U SJEĆANJE

Don Niko Luburić

(Studenci, Ljubuški, 21. studenog 1951. – Mostar, 25. rujna 2020.)

 

Prije nešto manje od godinu dana don Niko Luburić u redakciji Hrvatskoga slova ostavio je primjerak njegove, tada tiskane i objavljene knjige Da se ne zaboravi II, Glazbena izvješća iz Sarajeva i Mostara 2008.-2018. Dosta je vremena prošlo kada sam preuzela knjigu, a još više da vijest o njoj dođe na stranice našega tjednika. Prije otprilike dva tjedna, napokon sam ju odlučila predstaviti našim čitateljima. Planirani tekst je u konačnici bio puno dulji, a don Nikinu knjigu nisam taj čas pronašla. Htjedoh mu javiti da će njegova knjiga napokon doći na red, no, pomislih, ipak ću prvo napisati tekst, a tek onda mu javiti… Dana, 25. rujna pročitala sam vijest da je don Niko preminuo… isti čas ugledala sam na polici njegovu knjigu, koju tek nekoliko dana prije, ne mogoh pronaći.
Don Niku pamtim iz studentskih dana na Institutu za crkvenu glazbu u Zagrebu, sredinom 80-ih, na Kaptolu, gdje je on putovao čak iz Mostara na predavanja u Zagreb.
Godine 2010. postala sam urednica glazbene rubrike u Hrvatskome slovu i Providnost je htjela da prvi veliki razgovor koji sam kao urednica vodila, bude upravo razgovor s don Nikom. Taj je opsežan intervju objavljen u Hrvatskome slovu, broj 803., na stranicama 3-4, 2010. pod nazivom “Stranci su prije nas prepoznali našu bogatu glazbenu baštinu”.
Istraživanje vlastitih korijena, baštine i zaboravljenih duhovnih napjeva u rodnoj mu Hercegovini, bilo je sastavni dio don Nikinoga glazbeničkog poslanja, što posebno svjedoči razdoblje sredinom 90-ih, kada je u jeku rata, pješice tražio i pohodio niz malenih sela i zaseoka kako bi pronašao, raspoložio i zamolio uglavnom same i stare ljude tih krajeva da mu otpjevaju drevne napjeve. Upravo zahvaljujući don Niki Luburiću, oni su ostali trajno zapisani i snimljeni. Imala sam čast nastupiti na predstavljanjima njegovih izdanja.
Ubrzo je i sam postao suradnik Hrvatskoga slova, šaljući do desetak priloga godišnje, u kojima je bilježio i od zaborava otrgnuo niz hrvatskih skladatelja, glazbenika, mahom svećenika, čiji je skladateljski opus ostao poznat tek užemu krugu glazbenika. Posebice su vrijedni njegovi zapisi o glazbenom životu u Bosni i Hercegovini, pa su tako, uz časopis za duhovnu glazbu Sveta Cecilija, čitatelji Hrvatskoga slova mogli doznati o glazbenim zbivanjima u susjednoj nam Bosni i Hercegovini. Stoga su njegovi zapisi iznimno vrijedni doprinos u očuvanju i promicanju glazbene umjetnosti na području Bosne i Hercegovine, a osobito Mostara u kojemu je djelovao kao svećenik mostarsko-duvanjske biskupije i u posljednjih desetak godina kao voditelj Katedralnoga mješovitog zbora “Marija” iz Mostara i Mješoviti zbor studenata Teološko-katehetskoga instituta iz Mostara.
Resila ga je snaga duha i uvijek vedro raspoloženje, svim nedaćama usprkos. Uporno i odlučno radeći na dobrobit glazbene umjetnosti vlastitoga naroda, svim poteškoćama usprkos, uvijek je uspijevao naći načina i okupljati ljude, kolege i prijatelje s kojima će surađivati, učiti i pripremati glazbene programe, priredbe i gostovanja, ponajprije ona duhovna, uvijek povezana s crkvenim blagdanima, svečanostima, susretima zborova, obljetnicama, kolaudacijama, promocijama, ređenjima, obljetnicama ređenja biskupa mons. dr. Ratka Perića, vrhbosanskoga nadbiskupa i kardinala Vinka Puljića. Uvijek aktivan i marljiv, uz pedagošku je dimenziju profesora glazbe brojnim bogoslovima i studentima, svim svojim bićem neumorno organizirao, pripremao i vodio koncerte, okupljao zborove i orkestre, na kojima je i sam nastupao kao pjevač, orguljaš ili dirigent, te je tako zasigurno prof. don Niko Luburić jedan od temeljenih pregalaca hrvatske uljudbe, njezine povijesti i sadašnjosti, na području Bosne (Sarajevo), a osobito Hercegovine (Mostar) tijekom posljednja tri desetljeća.
