KARTE NA STOL

 

Hrvatskim medijima, saborskim zastupnicima, političarima, povjesničarima, filmskim redateljima, književnicima, itd.
Znamo da ono što je zapisano ostaje, no važno je i kako je zapisano i tko je zapisao. Tako ne možete vjerovati svojim očima kad pročitate rad i siže filma (veže ih jedna ista osoba) o zločinu u Španovici, koje je jedno od hrvatskih sela s pretežito ili potpuno hrvatskim stanovništvom, te je zbog toga 6. listopada 1942. bilo spaljeno, ubijena 143 mještana civila, ostali rastjerani po svijetu, selo zapaljeno, naziv Španovica promijenjen u Novo Selo i hvala Bogu vraćen ponovno u naziv Španovica na početku Domovinskog rata. Isto je tako poznato i bez ikakve dvojbe da su to počinili partizani. Kao i zločine nad Hrvatima Zrina, Boričevca, Udbine, Cetingrada, Gvozdanskog… o kojima se ništa ne može pročitati u udžbenicima povijesti niti bilo gdje i ako postoje materijalni dokazi (dokumenti i posmrtni ostatci žrtava). U kasnijem komunističkom progonu stradalo je, ubijeno ili nestalo još oko 250 Španovičana, a mjesto je nakon Drugoga svjetskog rata naseljene srpskim stanovništvom dovedenim iz Bosne.
Sada čitamo kako su se „plemenito“ u srpskim Novostima Jadran Boban i Vesna Kesić dohvatili tete, naravno uspoređujući je s nečim i izdjednačavajući. Naslov zvučii gordo: Hrabra politika može utjecati na promjenu odnosa Hrvata i Srba, a njihova je motivacija da se obje strane u Španovici odnosno Novom Selu (opet taj novi naziv nakon zapaljenog sela) s traumom i boli onih drugih. Jer „Snimajući film to nismo uspjeli postići. I ta nemoć također govori koliko je teško prekinuti to već gotovo stoljetno vrzino kolo zlokobnog obostranog osjećaja nepravde i generalizacije krivnje.“ To po mišljenju Jadrana Bobana može promijeniti jedino iskrena i hrabra politika provedena „odozgo“. Njihov film prikazan je na nedavno završenom18. Liburnia Festivalu i zove se “Ono drugo selo“ i navodi se da govori o mjestu blizu Pakraca s dva imena: Španovica i Novo Selo, dvije povijesti, dva groblja i brojnim neizrečenim konfliktnim memorijama koje se prenose iz generacije u generaciju.
A onda još jedan dokaz kako ništa nije slučajno: „Premijera filma zbila se taman u vrijeme komemoracije u Gruborima i Plavnom, u kojima su počinjeni zločini također dio hrvatsko-srpske priče o začaranom krugu zločina i osvete, ali odakle je ove godine poslana poruka o potrebi izmirenja i uvažavanja svih žrtava.“ Pitamo se kako mogu biti izjednačene žrtve ubijene bez milosti, ostatak zauvijek rastjeran i još se nije vratio, civili i mještani, a selo Španovica zapaljeno i na njegovu pepelu stvoreno Novo Selo s uvezenim srpskim stanovništvom iz Bosne, koji su tamo od 1948. nadalje umirali prirodnom smrću. Kako?
Snimanje filma bila je ideja Vesne Kesić koja je priču o Španovici i opet je nazivaju: odnosno Novom Selu, čula još 1993. godine, kad je boravila u Pakracu u okviru Volonterskog projekta Pakrac. Tako je Vesna godinama razgovarala s ljudima… pokušala je razgovarati s Hrvatom i Srbinom, no njezini su svjedoci nažalost umrli. Htjeli su pustiti ljude da svatko izgovori „svoju osobnu verziju istine“. U ovako notornom slučaju zločina, gdje nema nikakve upitnosti i nedokazivosti i koji je jedan od najpoznatijih takvih? Ubijeno cijelo etnički homogeno selo?
