OBZORI HRVATSKOGA PJESNIŠTVA

Rustikalna popudbina i žuđena borealnost

U početnim godinama svoga „kulturnjašenja“ Damir Radić (1966.) očitovao se kao filmaš, pratio je osvrtima i prikazima filmsku „proizvodnju“, svjetsku i hrvatsku. No, na isteku stoljeća kulturnoj je javnosti bilo bjelodano da Radić ima i „žicu“ za literaturu jer je 1999. objavio debitantsku stihozbirku Lov na risove, a potom je došla i zbirka Jagode i čokolada (2002.).
Njegovo je „pjevanje“ bilo kontaminirano filmskom osjetilnošću, u njega je bilo utkano/ upisano „načelo filmičnosti“. Autor je 2007. ukoričio i roman Lijepi i prokleti, a 2010. podastro je stihozbirku Pokopana tajna. I kada je književnikovao Radić je istodobno i filmašio, sada kao kreativac, filmski „proizvođač“. Snimio je popriličan broj filmova „kratkoga“ metra, a 2018. pojavio se njegov dugometražni uradak Posljednji dani ljeta.

Prošle je godine Radić ponudio novi poetski naslov, zbirku Ranije u koju je uvrstio „samo“ devetnaest sastavaka i svrstao ih u pet ciklusa/ blokova (Povijest; Obitelj; Ljubav; Ponovo ljubav; Sadašnjost). Iz naslova ciklusa razvidno je da je Radić u novoj zbirci ponajviše usredotočen na motive i situacije, sklopove i relacije koje pripadaju intimističko-obiteljskom krugu. On zbori i o zgodama i prispodobama koje zrcale i njegovo osjetilno i duhovno stasavanje, profiliranje. Zbirka je, moglo bi se reći, prohod kroz neke dionice njegova životopisa.
Autor je zbirku otovorio pjesmom koja ima maritimni i borealni, sjevernjački kolorit (Kitolovci). Njezini su protagonisti „mornari s Korčule“ koji službuju na nekom „umornom“ nizozemskom brodu što je isplovio iz „jedne sjeverne luke“ u lov na kitove. Dok se približuju prostorima u kojima obitavaju kitovi mornari Korčulani gledaju beskrajnu morsku pučinu i „pjevaju tiho“; pjesmom zazivaju zavičajne domovinske slike, vidike, ugođaje. Pjesnik apostrofira i njihovu samoću (Svi smo ovdje sami), a iznad samoće steru se „zvijezde promrzle od sjevera.“
Poslije maritimno-borealnih vizura u Radićev je vidokrug ušla – rustikalnost. U pjesmi Selo fiksirao je neke topose, ambijente, radnje, običaje što ih proizvodi ruralna civilizacija. Zapravo, evocirao je svoje doživljaje i zapažaje stečene tijekom dječačkih boravaka na selu. U njegovu je osjetilnost ušao „pas pun krpelja“, također i bunarska voda koja „nije ukusna“ te se kuha „da bude zdravija“. Važno mjesto u pjesnikovoj memoriji ima i ponešto idealizirani brijeg koji je „srce svega, nasljeđe, ljubav“. I kravlji mirisi uvukli su se u osjetilnost poetskoga subjekta koji će pjesmu protkanu rustikalnim koloritom zaključiti stihom: „selo: ne možeš mu pobjeći“.
Radić prebire po obiteljskom inventaru, evocira svoje dječačke preokupacije i otkrića, čini mu se da je već s „desetak godina“ znao da „revolucija je kiksala“. Pokazuje, više implicite nego eksplicite, i zadršku, odbojnost spram običaja, autoriteta, mitova, „svetih stvari“. Kada „portretira“ svoju obitelj reći će da je to „jedna smiješna hrvatska obitelj“.
U obiteljskom albumu našla se i „tetka iz Amerike“, tvrdokorna antikomunistica koja negdje u Pittsburghu ili Chicagu, možda „čeka smrt“ i „Hrvatsku slavi“. Tetka je povremeno posjećivala domaju, stari kraj, no njezina je američka popudbina posve skromna, gotovo groteskna, a činu ju: „crni američki kofer s dvostrukim dnom/ i jedna Kennedyjeva slika“.
Radić evocira i obiteljske slike i činjenice koje imaju tamne, pa i thanatoidne pečate. U pjesmi Posljednji rođendan projicira očevu smrt. Toj činjenici daje i univerzalnu notu kojom odišu stihovi: „Bol na početku, bol na svršetku,/ svaki rodni dan je smrtni čas“. Otac je otišao u prostore onkrajnosti ali je majka živa (Moja majka). Radić je vrlo nježan i sentimentalan kada „portretira svoju roditeljku”; čvrsto je uvjeren da ga ona voli “najviše na svijetu“. Majka je vremešna i boležljiva a te činjenice potiču sina pjesnika da joj bude još odaniji, skloniji. Tu odanost i povezanost ništa ne može poremetiti (reći će: ne damo se smesti, ona i ja). Kada je s majkom poetski subjekt ne pomišlja na „tjeskobu“ s kojom se „družio“ tijekom mladih godina kada ga je opsjedala „spoznaja da tjeskoba je sve“.

