kada je pričom trebalo prekratiti vrijeme koje je sporo protjecalo, a inače su misli na njih drijemale zapretane posve drugim mislima koje je nametnula životna stvarnost. A i što bi se posebno trebalo pripovijedati o prolasku vojske i oduzimati vrijeme i sebi i drugima kada to nije bila ni prva ni posljednja vojska koja je prošla našim cestama i našim poljima. „Vojska ko vojska“, rekli bi stari ljudi, „kud god prođe, napravi neku štetu pa ode dalje.“ Ova, na sreću, brzo prođe kroz Posavinu pa ni puno štete ne ostavi. Među Posavcima su se, istina, mogle uočiti dvije struje: jedna, koja se obradovala vojsci, i druga, koja ju je dočekala s mržnjom. Kršćanski su starosjedioci u dolasku austrougarske vojske vidjeli novu zoru, svanjivanje onoga dana u kojemu će turskoj sili doći kraj; muslimanske su pak pridošlice, koje su prije petnaest godina naselile određena posavska mjesta, u dolasku vojske vidjele propast svojega imanja, nestanak sigurnosti i moćne sultanove zaštite, osjetile su strah za opstanak „spasonosne vjere“, pa i za život sam. Ipak, ni među pridošlicama muslimanima nisu svi bili jednakoga mišljenja pa, prema tome, ni jednakoga postupanja. I dok je Ibrahim-beg Pašić u Bosanskome Šamcu pokušao organizirati bezuspješan otpor nadirućoj vojsci pa mu se odazvalo tek oko tisuću dobrovoljaca, neukih i slabo naoružanih, koji su pred pucnjima prvih topova pobjegli s obrambenih položaja i nestali u zabiti šamačkih sokaka, dotle je oraški kajmakam postupio drugačije: s brojnom se pratnjom u Domaljevcu poklonio austrijskome časniku i obećao predaju oružja i slobodan prolaz kroz orašku Posavinu. Tako vojska bijaše i prođe, a ljudi ostadoše. Oraški kajmakam i dalje obnašaše svoju sudačku dužnost, a seljaci svoje zemljoradničke poslove. I godine prođoše.
Ljudima je, naravno, najvažnije da godine njihova života prolaze u miru, dobrome zdravlju, blagostanju i raspoloženju. Tih prvih godina nakon okupacije Bog je dao mira u izobilju, zdravlja kako kome, kao i uvijek što je bilo. Na blagostanje se pak nisu mogli požaliti oni koji su bili vrijedni i pošteni: ako su se bavili zemljoradnjom, zemlja im je vraćala urodom; ako su bili trgovci, i trgovina je napredovala. Oni imućniji i djecu su mogli slati u škole: ili u onu u Tolisi, koja tamo već dugo postoji i djeluje, ili u onu koju su nove vlasti 1880. godine otvorile u Orašju. Ni raspoloženja ljudima nije nedostajalo, osobito zimi, kada bi ljetina bila skupljena, poslovi posvršavani pa bi mladost krenula po sijelima, pa bi se iz kuća začuli zvuci tambure i violine i glas pjesme, pa bi od Božića do poklada zaredale svadbe koje su, uz veselje i trenutno slavlje, obećavale napredak i novi život.
Tako se te zime i u kući Stijepe Rošića iz Domaljevca pripremalo slavlje jer trebalo je ženiti Bartola, najstarijega Stijepina sina, koji je malo zaostao za svojim naraštajem jer njegovi su se vršnjaci iz sela skoro svi poženili i gotovo nijednoga ne možeš naći da je još momak, a Bartol je, eto, malo zaostao, ali nikada nije kasno, pa ni sada, zaključio je stari Stijepo udarajući sina muški po plećima, a Bartol se malo zasramio, i drago mu je što otac misli o njegovoj ženidbi, i krivo mu je što se do sada sam nije pobrinuo za to, kako svi kažu, važno životno pitanje.
