STRANA KNJIŽEVNOST: ADAM ZAGAJEWSKI

Kao da se ništa nije dogodilo

 

Čiope koje jurišaju na crkvu sv. Katarine

Gledajući čiope koje jurišaju na crkvu sv. Katarine,
njezine visoke zidine podignute od cigle i bijeloga kamena,
– a to je nedovršena bazilika, potresi
i požari bili su njezina kob, nikada nisu sagrađeni
ni transept niti zvonik – mislio sam:
čiope u svom bezumnom, veličanstvenom, kaotičnom
ataku na gotičku građevinu pištanjem
prodornim i reskim, posve ne-ljudskim,
u natjecanju sa zvoncima mobilnih telefona
i pjevom kosova, koji već izvode posljednji koncert,
slika su ekstaze, ali nisu ekstaza,
ne mogu njome biti, ne žele, nisu u stanju –
nisu Ivan od Križa niti Katarina iz Aleksandrije
ili Katarina Sienska, ne poznaju puninu niti prazninu,
sumnju i propitkivanje, ushit i beznađe.
Čiope su ptice iz porodice Apus apus,
slične lastavicama ali s njima nisu ni u kakvom
srodstvu, ne znaju
se kretati po zemlji, poznaju samo jedno – let,
samo vječito uzvišeno lebdjenje,
i treba im promatrač koji bi bio pomalo trijezan
i pomalo mahnit, treba im oko i srce;
oko mora slijediti putanju crnih metaka,

trag kozmičke rakete razbijene
na male krhotine crne, živčane materije,
a srce ih treba poduprijeti onim čega mu nikada
ne može uzmanjkati, entuzijazmom, i tako potpomognute
čiope i srce promatrača sjedinjuju se za kratki trenutak
u nevjerojatni savez, u divljenju
svijetu, koji je u kasno lipanjskoj večeri odlučio,
činilo bi se, nonšalantno pred nama otkriti
jednu od svojih revno čuvanih tajni
prije nego se vrati noć, muk i ignorancija,
i život, moj život, nedovršen, nesiguran,
načinjen od radosti i zebnje, od neprestane
radoznalosti o daljnjem tijeku, zvanom također
glađu beskonačnosti.

 

Gledam fotografiju

Gledam fotografiju grada u kojem sam rođen,
njegove bujne vrtove i krivudave ulice, brežuljke,
katoličke krovove i kupole pravoslavnih crkava,
u kojima nedjeljom pjevaju basovi tako moćno
da se okolno drveće povija kao pod bijesnim uraganom;
dugo gledam tu fotografiju, ne mogu od nje otrgnuti pogled,
i odjednom utvaram da svi oni dalje tu žive,
kao da se ništa nije dogodilo, stalno trče na predavanja,
čekaju vlak, voze se plavim tramvajem,
uznemireno gledaju kalendar, važu se,
slušaju Verdijeve arije i omiljene operete,
čitaju novine, koje su još bijele,
žive u preši, u strepnji, stalno su u zakašnjenju,
pomalo su besmrtni, ali to ne mogu znati,
netko kasni s režijama, netko se boji sušice,
nije u stanju dovršiti raspravu o Kantovoj filozofiji,
ne može razumjeti što su stvari same po sebi,
moja bakica opet ide u Bruchowice noseći
tortu na ispruženim rukama i one ne malakšu,
u ljekarni bojažljivi dječak moli lijek protiv bojažljivosti,
djevojčica promatra svoja mala prsa u zrcalu,
moj rođak izlazi u park poslije kupanja
i ne sluti da će uskoro dobiti upalu pluća,

katkada izbija entuzijazam, zimi žute svjetiljke
stvaraju krug bliskosti, u srpnju muhe bučno svetkuju
veliko ljetno svjetlo i mrmore mračne himne,
događaju se pogromi, ustanci, deportacije,
nemilosrdni Wehrmacht u pristalim odorama,
podmuklo nadolazi NKVD, crvene zvjezdice
obećaju prijateljstvo, ali su znak izdaje,
ali oni to ne znaju, stvarno ne znaju,
imaju toliko toga obaviti, treba
dobiti ugljen za zimu, pronaći dobroga liječnika,
raste zakašnjela korespondencija, blijedi crna tinta,
u sobi svira radio, najnovija kupovina, ali oni
su umorni od običnoga života i običnoga umiranja,
nemaju vremena ni za što, ispričavaju se zbog toga,
pišu duga pisma i lakonski kratke dopisnice,
stalno su u zakašnjenju, beznadno u zakašnjenju,
posve kao mi, doslovno isto kao mi, tako kao ja.

 

Zelena vjetrovka

Kada je otac hodao po Parizu,
često u zelenoj vjetrovci
koju je dao sašiti po mjeri
(jedan od rijetkih luksuza
u njegovom odista skromnom životu),
kada je provodio duge ure u Louvreu,
proučavajući slike Corota i drugih malih
majstora proteklih stoljeća,
još nisam znao, nisam mogao znati
koliko se razaranja krilo
u godinama koje tek nadolaze,
kao da mu je ta zelena vjetrovka
donijela nesreću,
ali sada razumijem,
pretpostavljam kako je katastrofa
bila ušivena u svu njegovu odjeću,
neovisno o njezinoj boji i obliku,
i najveći majstori slikarstva
tu ni u čemu nisu mogli pomoći.

S poljskoga preveo Pero MIOČ

 

Adam Zagajewski (Lavov, 1945.) jedan je od najprevođenijih i najnagrađivanijih suvremenih poljskih pjesnika, a uz to piše i prozu, eseje i književnu kritiku te prevodi. Živi između Pariza i Houstona. Djetinjstvo je proveo u Poljskoj, gdje je i studirao. U Poljskoj je objavio zbirke Komunikat (1972.), Sklepy miesne (1975.), Jechac do Lwowa (1985.), Ziemia ognista: 1994 (Ognjena zemlja:1994.; 2010.), Pragnienie (1999.), Powrót (2003.) i Anteny (2005.), Niewidzialna ręka (Nevidljiva ruka , 2013.). U SAD-u je objavio Tremor (1985.), Canvas (1991.), Mysticism for Beginners (1997.), Without End: New and Selected Poems (2002.) i Eternal Enemies: Poems (2008.). Autor je memoara Another Beauty (2000.) i proznih zbirki Solitude and Solidarity (1990.) i Two Cities (1995.). Godine 2010. bio je nominiran za Nobelovu nagradu za književnost.