POETSKA ZBIRKA

Blistavost poetskoga izričaja

 

Petar Elez, Da Tebi hvalu kažem, Ogranak Matice hrvatske, Vukovar, 2020.

Jednostavnošću, kakva je primjerena duhovno-religioznoj poeziji kojom se želi dotaknuti one niti čovjekove duše koje se oslanjaju na iskon, Petar Elez (Vukovar, 1978.) započinje svoju poetsku zbirku, poetski govor kojim želi doprijeti do srca, do onih koji znaju prepoznati iskrenost. Ipak, poezija ponuđena u knjizi Da Tebi hvalu kažem nije isključivo duhovno-religiozna. Elez, kao pjesnik, zauzima neobičnu autorsku poziciju; on ne želi izravno ispovijedati svoje osjećaje, niti svoje poetske stavove utemeljiti u njima, nego svoj govor često stavlja u usta drugih ljudi, bilo da im posvećuje pjesme, bilo da kroz presjek njihova života i njihovih duhovnih stremljenja vidi i prikazuje vlastiti život i svoje nade.
Zbirka Da Tebi hvalu kažem podijeljena je u četiri poetska ciklusa. Već prvim pjesmama, onima koje otvaraju zbirku, pjesnik se, kako i treba, očituje eruditom, čovjekom koji poznaje i povijest i život sam pa iz svojih spoznaja crpi snagu za stvaranje stihova. Teološke postavke, kojih se pritom dotiče, kršćanskoga su usmjerenja, ali su i općeljudskoga utemeljenja. U pjesmi Svetac i njegova bitka pjesnik razmišlja ovako:
Nego Bog mi, dobri, dade/ sresti se sa svojom tamom,/ u tišini bez nagrade/ umirati sebi samom.
Put odricanja uistinu nije samo svetački put – to je ćudoredni put kojim trebaju kročiti svi ljudi koji u sebi nose iskru božanskoga duha. Suvremeni svijet se, nažalost, protivi kročenju takvim putem, u eri konzumerizma uvijek se iznova čuju glasovi koji potiču na zaradu i neobuzdanu potrošnju, a pri tome se premalo misli na čovjeka, na njegovo duhovno biće, koje je ugroženo ako se utapa u pohlepi i sebičnosti. Stoga Elezovi stihovi djeluju opominjuće. Nad njima sigurno vrijedi zastati.
Drugi ciklus, naslovljen Posvetnice, pjesnik promišljeno otvara pjesmom Čovjek samac ispod neba, koju je posvetio proroku Iliji Tišbijcu. Pjesma se sastoji od samo jednoga katrena te se pjesnik ovdje pokazuje vrsnim znalcem riječi, majstorom minijaturistom koji u kratkoj formi može izreći dubinu poetskoga značenja, što će dodatno potvrditi u pjesmama na kraju zbirke. Pjesnik u ovome poetskom ciklusu donosi pjesme posvećene kršćanskim i umjetničkim velikanima, vjerojatno svojim životnim uzorima, pri tome pronalazeći odgovarajući poetski izraz za svakoga od njih, što je osobito vidljivo u pjesmi Reci brate, reci beže, koju je posvetio Safvet-begu Bašagiću, u kojoj oponaša i formu i jezični i stilski izraz alhamiado pjesnika, odnosno muslimanskih ilahija i kasida. No, pjesnik zaključno, sebe povezuje s hrvatskim i bosanskohercegovačkim književnikom kada u poanti ističe: „Kano lahor u breziku/ poviest šumi u jeziku,/ i kad noćca tamom zija/ u snima je Harvatija.“.
Treći poetski ciklus naslovljen je Suza za Notre Dame. Ciklus otvara pjesma jednostavna izričaja, sva u distisima Kad smo u Kani Galilejskoj bili, u kojoj se pjesnik dotiče vjerskih istina, dubine Kristove dobrote, časti koju je učinio ljudima svojim utjelovljenjem i dolaskom na svijet te Marije, Majke Njegove, kao oslonca koji nam je Krist dao. U ovome ciklusu svojom se zanimljivošću izdvaja i pjesma Ondje, negdje u kojoj se prepoznaju utjecaji starih hrvatskih pjesnika Preradovića, Matoša, ali i Dizdara (čiji se utjecaj može uočiti u još nekoliko pjesničkih uradaka): „Ondje, negdje, gdje je nigdje,/ gdje bi netko bio nitko; postoji li mjesto igdje,/ takvo mjesto zna li itko?“
Završni poetski ciklus naslovljen je Rimska lektira. U ovome ciklusu ponovno do izražaja dolazi sva blistavost poetskoga izričaja Petra Eleza. U nekoliko pjesama on se spominje rimskih klasika, a potom se od čitatelja, barem što se tiče ove zbirke, oprašta pjesmama u dvostihu u kojima je zbio svoje promišljanje u jezični izraz koji izvrsno korespondira s tradicijom. Oponašajući jezik hrvatskih začinjavaca i Marka Marulića, pjesnik zbirku zatvara pjesmom Mariju molidu u kojoj promišlja o otajstvu krunice, o molitvenome uporištu u koje kršćani stavljaju svoju misao i nadu.
Poetski glas Petra Eleza snažan je glas već izgrađenoga pjesnika koji cijeni ljepotu riječi, zna se igrati smislom kako bi čitatelju prenio nove, neslućene poruke. Iako su njegove pjesme uglavnom spjevane vezanim stihom, moderne su, pogotovu u onome sloju u kojemu se spajaju tradicionalni izričaj i misao suvremenoga čovjeka, kao što je to ponuđeno u završnim pjesmama koje su spjevane u dugome stihu, većinom dvadesetercu s dvostrukom rimom, a poetska je poruka zatvorena u kratku formu, to jest u dvostih.
Premda je zbirka Da Tebi hvalu kažem druga Elezova poetska knjiga, on nipošto nije na putu traženja svojega poetskog izraza. Petar Elez se ovom stihozbirkom potvrdio kao čovjek koji razumije snagu riječi, osjeća njezinu podatnost te zna od riječi stvoriti umjetninu. Njegov izbor poetskih motiva, tema kojima se u pjesmama bavi, a prije svega jezičnoga materijala kojim oblikuje svoj poetski izričaj potvrđuje ga znalcem i umjetnikom riječi, istinskim pjesnikom.

Mato NEDIĆ