Nije da Bartol nikoga nije volio, bilo je oko njega djevojaka, heeej, još kakvih, ali nijednu da privoli da pođe za njega. Išao je on s braćom na seoske divane, pohodio mnoga sijela, smijao se i pjevao, kao i drugi, čak ni stidan nije bio, puno je pričao, neki bi rekli i previše, ali nešto ga je zaustavljalo u posljednjemu, odsudnom trenutku. Onda bi zanijemio, kao da je obamro, jezik mu se u ustima kočio pa bi najednom bezrazložno zašutio, a drugi su i dalje pjevali i pripovijedali, drugi su se s djevojkama hvatali u kolo, poslije bi ih ženili i živjeli s njima, a on je tapkao u mjestu, ostajao gdje jest, pitajući se zašto zastade, što mu se dogodi, što ga spriječi da i on zagrli ovu ili onu, da s njome zaigra, ne samo u kolu, već u stvarnoj životnoj igri. Braća su mu se oženila ima već nekoliko godina, i djecu su dobila pa sada lijepo žive. Bartolu se polako godine tovare na leđa, a s godinama sve je više posla, treba uraditi ovo zato što otac više ne može, star je i gubi snagu, treba uraditi ono zato što braća ne stižu i tako prolazi život. A kada dođe zima i vrijeme seoskih divana, Bartol sve rjeđe na njih ide jer s kime bi sada išao, braća, kao oženjeni ljudi, više se druže s oženjenima, a njegovih neoženjenih vršnjaka, kako rekosmo, gotovo i nema. Bartol se onda sve više povlači u samoću, a otac tvrdi da to nije dobro.
Otac tvrdi kako samoća ni za koga nije dobra, a očeva je riječ u kući zakon. Kaže otac kako i u Bibliji piše da za čovjeka nije dobro da je sam i da mu je stoga Bog stvorio ženu, kako bi mu bila družica. Zna otac to, pismen je čovjek, i vjeruje mu Bartol. I sam bi sve to čitao da je pismen, ali škola nije bila za njega, tako su rekli ukućani, i u pravu su bili. Braća su ga pokušala opismeniti jer sami su znali pisati, ali njemu to nije išlo. Naučio je tek tri slova, ali kako god ih spojio, riječ iz njih nije mogao pročitati pa mu ni ta tri ništa nisu vrijedila. Kada je već tako zaostao, odlučio je slušati oca i braću jer, hvala dragome Bogu, pametni su ljudi, ne će ga na stranputicu isputiti.
Stijepo je uvijek za svojega Bartola govorio da je dobričina. Drugi su u selu za takve ljude nalazili i drugačije, manje lijepe izraze, ali pred Stijepom bi se rijetko tko usudio izreći neki od tih izraza. Inače, ljudi su u selu imali razvijen osjećaj za mjeru, znali su gdje je čemu mjesto. Podrugljivu riječ može se reći, ali ondje gdje ju dotični ne čuje. Ljude kakav je Bartol žene su zvale nedotupima. Tu su riječ izgovarale s određenim obzirom i strahom, moleći Boga da se njima ne rodi netko takav. Muškarci su pri izboru svojih izraza bili znatno grublji.
Bartol je, dakle, za Stijepu bio dobričina. Imao je on još dvojicu braće i pet sestara. Svako je Stijepino dijete, kako je i red, bilo blagoslovljeno određenim osobinama i karakternim crtama, a Bartol, eto, dobrotom.
Kada su mu se oženili Ivo i Anto pa i djecu dobili, uvidio je Stijepo da će Bartol vremenom postati sluga svojoj braći. Ne će se to dogoditi što su njegova braća zli ljudi koji hoće iscrpsti bratovu snagu kako bi svoju sačuvali. I Ivo i Anto će zajedno s Bartolom obavljati sve poslove, zajedno će zorom ustajati, uprezati konje i juriti posavskim poljima, ne će, znao je i to Stijepo, ni na njivama biti zabušavanja. Radit će oni zdušno, kao jedan, iscrpljujući snagu onoliko koliko je potrebno.
Ne će ni snahe u Bartolu gledati roba kojega bi zapostavile i iskoristile. Brinut će se i one za njega, dobro će ga hraniti i čuvat će mu zdravlje jer dobre su to žene, iz uglednih su kuća.
Ni djeca njihova, nećaci Bartolovi, nadao se Stijepo, ne će prema stricu biti gori nego što su djeca prema roditeljima. Majke će ih učiti da ga moraju poštovati, a očevi će ih držati pod stegom.
Ipak, Stijepo je smatrao da će Bartol biti braći sluga, da, ukoliko se ne oženi, nikada ne će moći biti svoj čovjek, ako Ivo i Anto rade, za svoju djecu rade; ako snahe dobro paze Bartola, paze ga da bi i njihovoj djeci namicao imanje; ako ga i djeca budu poštivala, poštivat će ga dok ih roditelji budu mogli držati u stezi. Kada Bartol posustane, a djeca postanu odrasli ljudi, sve će se promijeniti. Bartol će im svima biti teret. Predobar je on, mislio je Stijepo. „Treba mu žena“, govorio je.
