STRANA KNJIŽEVNOST: OLGA TOKARCZUK

Uvarci

 

Kada je umrla, priredio joj je dostojan pogreb. Došle su sve njezine prijateljice, nezgrapne starije gospođe u beretkama, u krznenim kaputima što zaudaraju po naftalinu i s ovratnicima od nutrije, iz kojih su izvirivale njihove glave poput velikih bijelih puceta. Počele su obazrivo šmrcati kada je kovčeg niz, od kiše mokre, konopce skliznuo na dno, a onda zbijene u skupine ispod svodova sklopivih kišobrana, najnevjerojatnijih uzoraka, krenule u smjeru autobusnih postaja.
Već te iste večeri otvorio je ormarić u kojemu je čuvala svoje isprave i tražio tamo… sam ne znajući što. Novce. Dionice. Obveznice. Jednu od onih polica osiguranja za mirnu starost što ih se stalno reklamira na televiziji jesenskim scenama padajućeg lišća.
Našao je samo štedne knjižice iz šezdesetih i sedamdesetih godina te očevu partijsku iskaznicu, koji je sretno preminuo u osamdeset prvoj godini u potpunom uvjerenju kako je komunizam metafizički i vječni poredak. Ležali su tamo također i njegovi crteži iz vrtića, brižno poslagani u kartonski fascikl s gumicom. To ga je ganulo. Nikada ne bi pomislio da bi čuvala njegove risarije. Bile su tamo također i njezine bilježnice ispunjene receptima za kisele salate, marinade i kandirano voće. Svaki je započinjao na posebnoj stranici, a njegov naziv krasile su nesigurne šare – kulinarski izraz potrebe za lijepim. ‘’Kisela salata s gorušicom’’, ‘’Marinirana bundeva à la Diana’’, ‘’Avinjonska salata’’, ‘’Vrganji na kreolski način’’. Katkada bi se pojavljivale male ekstravagancije: ‘’Žele od jabučnih kora’’ ili, na primjer, ‘’Heljda u šećeru’’.
To ga je potaknulo sići u podrum. Godinama tamo nije bio. Ali ona, njegova majka, rado bi tamo boravila, čemu se nekako nikada nije čudio. Kada bi držala da preglasno gleda utakmicu, kada nisu pomagala njezina sve jadnija zapomaganja, čuo bi zveket ključeva, a zatim tresak vrata i nestajala bi dulje blaženo vrijeme. Tada bi se bez ikakve smetnje mogao prepustiti svom omiljenom poslu: ispijanju, jedne za drugom, limenki piva i praćenju dviju skupina muškaraca preodjevenih u šarene majice koji se u trci za loptom premještaju s jedne polovine igrališta na drugu.
Podrum je izgledao neobično čisto. Ležao je tu mali izlizani tepih – ah, pamti ga još od djetinjstva – a stajao je i plišem presvučeni naslonjač; na njemu je ugledao uredno složni, ručno pleteni, pled. Bila je tu još i stojeća svjetiljka s pločom i nekoliko, bogzna koliko puta pročitanih, knjiga. Ipak ono što je ostavljalo najupečatljiviji dojam, bile su police pune svjetlucavih staklenki uvaraka. Na svakoj od njih bila je samoljepljiva etiketa, na njima su se, kako je zamijetio, ponavljali nazivi iz bilježnica s receptima: ‘’Krastavci u preljevu gospođe Staše, 1999’’, ‘’Paprika za zakusku, 2003’’, ‘’Svinjska mast gospođe Zoje’’. Neki su od tih naziva zvučali tajnovito, na primjer ‘’Apertizirano varivo od šparoga’’ – nikako se nije mogao sjetiti što znači ‘’apertizirano’’. Pogled na bljedunjave gljive stisnute u staklenci, raznobojno povrće ili crvene papričice budio je u njemu želju za životom. Letimično je pretražio police, ali nije iza staklenki pronašao skrivene vrijednosne papir niti novac. Činilo se kako mu ništa nije ostavila.
