HRVATSKA KNJIŽEVNOST: ANTE MATIĆ

PET KRATKIH PROZA

Šejtani
Duvanjski beg je imao običaj uoči koševine prohodati sa svojim sejmenima duvanjskim poljem i zamirat koje će njive kositi. Tako se jedne rodne godine zaputio ispod brda Liba i sela Borčana i zamirio njivu moga pradida Đile. Beg je naredio glavaru sela i svojim slugama da sutradan podrane i pokose i ovršu njivu na kojoj se lelujala i zlatila šenica ko sinje more. Kazao im je to, da samo šenicu dopreme u njegov ambar, a raji neka ostane slama i pliva.
Kad je čuo moj pradedo da će mu beg sutradan pokosit najbolju njivu šenice, dositio se kako će nasamarit bega, spasit svoju šenicu i učinit dobro dilo, koje će kad-tad izić na vidilo i dugo se pamtit i prinosit s kolina na kolino. Pustio je glas kroz Borčane da će beg sutra kosit njegovu podvornicu i da, kad sunce za Vran planinu zađe, dođu kosci i kupelice na njegovu podvornicu. Bog dao pa noć bijaše vedra mjesečinom obasjana, pa se vidilo koda je dan. Strkalo se cilo selo i te noći su Čoline, Majići, Brkići, Matići, Galići, Martinovići, Krištići, Kneževići, Radoši i Špikići složni ko nikad, pri misecu koji je svitlio iznad Liba i Vran planine, pokosili njivu, ovrli i sklonili tamo di beg ne će tražit. Ništa nije ostalo na njivi, ni na guvnu. Ni traga od šenice, slame i plive. Kad je beg čuo da je pokošena njiva koju je bio zamirio za sebe, došao je u Borčane i vidio da na njivi nema ni klasa šenice, obišao je oko pojate, zavirio u svaki kutak i vidio da nema u ambaru žita, u pojeti slame. Zavirio je i u kuću i vidio da nema tamo žita. Kad je vidio da nema nigdi ništa, stao je ispred kuće i rekao glasno da čuju oni što su išli s njim i raja:
„Vala, to mogu samo šejtani.“
Tako je beg prozvo Borčance šejtani, što, prevedeno s turskog na hrvatski, znači – đavli.
Borčanci su sve preko noći pokosili, pokupili, ovrli i ubacili u kuću i pojetu sirote udovice Jurke, čiji se sin jedinac nije vratio iz velike vojne.
Kad mi je ovo pričo davno dobri čovik, guslar Marijan Čolina, zvani Ćota, znate što je rekao, što im je bilo najteže kad su kosili i vrli te noći: nisu smili pivat gange. Što su god radili, bilo da kopaju, kose, sijeku drva, vršu, slave, pijevali su gange. A niko nije pivo tako dobro gange kao naše Čoline. Sve su radili i sradili na misečini i u tišini. (napisano 1964.)

Molitva za kišu
Ni najstariji ljudi nisu upamtili tako strašnu i dugu sušu. Narod je spontano pohrlio prema crkvi iz sela i zaselaka. Kažem i ne lažem, pohrlilo je u crkvu staro i mlado, i zdravo i bolesno. To je bilo najsličnije nevremenu, kad se nebo prolomi i lije kao iz kabla, pa odsvakle provrije i poteku potoci, nahrupi voda i sliva se s brda dolje u polje i otječe prema jarugi. Tako se narod slijevao sa svih strana i ulijevao u crkvu. Kad je crkva bila dupkom puna kao košnica, fra Didak je šutio klečeći ispred oltara okrenut leđima narodu. Potrajala je ta šutnja poduže. Ljudi su počeli jedan drugog dodirivati i gurkati laktima, žene se došaptavale, djeca počela napuštati crkvu, a onda se osmjelila jedna starica i, klečeći blizu velečasnog župnika, glasno zamolila, da povede molitvu.
Fra Didak, pobožan, duhovit, plemenit i, na tren plamenit čovjek, osovio se na noge okrenuo prema svojim župljanima, podigao ruku iznad glave kao da blagoslivlje ili prijeti, udarao ih riječima kao bičevima od studeni.
– Došli ste molit za kišu, je li, a! Kakva vam je to vjera, je li, a? Došli ste, a!? Došli su i godišnjaci, a, je li! Dakle, došli su i oni. Kakvi ste vi katolici, kakvi vjernici? Sada ste došli kad vam je dogorilo do nokata. Lažete gdje stignete, psujete da Bog sačuva, kradete, varate, lažete, petljate, mrzite…
Dok je govorio zavladala je takva tišina, da se čulo kako oni sipljiviji dišu, pa kad se činilo da će počet moliti nakon oštrih riječi, fra Didak je rasjeko muk jetkom rečenicom kao mačem.
– Došli ste molit za kišu, a gdje su vam kišobrani?

