STRANA KNJIŽEVNOST: ADAM ZAGAJEWSKI

NE ĆU ZABORAVITI TAJ TRENUTAK

 

 

 

Ta lijepa Garonna
Geh aber nun und grüsse
Die schöne Garonne
F.H.

Ta lijepa Garonna. Između zamaka i kada nestaje
u špiljama, gdje nema jeke niti ogledala.
A ipak se vraća svjetlu, zraku.
U sumrak njezine vode rade oprezno
– to su velike tvornice nevidljivosti.
Potoci joj pričaju o olujama
i o danima posve spokojnim, tihim,
kada se vrijeme ljuljuška na livadama
poput veselih učenika koji su pobjegli s nastave.
Ta lijepa Garonna. I naš život koji krivuda
Među brežuljcima, gdje rastu masline,
neugledne vrbe, ali njihovi plodovi hrane.
Pored se uzdiže ružičasti grad – noću
postaje siv kao oči bèskućnīkā.
Na koncu brodice se probijaju u luku,
vlakovi će se dokopati postaje terminus
(a tamo bife i debela, srdačna konobarica);
život se uvlači u se, a mi još uvijek ništa ne znamo,
još uvijek ništa ne možemo razumjeti.
A lijepa Garonna oprašta se s vinogradima
i s jastrebovima, koji uopće nisu opaki,
ali ne plače premda pred njom sviće
bijelo-zelena pustinja oceana,
čak će joj i ime biti zatrto
a u valovima će biti samo male grudice,
kao šapat rijeke koje više nema.
I reći će: lijepa Garonna je otišla.
Ali ona još uvijek teče i teče i teče.

Posljednja postaja
Tramvaj je vozio uzduž crvenih kuća.
Kotači na rudničkim tornjevima vrtjeli su se
kao vrtuljak u veselom gradiću.
U vrtovima su rasle čađu osjenjene ruže,
u slastičarnicama su se srdile ose
nad kolačem posutim mrvicama.
Bilo mi je petnaest godina, tramvaj je vozio
sve brže između naselja,
na livadama sam vidio žute žabnjake.
Mislio sam kako će se na posljednjoj postaji
otkriti smisao svega,
ali ništa se nije dogodilo, ništa,
strojovođa je jeo sendvič sa sirom,
dvije stare žene tiho su razgovarale
o cijenama, o bolestima.

Sada, kada si izgubio pamćenje
(Ocu)
Sada, kada si izgubio pamćenje
i možeš se još samo bespomoćno osmjehivati,
htio bih ti pomoći – ta nekada si
ti, poput demijurga, otvorio moju fantaziju.
Sjećam se naših pohoda, vunenih oblaka
što plove iznad vlažne šume u planinama
(u toj šumi znao si svaku stazicu), a također
ljetni dan kada smo se uspeli na vrh
visokoga svjetionika iznad Baltika
i dugo gledali beskrajno uzburkano more,
njegove bijele šavove isprekidane kao konci heftanja.
Ne ću zaboraviti taj trenutak, mislim da si i ti tada bio
ganut – činilo se kako vidimo cijeli svijet,
beskonačan, koji odiše spokojem, plavetan, savršen,
jasan i magličast istovremeno, blizak i dalek;
osjećali smo ovalnost ovoga planeta, slušali smo galebove
koji su se zabavljali polaganim letom
na toplim i hladnim strujanjima zraka.
Nisam ti u stanju pomoći, imam samo jedno pamćenje.

Fotografirani pjesnici
Pjesnici fotografirani,
ali nikada onda
kada stvarno znaju,
pjesnici fotografirani
s policama knjiga u pozadini,
ali nikada u tami,
nikada u muku,
u noći, u nesigurnosti,
kada se kolebaju,
kada radost kao fosfor
omata žigice.
Pjesnici osmjehnuti,
spokojni, obrazovani.
Pjesnici fotografirani
kada nisu pjesnici.
Kako bismo znali
što je to glazba.
Kako bismo razumjeli.

S poljskoga preveo Pero MIOČ

Adam Zagajewski (Lavov, 1945.) jedan je od najprevođenijih i najnagrađivanijih suvremenih poljskih pjesnika, a uz to piše još i prozu, eseje i književnu kritiku te prevodi. Živi između Pariza i Houstona. Djetinjstvo je proveo u Poljskoj, gdje je i studirao. U Poljskoj je objavio zbirke Komunikat (1972.), Sklepy miesne (1975.), Jechac do Lwowa (1985.), Ziemia ognista: 1994 (Ognjena zemlja:1994.; 2010.), Pragnienie (1999.), Powrót (2003.) i Anteny (2005.), Niewidzialna ręka (Nevidljiva ruka , 2013.). U SAD-u je objavio Tremor (1985.), Canvas (1991.), Mysticism for Beginners (1997.), Without End: New and Selected Poems (2002.) i Eternal Enemies: Poems (2008.). Autor je memoara Another Beauty (2000.) i proznih zbirki Solitude and Solidarity (1990.) i Two Cities (1995.). Godine 2010. bio je nominiran za Nobelovu nagradu za književnost.