Svoj životni prostor proširio je na njezinu sobu – sada je tamo bacao prljave dronjke i gomilao kartone s pivom. S vremena na vrijeme donosio je odozdo kutiju pripravaka, redom, pokretom jedne ruke, otvarao staklenke i vilicom iz njih izvlačio ono što je tamo bilo. Pivo i sjemenke ili slani štapići skupa s kiselom paprikom ili majušnim, delikatnim kao novorođenčad, krastavcima iznimno su mu išli u tek. Sjedio je ispred televizora umujući o svojoj novoj životnoj situaciji, svježe zadobivenoj slobodi. Činilo mu se kao da je upravo položio maturu i sve je pred njim bilo otvoreno; kao da započinje novi, ljepši život. A iako nije bio baš mladac, prošle je godine prekoračio pedesetu, ipak se osjećao mladim, baš kao maturant.
Premda je novac od posljednje majčine mirovine polako kopnio, držao je kako još uvijek ima vremena poduzeti pravi korak. Pojest će to što mu je ostavila u naslijeđe. Kupovat će samo kruh i maslac. I, naravno, pivo. Zatim će možda potražiti kakav posao, zbog čega mu je pila krv posljednjih dvadeset i par godina. Možda će poći na zavod za zapošljavanje – valjda će se naći nešto za pedesetogodišnjeg maturanta, takvog kakav je on. Možda će čak obući svijetlo odijelo koje je ona uredno izglačala i objesila u ormar skupa s modrom košuljom i krenuti u grad. Samo ako na televiziji ne bude nikakva utakmica.
Bio je slobodan. Ali malo mu je nedostajalo struganje majčinih papuča, navikao je na taj monotoni zvuk koji je obično pratio zvuk njezinoga tihoga glasa: ‘’Bi li mogao ostaviti na miru taj televizor, izići među ljude, upoznati kakvu djevojku. Kaniš li tako provesti ostatak života? Mogao bi sebi pronaći vlastiti stan, ovdje je pretijesno za dvije osobe. Ljudi se žene, imaju djecu, odlaze na odmor pod šatorima, dogovaraju se za gril. A što ti? Zar te nije sram da te uzdržava stara, bolesna žena? Najprije tvoj otac, a sada ti, sve vam treba oprati, izglačati, ići u kupovnju i donijeti doma. Taj televizor mi smeta, ne mogu spavati, a ti sjediš ispred njega do jutra. Što to gledaš cijelu noć, kako ti ne dosadi?’’ Tako je znala jadikovati satima pa je kupio slušalice. To je bilo nekakvo rješenje, ona nije čula televizor, a on nju.
Sada je ipak bilo nekako pretiho. Njezina nekada ulickana soba puna ubrusa i ubrusića počela se puniti hrpama praznih omota, staklenka, prljave odjeće, a onda i čudnim vonjem – nagnjilih plahti, žbukom načetom jezikom gljivica zatvorenoga prostora, koji se, ne dirnut nikakvim provjetravanjem, počinje kvariti i fermentirati. Jedanput, kada je tražio čiste ručnike, pronašao je na dnu ormara sljedeću bitnicu uvaraka; bili su skriveni pod hrpom posteljine, umotani u vunene omote – partizani, peta staklena kolona. Pažljivo ih je pregledao. Od prethodnih razlikovali su se starošću. Napisi na etiketama bili su pomalo izblijedjeli, ponavljale su se godine 1991. i 1992., ali su se pojavljivali i još stariji primjerci – na primjer iz 1983. godine, i jedan iz 1978. Pokazalo se kako je baš on uzrok neugodnoga vonja. Metalni poklopac je zahrđao i propuštao unutra zrak uzvraćajući prostoriji u zamjenu zadah raspadanja. Što god se nekada nalazilo u staklenci, pretvorilo se sada u tamnosmeđu grudu. S gađenjem je sve bacio. Na naljepnicama su se ponavljali slični napisi, recimo ‘’Bundeva u pasiranom ribizu’’ ili ‘’Ribiz u pasiranoj bundevi’’. Bili su tu i posve izblijedjeli sitni krastavci. Sadržaj brojnih drugih staklenka nitko ne bi mogao prepoznati da nije urednih i korisnih napisa. Marinirane gljive pretvorile su se u neprozirnu mračnu želatinu, marmelade u crne kraste, a paštete su se stisnule u sasušene šačice. Sljedeće uvarke našao je u ormariću za obuću i u pretincu ispod umivaonika. Skrivali su se također i u noćnom ormariću uz njezinu postelju. Zaprepašćivala ga je ta kolekcija. Je