No, gdje naći ženu koja bi pošla za takvoga dobričinu? Pun je svijet žena koje samo čekaju da budu udomljene, da se sretno udaju, mislio je Stijepo. Osobito u uvjetima seljačkoga života bilo je nepovoljno ostati usidjelicom, jedno stoga što je takva djevojka bila na teret ukućanima, a drugo, što je bila na porugu suseljanima. Premda su ju ukućani uglavnom iskorištavali za rad na njivi i u kući, neudana im je djevojka bila na sramotu jer, eto, nju nitko nije htio, ona nije bila dobra ni za koga. Istina, valjala je braći i snahama da bi im odgajala djecu, prala ih i krpila im odjeću dok su snahe ponosile i rađale jedno za drugim. Neudane su se djevojke u selima s protokom godina od kućne čeljadi pretvarale u kućni inventar, u gotovo beživotnu stvar koja nema ni svoje volje ni razuma, koju se može i prezirati i vrijeđati ako se baš hoće zato što ona nije žena na mjestu, nije u mladim danima pronašla muškarca koji će ju štititi ne bi li živjela onako kako Bog zapovijeda.
Na drugoj pak strani stara je djevojka itekako osjećala nepravdu koju je prema njoj učinio život, u sebi je uvijek iznova zakopavala sjećanja na dane mladosti, na djevojačke snove i na mladiće koji su joj nekada bili dragi pa joj se ponekada činilo da je sve ono što je bilo prošlo u nekom davnom životu, da se to dogodilo nekome drugom, a ne baš njoj, a onda bi sjećanja oživjela toliko da bi mladost postajala gotovo opipljivom, strasti bi vrele, a kako ih nije imao tko smirivati, bol bi se pojačavala. Gledala bi onda ostarjela djevojka svoje snahe i njihovu sreću (koja i nije uvijek bila velika, ali se toj djevojci sada činila blistavom) pa se pitala što je ona Bogu zgriješila da joj je sreća uskraćena. Tada bi joj omrznula i braća i njihove žene, pa ni djecu ne bi gledala milim pogledom. Njezino bi ponašanje bilo slično oluji za koju se zna da će se smiriti, ali dok traje, treba se imati gdje skloniti ili se mora moći izdržati nalete vjetra. Snahe ponekad nisu imale snagu izdržati pa bi u kući nastao lom od uvreda, kleveta, podmetanja, laži, a muškarci bi se morali svrstavati na jednu ili drugu stranu kako bi presudili i završili raspravu pa su na kraju oni ostajali glavnim krivcima za sve: kako u očima svoje žene, tako i u sestrinim očima. Poslije svega i selo bi doznalo za nered pa bi pukla priča kako se ta i ta opet uzjogunila, sve zato što nema muškarca uza se, kako su joj snahe zle, a braća još gora. Na kraju, kao i uvijek, sve bi se smirilo i život bi se odvijao kao i prije, a zaborav bi prekrio sve.

Mato Nedić (Tolisa, Bosanska posavina, 1971.) piše poeziju, prozu, kritiku, eseje. Radi u ŠC fra Martina Nedića u Orašju kao profesor hrvatskog jezika.
Suradnik je brojnih zbornika i časopisa.
Autor je više knjiga (Bijeg, pripovijetke, 1997.; Godina stradanja, roman, 2000.; Pomrčina sunca, priče, 2005.; Svršetak početka, pjesnička proza, 2006.; Govor gradova, putopisi, 2007.; Ljudske priče, 2010.; Pater Martinus, 2010.; Svjetlosni nedogledi, pjesnička proza, 2011.; Okvir za mudrost, 2013.; Vrtlar riječi, kritike, 2015.; Antikvarijat, novele, 2016.; Starinske priče, pripovijetke, 2016.; Hod po oblacima, eseji o hrvatskoj književnosti, 2017.; Ako hoćeš biti svjetionik, eseji, 2017.)
Autor je koncepcije i urednik panorame Toliška tkanica (Tolisa, 2007.) te knjige Posavski književni zbornik (Tolisa, 2008.). Suautor je monografije Župa Tolisa 1802. – 2002. (Tolisa, 2002.) te priručnika za srednjoškolce naslovljenoga Slovo o jeziku (2002.). Uredio je i panoramu hrvatskoga ratnog pisma u B. Posavini naslovljenu U znaku mača (Tolisa, 2012.). Član je DHK i DHK HB i DHK. Uz ostale, dobitnik je i književne nagrade Hrvatskoga slova Dubravko Horvatić.

(Ulomak iz veće cjeline)