Radić se u dva ciklusa (Ljubav; Ponovo ljubav) očituje kao „erotograf“, no ta je „erotografija“ u nekim tekstovima nenametljiva, diskretna, gotovo jedva prepoznatljiva. U njoj ima više govora o prostorima i ugođajima kojima se kreću „partneri“ negoli o tvarnoj i stvarnoj „ljubavi“. U pjesmi Jesenski dani u Barbarigi pjesnik će reći da je istarska Barbariga krajem rujna „grad duhova“, da je „bijela i bez zvukova“. Činit će mu se da prostor oko Barbarige „ima nešto od okamenjene pustinje Mojave“. Reći će i da „Istra ima usporen hod“. Radić se u rečenoj pjesmi postavlja kao snimatelj prostora a stanja i raspoloženja koja obuzimlju partnere što žive „bračnim životom“ u drugom su mu planu. U pjesmi Na Kupi poetski je subjekt na rijeku došao s „malom“ djevojkom koja se glasa „dječjim glasom“ što proizvodi toplinu, grije subjektovo „srce u zvjezdanoj noći“
Pjesnik eros povezuje i s nogometom te sugerira da i djevojke, koje su u načelu ravnodušne spram te „muške“ igre, mogu „voljeti“ nogomet posebice kada pobjeđuje momčad za koju se navija. (Srebrna noć u Dubravi).

No, djevojke su puno više nego nogometu privržene životinjama a to očituju kada dođu u zoološki vrt. Pjesnikova „djevojka“ u zoološkom vrtu opservira „gmazove u stakleniku“, također i šišmiše, zanimljive su joj i „crne pantere“. Ona se intimizira sa životinjama tako naglašeno da joj morski lavovi jedu „iz ruke“. Pjesniku se čini da je njegova djevojka, koja „ushićeno“ hrani tuljane, zapravo još dijete, „jedino dijete koje ću ikad imati“, zaključuje pjesnik svoje doživljaje i dojmove iz zoološkog vrta.
Radić će u drugome kontekstu svoju „djevojku“ prepoznati „u vrapcu“ te implicite dotaknuti i njezinu djetinjastu narav iz koje zrači dobrota i toplina.
I kada aktualizira svoja filmaška iskustva, Radić znade biti „erotičan“ a „erotične“ fiksacije, tlapnje i prispodobe su kontrapunkt zbilji koja se sastoji od „raspale skučenosti“ i „bezizlazja“. Pjesnik zaziva „zelene oči“ i „radosna usta“ osobe koja se zaputila „na sjever“. Radića jako tangiraju borealni prostori sa svojim „šumama/ i zaljevima“, ali ih još nije dosegnuo. On je zasad samo virtualni konzument gorovite, šumama napučene borealnosti (Kapi slobode), a stablima je „napučena“ i naslovnica njegove zbirke.
Ponešto filmaškoga prediva ima i u nenaslovljenoj pjesmi koja ima dvanaest „kadrova“. I u njoj su muško-ženske relacije u prvome planu. Sveze u kojima ima poremećaja, napuknuća, lomova a to zrcale stihovi: „mi samo negativno utječemo jedno na drugo“ (…) „svaki dan privodi nas besmislu./ ja sam lud. ti si poremećena.“
No, u konačnici poremećaji će biti prevladani, pa i „sanirani“, o tome zbore stihovi u desetom i jedanaestom „kadru“ koji glase: „sve ću za nju./ smjesta se vraćam iz ponora/ i dajem joj podršku.“ (…) „biće slađe od ananasa./ u njoj iskre svici budni jedino.“
Radić je zbirku zatvorio „ciklusom“ Sadašnjost koji ima samo jednu nenaslovljenu pjesmu. Pjesnik sebe situira u prirodu i korespondira s njezinim elementima. U vidokrugu su mu „ustajale vode“, „smrznuto perje lišća“, a i „srnino mlado“ ulazi u njegovu percepciju.
Pjesnik nije nevini, pasivni hodočasnik u prirodu, on sebe definira kao „zvijer“ „sa sjekirom u rukama“. Ponio je sjekiru da bi iz zemlje „izvadio“ mladicu nekoga stabla, mladicu koja je još „tanka i zelena“. On će to i učiniti; uzet će prirodi njezin plod, njezino čudo te će pjesmu zaključiti stihovima; „sjekira u ruci, mladica u naručju/ ponese me udaljenim stazama“.
No, što će učiniti s mladicom? Hoće li ju „presaditi“ u neko drugo tlo? Hoće li ona biti zametak, ishodište neke buduće šume? Obuzet takvim dvojbama čitatelj zatvara „tanahnu“ („tanahnu“ opsegom, kolikoćom sastavaka) zbirku Damira Radića koja srećom nije “tanahna”, skromna, oskudna glede poetske izražajnosti i kakvoće.