li jelo skrivala od njega ili je tu pričuvu spremala za sebe, misleći kako će se njezin sin nekada odseliti? A možda ju je ostavila baš njemu pretpostavljajući kako će prva otići –ta majke, sukladno naravi stvari, žive kraće od sinova… Možda mu je tim staklenkama htjela osigurati budućnost? Promatrao je sljedeće uvarke s mješavinom ganuća i gađenja. I nabasao je na jednu (u kuhinji, ispod slivnika) s napisom ‘’Korzeti u octu, 2004’’ – to ga je moralo uznemiriti. Gledao je sklupčane smeđe trake u preljevu i crna zrnca pimeta između njih. Smučilo mu se, samo to.
Sjetio se kako je vrebala na njega kada bi skidao slušalice s ušiju i išao u kupaonicu; tada bi brže-bolje izlazila iz kuhinje i prepriječila mu put. ‘’Svi ptići napuštaju gnijezda, takav je poredak stvari, roditelji zaslužuju odmor. U cijeloj prirodi vlada takav zakon. Zašto me onda mučiš, trebao si se odavno odseliti i srediti svoj život’’, jecala je. Zatim, kada bi ju pokušavao oprezno zaobići, hvatala bi ga za rukav, njezin glas postajao je još viši i vrištaviji: ‘’Imam pravo na mirnu starost. Ostavi me konačno na miru, želim otpočinuti’’. On bi ipak već bio u kupaonici, okrenuo bi ključ i prepuštao se svojim mislima. Pokušavala ga je još zaskočiti pri povratku, ali s izrazito slabijom samouvjerenošću. Potom bi se nezamjetno rasplinula u svojoj sobi i nestajao bi joj svaki trag do sljedećega jutra kada bi namjerno lupala loncima kako ne bi mogao spavati.
Ta poznato je da majke vole svoju djecu; majke i postoje zato – da vole i opraštaju.
Nije se dakle odveć brinuo zbog tih špageta, znači korzeta u umaku od rajčica, što ga je našao u podrumu… Uostalom bio je uredno označen ‘’Korzet u umaku od rajčica, 2001’’. Otvorio je, kako bi provjerio slaže li se napis sa sadržajem, i sve skupa bacio u smeće. Takve ćudljivosti nije uzimao kao unaprijed sračunatu zlobu usmjerenu protiv njegove osobe. Ta pronalazio je i istinske rijetkosti. U jednoj od posljednjih staklenki na gornjoj polici u podrumu bila je vrlo ukusan buncek. Još uvijek mu je tekla slina na pomisao o papreno pripravljenoj cikli što ju je otkrio iza zastora u sobi. Tijekom dva dana smazao je nekoliko staklenka. A kao desert prstima je birao ravno iz staklenka konfituru od dunja.
Za utakmicu između Poljske i Engleske iz podruma je doteglio cijeli paket pripravaka. Okružio ih je cijelom bitnicom piva. Posezao je za staklenkama naslijepo i tamanio gotovo ne gledajući što jede. Jedna je staklenka privukla njegovu pozornost, jer je majka na etiketi načinila smiješnu pogrešku: ‘’Marinirane gljibice, 2005.’’ Izvlačio je vilicom bijele delikatne klobučiće, stavljao ih u usta, a oni kao živi kliznuli bi kroz grlo u želudac. Pao je gol, a onda sljedeći, a on uopće nije zamijetio kada je pojeo sve.
Noću je morao ići u kupaonicu gdje je nadnesen nad školjku u grčevima povraćao. Činilo mu se kako ona tamo stoji i jadikuje onim svojim nepodnošljivo piskutavim glasom, ali pri svijesti sjećao se kako je ona ipak umrla. Povraćao je do jutra, ali to je malo pomoglo. Posljednjom snagom uspio je pozvati hitnu. U bolnici su mu htjeli transplantirati jetra, ali se nije našao davatelj pa je, ne osvijestivši se, umro poslije nekoliko dana.
Pojavio se stanovit problem jer nije bilo nikoga tko bi iz mrtvačnice preuzeo tijelo i organizirao pogreb. Na koncu, na apel policije, javile su se majčine prijateljice, one nezgrapne starije gospođe u maštovitim beretkama. Otvarajući nad grobom kišobrane nemogućih uzoraka odslužile su svoje milosrdne ukopne rituale.