Redatelj Boban kaže: „Posebno nam je bilo teško uspostaviti komunikaciju s mogućim protagonistima u vrijeme kampanje protiv Hrvatskog audiovizualnog centra, koja se odvijala 2016. godine zbog koprodukcije danskog filma o zločinu u Dvoru na Uni.“ Da, jer je i to jedan od takvih i vjerojatno nakon Goebbelsovih, najcrnjih propagandnih uradaka, koji je trebao baciti ljagu na Hrvatsku vojsku i snimljen je tako ljigavo pretenciozno i nategnuto, s izražavanjem simpatije prema srpskim ratnim zločincima koji su prikazani kao nježni djedovi, dok su neki zločesti ljudi ubili psihičke bolesnike u njihovu domu u Dvoru. Strašno! I od takvog se gnusnog uratka nikada nije ogradilo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske a financirano je novcem HAVC-a.
Mjesto na kojem redatelj razotkriva svoje prave namjere i gdje je nastojao izjednačiti neizjednačivo je: „Da, slične su se stvari događale u Zrinu, Boričevcu, Udbini i vjerojatno drugim mjestima, ali jedino je na mjestu Španovice nastalo sasvim novo naselje koje se, na koncu, upravo tako i zvalo, Novo Selo. Nije to toliko unikatna situacija, takvih je sela širom svijeta i kroz brojne ratove bilo mnogo, no ovdje smo na doslovce jedinstvenom fizičkom prostoru imali paradigmu kobnih odnosa Srba i Hrvata. Selo se dva puta praznilo od stanovnika, jednom nakon Drugog svjetskog rata, kad Hrvatima nije dopušten povratak i drugi put 1991. Kad ga napuštaju Srbi doseljeni nakon 1945. „A onda slijede prave namjere i želi se opravdati partizanski i četnički zločin u Španovici time da su po srpskim selima 1942. vršeni pokolji po srpskim selima koje su pokrenule jedinice Maksa Luburića a jedan broj stanovnika Španovice se priključio. Priključio se NDH vojsci ili?
I onda čovjek Jadran Boban donese povijesni zaključak: „Tako je u Španovici nakon partizanskog osvajanja sela, u jesen 1942., ubijeno i dosta nevinih Hrvata, stanovnika sela, a ubijali su ih oni stanovnici srpskih sela koji su par mjeseci ranije izgubili najmilije u ustaškim pogromima“.
Ubijeno je dosta nevinih Hrvata? Strašno! Svi su bili nevini civili!
Ubili su ih oni koji su izgubili najmilije u ustaškim pogromima? Nije li to opravdavanje zločina, bez poznavanja činjenica i otkud on zna tko ih je točno ubio? Je li možda imao na uvid njihove zemne i DNA ostatke i priznanje obitelji da se radilo o tim ljudima? On zna tko je bio u kojoj vojsci i iz kojega je sela bio?
Propagandno prozirno opravdavanje zločina jedne strane, prikriveno lažnohumanom zabrinutošću… pa i jedni i drugi su ginuli, jedni i drugi su ubijali…
Eto zašto nije bila dobra ideja da se na Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti ide u Grubore! Ne mogu se uspoređivati sporadični i rijetki bizarni događaji i zločini u vrijeme kad Hrvatska vojska nije imala kontrolu, jer je rat bio na kraju odnosno ratna i vojna akcija, a sigurno je da takav zločin nitko nije naredio i zapovjednici su snosili odgovornost na Haaškom sudu, bez obzira na to što krivnja nije njihova; s brojnim stotinama strašnih zločina počinjenih nad Hrvatima, u agresiji na Republiku Hrvatsku, na njezinu teritoriju, gdje su ubijani cijeli gradovi i gdje je ubijeno nekoliko desetaka tisuća civila i civilnih ciljeva.
Onda se izvuče takav primjer za Hrvate na Dan pobjede! Evo, sad će volonteri i redatelji snimati filmove, pisati znanstvene radove i knjige kako je sve to isto: ubijena i spaljena Španovica i nastalo Novo Selo, iz kojega su neki dragovoljno otišli u Srbiju ili kamo već, jer su osjećali da je to njihova domovina a ne slobodna i neovisna Republika Hrvatska!
Zato, unuci i djeco preživjelih Španovičana, ako Vas ima, ili oni kojima su roditelji govorili o tome što se dogodilo, pišite i snimajte filmove! Dokažite redatelju Bobanu da je Španovica unikatan i neusporediv slučaj i uvijek će to biti!