HRVATSKA KNJIŽEVNOST: TRI ŽELJE

TRI ŽELJE

 

Željeti sve najbolje drugima, najbolji je put za ostvarenje vlastitih želja.

 

Bio je hladan siječanjski suton, a vani su krupne i čiste pahulje snijega bijelile gradske ulice. Sedamnaestogodišnji mladić Samuel ležao je u kutu mračnog i hladnog podruma u prizemlju stare zgrade. Teška bolest unutarnjih organa zbog koje je trpio strašne bolove, sve ga je više izjedala. Otac se još nije vratio s posla i vjerojatno je zastao u obližnjoj gostionici kamo je prečesto zalazio, očito ondje traživši utjehu, a mlađi brat i mala sestrica igrali su se na drugom kraju sobička. Kroz prozor je gledao cipele prolaznika kako ostavljaju prve tragove na nježnom, bijelom snježnom pokrivaču. Gledajući razmišljao je o sebi zdravome, kada je i on znao onuda prolaziti hitrim korakom, sa tisuću želja u srcu i s velikim planovima o budućnosti. Iz misli ga je prenulo paljenje gradske lampe na uglu. Svake bi večeri gledao u tu svjetlost kao u kakvo čudo u kojem se krije tajna, a sada je ispred svjetlosti mogao vidjeti predivan ples bijelih pahulja koje su slobodno i spokojno lepršale zrakom. Želio je biti nalik njima, slobodan i bezbrižan, no to već dugo nije bio.
Tuga mu je parala srce, ali šutio je, mirno podnoseći tjelesne i duševne boli te je već poživio mnogo dulje no što mu je liječnik prognozirao. Bila je to bolest od koje se umire najčešće nakon dvije godine, a on je evo već treću godinu ovdje, prikovan za ovaj krevet u kutu, sa spoznajom da je na teret svojoj siromašnoj obitelji kojoj je tako silno želio pomoći i za koju je imao stotinu planova. Vjera u Boga davala mu je snage i često je molio, pitajući se često zašto ga Bog tako dugo drži na životu ako je jasno da ionako mora umrijeti jer lijek za takvu bolest nije postojao. Koliko li je samo puta poželio pobjeći iz ovog mračnog podruma te trčati gradskim ulicama, poželio je osloboditi se ovih teških okova, a tako je bilo i ovog snježnog sutona. Žarko je želio izaći vani u bjelinu snježne noći i viknuti: – Želim živjeti! Želim pomoći svojoj jadnoj obitelji! Želim biti sretan! Želim biti zdrav! – Pokraj uzglavlja uvijek je imao knjigu Antoine Pattinsona: Putujemo svijet i ja, koju je već mnogo puta pročitao i jako ju je volio. Nju mu je jednom na ulici, jednog prekrasnog lipanjskog dana, darovao stari ulični trgovac uz riječi: – Izvoli, mladiću! Ovakve knjige mijenjaju život. Tada nije shvaćao što mu dobri starac poručuje, no sada je i te kako shvaćao. Knjiga mu je u teškim trenucima patnje vraćala nadu i vjeru da izvan ovih vlažnih i tamnih podrumskih zidina, postoji bolji i ljepši svijet gdje je jedino važno koliko ljubavi za druge nosiš u svojemu srcu.
Jako je volio čitati, iako se umarao vrlo brzo, a volio je i pisati te bi pisanjem i čitanjem kratio duge zimske večeri. Te je tužne, snježne večeri osjećao da mu se približava kraj i bivao je sve slabiji, tako da je jedva držao olovku u rukama. Odlučio je napisati oproštajno pismo gdje se sa svima pozdravlja. Naumio je da se ne oplakuje, nego da ohrabri svoje članove obitelji i sve one koji će ikada htjeti pročitati njegove rečenice i potakne ih da u potpunosti, do zadnjega daha iskoriste vlastite živote kako bi činili i širili dobrotu i ljubav. Pisao je uz velike napore uz dogorjelu svijeću, a onda je gledao kako se odjednom na čistoj stranici papira same ispisuju pozlaćene riječi oblikujući rečenicu: Napiši tri želje koje se mogu ostvariti unutar ove zgrade u kojoj živiš i ako budeš ispravno želio, one će ti se i ostvariti. Mislio je da je sišao s uma i da mu se već pričinja te je lagano dodirnuo papir, ali riječi su i dalje bile ondje. Odmah je krenuo pisati, sav uzbuđen jer bilo je to nešto izvanredno. Znao je i te kako što želi te nije gubio ni sekunde: „1. Želim da moj brat Robert ozdravi od autizma te da bude zdrav poput ostale djece. 2. Želim da moj otac prestane psovati i alkoholizirati se. 3. Želim da netko posjećuje nemoćnu susjedu Izabelu i brine se o njoj.“
Ispisao je te tri želje svjestan da nije tražio vlastito ozdravljenje i čekao je što će dalje biti. Noć je sve više odmicala, snježni pokrivač bivao sve deblji, otac se vratio kući uobičajeno turobnog raspoloženja, a mali brat Robert i dalje je bio bolestan. Samuel je bio jadan te je pomislio kako je možda pogrešno želio, no znao je da su te želje dolazile izravno iz srca, a on je i te kako njegovao vlastito srce, tako da se nije bojao što će biti. Odložio je papir s tri želje u svoju omiljenu knjigu Putujemo svijet i ja te je polako usnuo uz riječi: – Bože moj, ja sam dao sve od sebe. Molim te smiluj se meni grešniku i svima mojima, molim Te.
Ujutro je granulo divno sunce, a djeca su odmah istrčala na ulice sva željna grudanja i sanjkanja. Samuela je probudila dječja cika te sjajna sunčeva zraka, a onda je ostao sav zapanjen. Njegov osmogodišnji brat Robert govorio je i svi su ga u čudu gledali, a i on sam se čudio. Svi su bili presretni, a Samuel je znao da su se njegove želje ispunile. Pogledao je kroz prozor, uživajući u divnome prizoru i sav zahvalan što mu je darovan još jedan dan života. Ubrzo je uvidio kako se osjeća nevjerojatno dobro i kako gotovo uopće ne osjeća nikakve bolove. Brzo se odjenuo i istrčao. Raširio je ruke prema nebu, a licem mu se razvukao najljepši osmijeh koji su ljudske oči ikada vidjele te je pao na snijeg, na koljenima zahvaljujući Nebeskom Ocu na tom divnom daru. Klečao je na bijelom snježnom pokrivaču kao dijete koje u čudu gleda nepoznati svijet. Bio je posve zdrav, a liječnici još ni danas ne znaju kako je ozdravio taj mladić predivnog i nesebičnog srca koji je kasnije i sam postao liječnik.

 

Karlo Roginek, iz Ivanečkog Naselja u Varaždinskoj županiji, u gradu Ivancu pohađao je osnovnu školu te opću gimnaziju. U Zagrebu je 2019. diplomirao na Fakultetu političkih znanosti. Prati film i književnost. Piše pjesme, kratke priče i pripovijetke, nije mu stran ni dramski izraz. Godinama vodi dnevnik.