S poljskoga jezika preveo Pero MIOČ

 

Poljska književnica, a to znači prozaistkinja, pjesnikinja, esejistkinja, scenaristkinja…, a uz to psihologinja i psihoterapeutkinja, i aktivistkinja (što god ta ružna riječ značila) rođena je u Sulechówu (Sulèhuv) kod Zielonej Góry (Žjelòna Gùra) 1962. Diplomirala je psihologiju na Varšavskom sveučilištu.
Hrvatskoj čitateljskoj publici prvi ju je otkrio baš autor ove kratke biografske crtice kada je najprije, 2001. (zaslugom Nakladnoga zavoda Matice hrvatske, Zagreb) objavio njezin roman Pravijek i ostala vremena (Prawiek i inne czasy), a onda, 2003., zaslugom istoga nakladnika, i roman Dom danji dom noćni (Dom dzienny dom nocny). Nakladni zavod Matice hrvatske je eutanaziran, a uslijedili su ini prevoditelji i ini nakladnici…
Nisam i ne želim biti gospodar apsolutne istine. To što govorim o Olgi Tokarczuk samo je moja istina.
Negdje u svibnju, 2001., u vlaku Warszawa – Beč – Zagreb čitam Pravijek i ostala vremena s plikovima na licu. Nastranu Gogolj, Dostojevski, Joyce, Faulkner, Marquez, Borges…, ostavimo po strani i stotinjak poljskih književnika koje sam prevodio, nikada nešto takvo nisam doživio. Uhvaćen sam na krivoj nozi, bio sam iznenađen, gotovo šokiran, fasciniran, bio sam bespomoćan. Osjetio sam vlastite suze na licu…
Čime sam bio tako fasciniran? Prije svega samom riječju, rečenicom, jezikom, stilom, govorom, načinom pripovijedanja, a onda idejom o svijetu ne s ovoga svijeta koji postaje stvarniji od ovoga koji se čini, čak nas svakodnevno uvjerava, da je istinski. Odlučio sam roman prevesti na hrvatski jezik, ali s takvom istom kirurškom preciznošću kakvom ga je na poljskom jeziku pisala Olga Tokarczuk. I, bez samohvale, uspio sam. Nakladnik je bio oduševljen kao i urednik (dr. Vinko Brešić). Na red je došao sljedeći roman, Dom danjidom noćni, pristupio sam mu s istom nakanom i istom akribijom. Slijedile su sljedeće knjige Olge Tokarczuk, jedna za drugom. Sve su nagrađivane različitim poljskim i inozemnim nagradama, pa je logično, i pravedno, stigao i NOBEL! Čestitam!
Olgu Tokarczuk i njezinog supruga sreo sam u Zagrebu. Rujan, 2003. U kafiću u Vlaškoj ulici, iza leđa spomenika Augustu Šenoi. Koncilijantna, elegantna, lijepa. Nimalo slična fotografijama na koricama njezinih knjiga. Nisam se mogao suzdržati:
– Gospođo Olga, tko Vam radi one brzydke (bžitke: ružne) fotografije na koricama?
– Najprije, samo Olga, molim! I zašto brzydke?
– Pa Vi ste iznimno lijepa osoba. Gospodine, Roman, oprostite.
– Daj spokój, co prawda, to prawda (Ništa za to, što jest jest) – nasmijao se gospodin Roman.
– Nisam nikakav majstor, ali smijem li Vas fotografirati?
– Bardzo proszę (Molim lijepo), nasmijala se dobro raspoložena Olga…
Nobelova nagrada za književnost Olgi Tokarczuk podijelila je Poljake!
Čim sam na vijestima čuo da je Olga Tokarczuk dobila Nobelovu nagradu, zovem prijatelja, književnika i prevoditelja u Warszawi:
– Čestitam Nobela!
Šutnja, a onda nimalo entuzijastičan ton:
– Ti znaš koliko te mi ovdje cijenimo i volimo, ali, dopusti mi da čestitku ne prihvatim. – Kolega pripada poljskoj desnici!
– Zovem drugu osobu u istom gradu. Čestitku prihvaća entuzijastično, i ne zaboravlja čestitati meni što sam ju prvi prevodio na hrvatski jezik. Ova osoba pripada poljskoj ljevici.
Na društvenim mrežama (koje inače ne čitam!) čitam svakakve gluposti na temu Tokarczuk. Prepoznajem mnoštvo onih koji nikada nisu pročitali ni jednu njezinu rečenicu, ali znaju apsolutnu istinu.

Pero Mioč
Šibenik, 7. prosinca 2019.