HRVATSKA KNJIŽEVNOST: DUBRAVKA WILLIAMS-PODHRAŠKI: POD KRIŽEM

POD KRIŽEM

 

KAJ NE, TATEK?

Tatek, bu Isus se rodil
kak bracek naš v noći?
Bu mir nam donesel
i svetlo na zemlji?
Kaj ne, tatek?
Sirene ne buju tulile,
ulične lampe ne buju mračne?
I polnočka… sveta noč
ne bu v šest vuri navečer?
Kaj ne, tatek?
Stakla se ne buju tresla,
bombe ne buju curile,
ni kacige se svetlile na mesečini,
ni sirene tulile više?
Kaj ne, tatek?
Isusek bu došel na zemlju,
donesel nam dare velke?
Pod bor bu ih del i rekel:
Svim na zemlji mir, veselje…
Kaj ne, tatek?
I brzo bu Isusek došel,
i brzo bu rat završil?
Kaj ne tatek?
(Varaždin, 1943.)

POBIJEĐENI
Crna ploča, bijela kreda
školski dani
crni uljani drveni pod…
vatra pucketa
u velikoj zelenoj peći.
Učiteljica u crnini
stoji pred razredom
zašutjele djece…
jer njezino dijete
više na zemlji ni.
Rat je progutao
i djecu i stare
i ostavio ranjene
na tijelu i duši
da se brinu za sebe…
Jer oni su pobijeđeni,
oslobođeni svoje slobode…
u ime razvikane
‘slobode, jednakosti, bratstva’ – ili smrt
u ime proletarijata!

POD KRIŽEM
Ovaj nemir – koji me zarobljuje,
koji me gazi, iscjeđuje,
koji mi ispunja srce udarcima i glavu bolom,
koji me priprema za bijeg
i koji me razbija o hrid moje volje –
taj nemir prikazujem Tebi, Gospodine…
Ti uzmi moj nemir,
moje bolno tijelo, moje burno srce, moj uzavreo mozak…
moj očaj, moje razaranje…
Ovaj mir koji slijedi onaj nemir,
kao duboka tamna praznina, kao ledeni pakao,
priljubljuje se uz mene, smrzava srce, um i tijelo moje,
mrvi me do ništice, ispražnjuje do potpunosti
i tek onda nečujni krik ‘nema me’
dovodi mene na apsolutnu nulu… -273*C!
Taj smrtonosni mir Bože i Spasitelju moj,
pod križem Tvojim, prikazujem Tebi…
i čekam…i čekam…da se Tvoja volja ispuni,
a ne moja, ne moja…

HRVATSKA
Hraniš nas žitnicama Srca svoga i Majke naše,
ljubav i mir su darovi Tvoji.
Ravnice i polja preplavljena zlatnim klasjem
Ti si darovao nama…
Vjernost štono se slijeva u more ljubavi Tvoje,
Ti uvijek ostaješ s nama.
A mi, divimo se Suncu što obasjava gore i obalu našu.
Ne dopusti da lutamo sami!
Tko može na put nam stat’ kad hodimo za Tobom, Bože…
U jedno nas skupi k’o kvočka piliće svoje.
Slabost, možda lutanja, ili malenost naša…
Ostani s nama da budemo jaki!
Koje sile stoljećima izgoniše neprijatelje naše!
Kad bijasmo posustali, zar nas nisi Ti nosio u naručju svom?
Ama tko drugi? Ti, vječno prisutni, Bože,
u Tebe se uzdamo, Gospode!

DOLINA SUZA
Dolina suza –
milosna čista,
suzdržan slap
nesputanih strasti,
nježno prihvaća
svaku biljčicu
u svoje zelenilo nade…
Slijeva se u more –
ocean dobrote,
milosrdna svjetlost
otvorene ruke,
Ljubav i predanje
nježno zelenilo
Obećane Zemlje…

JA HRLIM…
Hrlim, hrlim…
mimo zlatnih zvjezdica
priljubljenih o sivi kamen,
mimo skromnog plavog različka
stišćuć’ se do puta kojim davno gazih,
mimo sve zemaljske ljepote
livada i šuma nakon kiše.
Dižem se prema Svjetlu…
noge mi ne dotiču zemlju
obavijena magličastom haljom,
lebdim sve više i bliže prema planini,
tamo preko plavoga mora
gdje se orlovi gnijezde –
i Ljubav prebiva.

Gdje nema ni suza ni žalosti,
ni rastajanja ni odlaženja
ni nerazumijevanja
ni beznadnosti
ni bespomoćnosti
jer tu Ljubav prebiva –
i ja stigoh u Očev dom.

BURA
Toranj osorske katedrale
jedva se nazire danas
s Crvenog ferala
iz Velog Lošinja,
vidiš ga jer znaš da je tamo.
Prozirna maglica
nježno miluje otok Cres
tamo u daljini
gdje more s nebom se spaja
u vrućini dana.
More posuto krestama
kao galebi bijeli
što sletješe da zalogaj ulove koji,
no nisu, to more se pjeni
od bure što huči i svježinu donosi.
Ah, to more modre boje
koje valove nosi iz daljine
i drsko stresa svoj gnjev
o stijenje obale moje
bjelinom ih ogrćuć’ iz dubina modrine svoje.

 

DUBRAVKA WILLIAMS-PODHRAŠKI
Živi u Chesteru u Velikoj Britaniji od godine 1967. Udala se 1961. u Hrvatskom zagorju na Poredju i otišla u svijet, sa suprugom se skrasila blizu Oxforda. Prvu pjesmu nazvanu Pod križem napisala je godine 1988. i tiskana je u antologiji: „Between a Laugh and a Tear“ / „Između smijeha i suza“, na engleskom jeziku, u nakladi The International Society of Poets / Međunarodnog društva pjesnika, 1996. No, većina pjesama nastala je u Hrvatskoj, u Velikom Lošinju, za vrijeme ljeta.
Pjesme su joj objavljivane u pet manjih antologija na engleskom jeziku. Jedna pjesma objavljena joj je na hrvatskom jeziku, u Krapini. Hrvatsko slovo objavilo je jednu autoričinu pjesmu ove godine, u broju 1309.