Tko su bili ustaše i partizani?
Jednoga dana došao je u našu školu važan drug partizan pričati nama o svom junaštvu i ratnom putu i partizanskoj borbi, revoluciji, socijalizmu i komunizmu, bratstvu i jedinstvu, jednakosti i ustaškim zlodjelima, pa je nakon svoje govorancije, digao Rotku i pitao ga da kaže tko su bili nacisti, fašisti, ustaše i partizani. Rotko je odgovorio drugu, da su nacisti bili Nimci i Austrijanci i bili su naši okupatori i dušmani, fašisti Talijani isto tako bili su naši dušmani, četnici isto tako, naši dušmani, pa kad ga je priupitao o partizanima rekao je Rotko, da su oni bili oslobodioci, dobri i hrabri borci, a kad ga je pitao tko su bili ustaše i dombrani, Rotko je počeo nabrajat: Ćaća Ante, stric Pere, tetak Jure, ujac Jozo, moj kum Mate…
Kad je učitelj dreknuo da sjedne i ušuti, on sjeo i rekao: Druže učitelju, ja nisan ništa slago. Tako je kazivo did Luka.
Možeti si zamisliti što se kasnije dogodilo njegovu djedu Luki: ako ne možete, kažem i ne lažem, te noći došli su drugovi oznaši u kožnim kaputima i kožnim kapama na glavi na kojima je bila crvena zvijezda petokraka, odveli ga svezana u Duvno.
Nikad se nije doznalo što se dogodilo njegovu djedu, kako je skončao i gdje su ga zakopali.
Jednoga dana idući prema školi glavnom gradskom ulicom, rodijak Rotko je meni krišom pokazao čovjeka koji je bio među onim ljudima koji su odveli njegova djeda. Bio je to važan drug, moćan, predratni komunist, prvoborac, sekretar Komiteta i otac Milana Karana s kojim sam sjedio u istoj klupi, u prvom redu do prozora. Od toga dana nisam više dao Karanu da od mene prepisuje, niti sam mu šaptao kad ga je Ešef pitao: koliko je bilo partizanskih ofenziva. On je rekao pešest, pa smo se svi smijali u razredu osim njega i nastavnika.

Višnji za rođendan
Za devedeseti rođendan slikarice i pjesnikinje Višnje Sever otvorena je izložba u Zagrebuu. U ateljeu slikara Tonija Puškara okupili su se Višnjini obožavatelji i prijatelji, pogledali slike i proslavili rođendan najstarije živuće hrvatske pjesnikinje i slikarice. O Višnjinu slikarstvu i poeziji govorio sam srčano, onako, spontano, iz dubine duše.
„Na Višnjinim platnima raste oštra gorska trava, gorka i ljekovita srčika, vitka boliglava, kopljasti šafran, sabljasti bosiljak, mirisni strelasti vrijesak, prugasti kaćun, srcolisna glavulja, bodljikava mlječika, raznobojne ruže, crvene poput djevojačkih usana, žute kao gladišika, ljubičaste kao tilovina, mačkasti ružmarin, raskošni kotrljan, graciozna orhideja, žućkasta degenija, vlasasta mužika, srcoliječivi srčenik, bodljikavi kotrljan, blijedozelena čuvarkuća, jastučasti plamenac, blještavi snježak, blistavi ljiljan, purpurna kamenika, graciozna i plava kraljica planina, perunika. Preko Višnjih pejsaža slute se daleka obzorja onoga što je svaki ljudski stvor osjećao pred tajnom trajanja u vremenu i prostoru. Višnjin kist ne luta kao pogled, on se zaustavi na kapi rose, na latici cvijeta, na srčiki, na kamenčiću, na vlati trave, na grumenčiću zemlje iz kojeg sve zemno izbija i nagli prema suncu isto onako kako se voda penje do sunca iz dubine bunara. I sve je bilo svijetla sjena uspomena na cvijeće koje nesta prije stotine godina.
Baudalaire je govorio o cvjetovima zla, a Višnja o cvjetovima ljubavi. Krležini cvjetovi se bore za pravicu. Što god duže budete gledali Višnjine cvjetove i krajolike, javljat će vam se neumrle slike na najljepši cvijet čija odsutnost podjednako miriše u javi i uspomeni. Svijetla sjena Višnjinih uspomena odslikava pitanje o smislu života i smrti, jasno do nejasnoće i upitno do neodgovora.

