STRANA KNJIŽEVNOST: WISŁAWA SZYMBORSKA

U najboljem slučaju, moja pjesmo

WISŁAWA SZYMBORSKA

 

Postoje i takvi koji

Postoje i takvi koji vješto brode kroz život.
U njima i oko njih vlada red.
Za sve imaju rješenje i ispravan odgovor.
Smjesta pogađaju tko koga, tko s kim,
s kakvom nakanom, kamo.
Udaraju pečate na jedine istine,
u stroj za uništavanje bacaju nepotrebne činjenice,
a nepoznate osobe
u unaprijed određene registre.
Misle onoliko koliko treba,
ni trenutka dulje,
jer iza toga trenutka vreba sumnja.
A kada im postojanje uruči otpusnicu,
napuštaju položaj
kroz označena vrata.

Katkada im zavidim
– srećom to prolazi.

Uzajamnost

Postoje katalozi kataloga.
Postoje pjesme o pjesmama.
Postoje komadi o glumcima koje igraju glumci.
Pisma zbog pisama.
Riječi koje služe objašnjenju riječi.
Mozgovi zauzeti studiranjem mozga.
Postoje tuge zarazne kao smijeh.
Papiri koji potječu iz skupina papira.
Viđeni pogledi.
Padeži mijenjani po padežima.
Velike rijeke sa znatnim udjelom manjih.
Šume do samih vrhova obraslih šumom.
Strojevi namijenjeni izradi strojeva.
Snovi koji nas naglo bude iz sna.
Nužno zdravlje za povratak zdravlja.
Stube koje vode dolje koliko i gore.
Naočale za traženje naočala.
I daj Bože s vremena na vrijeme
mržnja mržnje
Pa i na koncu konca
neznanje neznanja
i ruke zauzete umivanjem ruku.

Vlastitoj pjesmi

U najboljem slučaju,
moja pjesmo, bit ćeš pažljivo čitana,
komentirana i zapamćena.
U lošijem slučaju
samo pročitana.
Treća mogućnost –
doduše napisana,
ali trenutak potom bačena u koš.
Imaš još jednu mogućnost na raspolaganju –
nestat ćeš nenapisana,
zadovoljno predući nešto sebi u bradu.

Zemljovid

Ravan kao stol
na koji je položen.
Ništa se pod njim ne miče
niti mjesta mijenja.
Nad njim – moje ljudsko disanje
ne stvara zračne vrtloge
i ništa ne muti njegove čiste boje.

Čak su i mora uvijek ugodno plavičasta
uz razderane obale.
Sve je tu maleno, dostupno i blisko.
Mogu vrškom nokta pritiskati vulkane,
polove milovati bez debelih rukavica,
mogu jednim pogledom
obuhvatiti svaku pustinju
skupa s odmah tu prisutnom rijekom.
Prašume su označene nekolicinom drvca,
među kojima bi teško bilo zalutati.
Na istoku i zapadu,
iznad i ispod ekvatora –
tišina kao makom zasijana,
a u svakom crnom zrncu
žive ljudi.
Masovne grobnice i iznenadne ruine
nisu na toj slici.
Granice država jedva su vidljive
kao da se skanjuju – biti ili ne biti.

Volim zemljovide, jer lažu.
Jer ne dopuštaju pristup nasrtljivoj istini.
Jer mi velikodušno, s plemenitim humorom
prostiru na stol svijet
ne ovozemaljski.

S poljskoga preveo Pero MIOČ

 

WISŁAWA SZYMBORSKA (1923.–1. veljače 2012.).
U književnosti, kao pjesnikinja, debitirala 1945.; od 1953-81. urednica je tjednika Życie Literackie. Dobitnica je velikog broja priznanja i nagrada te Nobelove nagrade 1996. U čitavom njezinu životu i stvaralaštvu prepoznatljiv je anticelebritno osobno stajalište. Više je željela biti osoba nego osobnost, a dvije, za nju, najpoticajnije i najvažnije riječi bile su ne znam.
Pjesnikinja je i feljtonistkinja te prevoditeljica francuske poezije.
Iz opesežnog djela izdvajamo stihozbirke: Dlatego żyjemy (Zato živimo) (1952. i 1954.), Pytania zadawane sobie (Sebi postavljana pitanja), (1954.), Wołanie do Yeti (Dovikivanje jetiju) (1957.), Sól (Sol) (1962.), Sto pociech (Sto im sreća) (1967.), Poezje wybrane, Izabrane pjesme, 1967.), Wiersze (Izbor, 1970. i 1977.), Wszelki wypadek (Svakakava slučajnost, 1972. i 1975.), Tarsjusz i inne wiersze (Lèmūr i ostale pjesme, 1976.), Wielka liczba (Velika brojnost, 1976. i 1977.), Ludzie na moście (Ljudi na mostu, 1986. i 1988.), Koniec i początek (Svršetak i početak, 1993., 1995., 1996. i 1997.), Wiersze Wybrane (Izabrane pjesme, 2000.), Chvila (Trenutak, 2002.), Dwukropek (Dvotočka, 2005.), Zmysł udziału (Osjećaj sudioništva, 2006.), Miłość szczęśliwa i inne wiersze (Sretna ljubav i ostale pjesme, 2007.), Posmrtno izdanje zbirke Wystarczy (Dosta je, 2012.)