Don Niko Luburić pokopan je 26. rujna 2020. u svojoj rodnoj župi Studenci pokraj Ljubuškog u svećeničku grobnicu u župnom dvorištu. Preminuo je dan ranije u Caritasovu Rehabilitacijskom centru “Sveta Obitelj” u Mostaru u 69. godini života i 44. godini svećeništva. Svetu misu zadušnicu u župnoj crkvi i biskupijskom svetištu Presvetoga Srca Isusova u Studencima predvodio je nadbiskup koadjutor vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić u zajedništvu s biskupom mostarsko-duvanjskim i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim mons. Petrom Palićem te uz koncelebraciju oko 70 svećenika. Na Misi i pokopu sudjelovala je rodbina pokojnoga Nike te veći broj časnih sestara raznih kongregacija i drugi vjernici. Liturgijsko pjevanje, zajedno sa župnim zborom župe Studenci, predvodio je Katedralni mješoviti zbor “Marija” iz Mostara, kojim je do nekoliko tjedana prije smrti ravnao pokojni svećenik Niko, a ovom prigodom maestro je bio njegov mlađi kolega svećenik don Dragan Filipović.
Uvodeći u Misno slavlje nadbiskup Vukšić prenio je izraze sućuti cijeloj Mostarsko-duvanjskoj biskupiji na čelu s biskupom Petrom te sestrama pokojnoga Nike Jeli i Ani te bratu Drage i njihovim obiteljima i svoj rodbini i prijateljima u ime nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića, svih svećenika, redovnika i redovnica u Vrhbosanskoj nadbiskupiji ističući da je pokojni svećenik Niko rado živio i djelovao, ne samo u Mostaru i u svojoj biskupiji, nego i u Sarajevu i Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
Don Niko Luburić rođen je 21. studenoga 1951. u Studencima kod Ljubuškog. Osnovnu školu završava u Studencima i Ljubuškom (1958.-1966.), sjemenište i klasičnu gimnaziju u Splitu (1966.-1970.), Teologiju u Sarajevu (1970.-1977.). Zaređen je za svećenika Mostarske biskupije 29. lipnja 1977. Bio je župni vikar i zborovođa u Dračevu (1977.-1979.), Kruševu (1979.-1981.) i mostarskoj katedrali (1981.-1990. i 2012.-2020.) gdje osniva i vodi katedralni mješoviti zbor “Marija”, katedralni dječji zbor “Slavuj” i Katedralni tamburaški zbor. Sa zborovima je održao više koncerata. Kao regens chori mostarske katedrale bio je član Biskupijske komisije za promicanje liturgijskog pjevanja. Studira na Institutu za crkvenu glazbu “Albe Vidaković” Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1986.-1993.) i postaje diplomirani crkveni glazbenik. (Dvije godine četverogodišnjeg studija glazbe na spomenutom Institutu završava kao izvanredni student putujući iz Mostara u Zagreb, a dvije godine kao redoviti student u Zagrebu). Od 1993. predaje crkvenu glazbu na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu gdje osniva i vodi bogoslovske pjevačke zborove: Veliki bogoslovski zbor, bogoslovski zbor “Madrigalisti”, Bogoslovski tamburaški zbor te Mješoviti zbor studenata laika Vrhbosanske katoličke teologije. Sa spomenutim zborovima održao je više koncerata. Uz 10. obljetnicu zbora “Madrigalisti” snimio je glazbeni CD (2003.) sa sedamnaest višeglasnih crkvenih skladbi a cappella. Bavio se etnomuzikologijom (istraživanjem i zapisivanjem autohtonih duhovnih napjeva iz Hercegovine) i komponirao. Surađivao u Svetoj Ceciliji, Vrhbosnensii, Glasu Koncila, Katoličkom tjedniku, Crkvi na kamenu i Hrvatskome slovu. Od 1997. član je bio Uredničkog vijeća Svete Cecilije, časopisa za duhovnu glazbu, a od 1998. redoviti član Hrvatskog društva crkvenih glazbenika u Zagrebu. Od 2001. član je Liturgijskog vijeća Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, a od 2002. Odbora za promicanje liturgijskog pjevanja u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Kao zaslužnom pojedincu, na 53. izvještajnoj izbornoj skupštini Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Sarajevu, 16. listopada 2004., dodijeljena mu je plaketa doživotnog člana Hrvatskog kulturnog društva Napredak. Objavio je više radova s područja religiozne glazbe: Duhovne popijevke iz Hercegovine, Zagreb, 1994.; Pjevajte Gospodu pjesmu novu, Vlastitosti Biskupske konferencije BiH (supriredio), Zagreb-Sarajevo, 2003., drugo izdanje 2008.; Notni zapis litanija iz Hercegovine, Zagreb, 2006.; Duša narodna, zbirka narodnih i popularnih pjesama i napjeva (supriredio), Sarajevo-Zagreb, 2007.; Da se ne zaboravi – Glazbena izvješća iz Sarajeva 1997. – 2007.; Crkvene popijevke iz Hercegovine, Zagreb-Sarajevo, 2010, Da se ne zaboravi, II. knjiga, Glazbena izvješća iz Sarajeva i Mostara 2008. – 2018.
Hvala don Niko.

Eva KIRCHMAYER BILIĆ