Živimo li virtualno ili transparentno!
Riječi virtualnost i virtualno, transparentnost i transparentno ne postoje u hrvatskom riječniku. To su neke nove riječi, nešto novo, samo sebi dostatno, zbiljno u nestvarnu i nestvarno u stvarnu. Nova riječ transparentno može se izvesti iz latinskoga jezika, transparenza, i značilo bi – prozirno!
Virtualnost označava svojstvo nečega što bi u zbilji trebalo biti, a u biti nije u svojoj biti, nego nagli nešto drugo biti. Eda bi to ništa moglo biti, treba ono nešto što ništavilo napada nestati u njemu, pa tako postaje ono što nije bilo. Dakle, ne postoji u obliku u kojem prividno postoji, ali po svojem bitku ili učinku djeluje kao nešto što i u stvarnosti postoji. Otkad se pojavio nevidljivi “kineski” virus, živimo transparentno u virtualnom svijetu na ovom planetu. Sve je postalo virtualno, zbiljno u nestvarnu, i nestvarno u tvarnu. Ljudi su u stanju straha, pa pasivno dopuštaju sve veću autoritarnu kontrolu nad svojim životima. Ova moćna nevidljiva sila ne će tako lako nestati iz zbilje i naših narušenih života. Način na koji je cijeli ekonomski sistem uništen jest nalik na samoubojstvo. Što će se dogoditi kada dođe do točke u kojoj, u svom sadašnjem stanju, ne može opstati? Vlade tvrde da će ekstremnim mjerama manje ljudi umrijeti. Financijska elita pokušava stvoriti ono što se može nazvati igrom straha i gladi u kojem većina ljudi živi u siromaštvu, dok nekolicina na vrhu uživa golemo bogatstvo, a štiti ih policijska sila koja provodi strogu kontrolu nad ostalima. U ovoj mračnoj igri straha i gladi izgleda tako da nema malih ni srednjih poduzeća na globalnoj razini nego samo gigantske korporacije koje sve kontroliraju i proizvode. Ono što stvara koronavirusna histerija jest uništavanje veličine malenih. Dogodilo se to tako brzo da je teško bilo povjerovati u ono što se stvarno događa običnom, malom čovjeku, koji predstavlja većinu čovječanstva. Virtualne vlasti transparentno zatvoriše firme, razne radionice, tvornice, hotele, motele, kafiće, obrtničke radnje, škole… zatvoriše čak muzeje i bogomolje…
Ovo vrijeme virtualnog kakvo se prije nije događalo u povijesti ljudskog roda i čovjeka kao bića i jedinke, nameće samo po sebi borbu protiv virtualnog zla i vapi za istinskom duhovnom obnovom čovjeka i njegova stvarna svijeta.
Samo Bog može spasiti nas od nas i naših opasnih izuma, ljudskih slabosti i djela nedjela.

 

Hrvatski književnik Ante Matić rođen je 27. veljače 1945. u duvanjskom selu Borčane. Osmogodišnju je školu učio u Kongori, Šujici i Duvnu, gumnaziju u Zadru, Pazinu i Splitu, teologiju studirao u Firenci, talijanski jezik i književnost u Sieni, filozofiju i socioloigiju u Skoplju i Beogradu, a politologiju i novinarstvo u Zagrebu. Radio je kao novinar, komentator i urednik u Večernjem listu. U mirovini je, a ne miruje. Živi u Zagrebu.
Prozu i poeziju piše od 1965. Pjesme i priče uvrštene su u antologije, zbornike i udžbenike. Za poemu Canto dolente nagrađen je Danteovom nagradom u Firenci 1970. Dvije godine kasnije nagrađen je Areninom nagradom za priču Crni orlovi u Zagrebu. Dobitnik je Šimićeve nagrade 2001. za knjigu pjesama Nebska galija i nagrade Matice hrvatske 2002. za knjigu novela Sizif i mrav. Do sada su mu objavljene knjige proze i poezije:
Objahana zemlja, priče, 1989.; Berlinski zid, priče i novele, 1990.; ljudinjak, pjesnička proza, 1995.; Lijepa naša tuđina, priče, 1997.; Božićne priče, novele, 1997.; Nebeska galija, pjesme, 2000.; Sizif i mrav, priče, 2006.; Imoćani, memoarska proza, 2006.; Priča o Hrvatima, roman, 2007.; Kamena knjiga, pjesme, 2009.; Trojica, proza, 2012.; Vjera u Boga, publicistika, 2013.; Diva i Slava, novele i priče, 2014.; Priča iseljenika, proza; Bog i drugovi, roman, 2018.; Vranske mučenice, priče, 2019.; Stranka opasnih namjera, proza, 2020.