ZNANSTVENO-STRUČNI SKUP UZ MEMORIJAL DORE PEJAČEVIĆ U NAŠICAMA

Stvaralaštvo koje i danas nadahnjuje (2)

Dopuštenjem organizatora, donosimo sažetke izlaganja predavača na XXVI. Memorijalu Dore Pejačević održanoga u Našicama povodom 135. obljetnice skladateljičina rođenja, a o kojemu je Hrvatsko slovo nedavno objavilo prilog

DALIBOR DAVIDOVIĆ: “U pohvalu eklektičnosti”
Zapisujući nečije djelo u povijest, historiografija glazbe priznaje ga dajući mu u isti mah određenu oznaku. Skladateljsko djelo Dore Pejačević tako je u domaćoj historiografiji glazbe bilo obilježeno kao “eklektično”, što je izazvalo kasnije napore oko njegova preoznačavanja, uz pretpostavku da ova oznaka nosi negativan predznak. U ovome prilogu želio bih se ovoj oznaci vratiti razmatrajući razloge zašto ju je djelo Dore Pejačević dobilo, što ona u estetičkom smislu znači i kako je njezin predznak moguće razgraditi. Pritom će se naznačiti tri sklopa u kojima se djelo Dore Pejačević može razmatrati: 1) neposredni učitelji kompozicije; 2) tip “pijanističkog” skladatelja; 3) “wagnerizam”.
Dalibor Davidović je muzikolog i sveučilišni profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je i diplomirao. Doktorirao je na Sveučilištu u Hamburgu. Glavna su mu područja istraživanja sistematska muzikologija i estetika glazbe. Objavio je niz znanstvenih i stručnih radova, recenzija i prijevoda. Suradnik je na nekoliko projekata i urednik niza publikacija. Objavio je knjige: Istraživanja recepcije u muzikologiji i njihovi izgledi (Zagreb, 2002.) i Identität und Musik: Zwischen Kritik und Technik (Wien, 2006.).

SILVIJA LUČEVNJAK: “Dorina baština – muzeološki pristup”
Zavičajni muzej Našice utemeljen je 1974., a od osnutka je smješten u prostorima Dvorca Pejačević, objekta koji je od početka 19. stoljeća do Drugog svjetskog rata bio sjedište našičke grane obitelji Pejačević. U trenutku osnutka muzeja baština obitelji Pejačević, pa tako i ona Dore Pejačević, bila je svedena na tragove, jer je objekt u ratu i poraću doživio devastaciju svoga interijera, obiteljski arhiv je gotovo potpuno uništen, a sačuvani predmeti odveženi su u Osijek zahvaljujući djelatnosti KOMZA-e i kasnije prešli u fundus današnjeg Muzeja Slavonije i Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku. Veća pažnja istraživanju, prikupljanju i izlaganju građe koja je vezana uz Pejačeviće započela je s aktivnostima na obnovi dvorca, potkraj 1970-ih, a kulminirala 1985., značajnim sudjelovanjem muzeja u obilježavanju 100. obljetnice Dorinog rođenja. Tom prilikom postavljena je i spomen-soba Dore Pejačević, prvi značajniji oblik muzealizacije baštine ove obitelji ne samo u Našicama, nego i Hrvatskoj. Veliki izazov muzejskim stručnjacima predstavljala je činjenica nedostatka izvorne građe u ustanovi, što se nastojalo nadoknaditi trajnim i povremenim posudbama te izlaganju kopija, odnosno faksimila. Unatoč ovim problemima Spomen-soba postala je i ostala važan dio muzejske ponude naše ustanove sve do danas, u nizu od četiri takve memorijalne cjeline, posvećene znamenitim ličnostima našičkog kraja (uz Matu Benkovića, Hinka Juhna i Isidora Kršnjavoga).
U modificiranom obliku ova će cjelina jedina biti predstavljena i u novoobnovljenom prostoru Dvorca Pejačević, odnosno u novoj muzeološkoj koncepciji. Uz komuniciranje građe koja se odnosi na obitelj Pejačević, a posebno na Doru Pejačević kao danas najpoznatiju članicu ove obitelji, muzej nastoji afirmirati njen lik i djelo kroz niz različitih aktivnosti, poput organiziranja koncerata, izložbi, predavanja, predstavljanja knjiga i časopisa, posebno kroz aktivnosti vezane uz manifestaciju Memorijal Dore Pejačević. Vrši se i daljnje istraživanje baštine obitelji Pejačević, a u tim je aktivnostima najznačajnija bila višegodišnja potraga za likovnom građom svih grana obitelji Pejačević, među kojima su i djela iz dvoraca obitelji Pejačević u Našicama. Studijsko-tematska izložba Likovna baština obitelji Pejačević ostvarena je 2013. godine u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku (koautorice Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak), a nakon toga je izložba gostovala u nizu gradova u Hrvatskoj i inozemstvu. Identificirano je i publicirano oko 200 likovnih djela iz nekadašnjih dvoraca obitelji Pejačević u Našicama, među kojima su i neka temom ili provenijencijom vezana uz Doru.
Sva ova istraživanja donijela su nove spoznaje o životu i radu Dore Pejačević, koja se koriste u muzealizaciji baštine obitelji Pejačević, a među najznačajnije rezultate ubrajamo otkrivanje veze između Dore Pejačević, njenog daljnjeg rođaka Ladislava (Late) pl. Mihalovića i slikara Maksimilijana Vanke.
Silvija Lučevnjak diplomirala je komparativnu književnost, povijest umjetnosti i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1999. je kustosica i ravnateljica Zavičajnog muzeja Našice. U svome profesionalnom radu posvetila se istraživanju, predstavljanju i populariziranju baštine našičkoga kraja. Aktivna je članica niza udruga, među kojima Muzejske udruge istočne Hrvatske, Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, Društva knjižničara Slavonije i Baranje te Hrvatskog muzejskog društva, a dugogodišnja je predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Našicama. Koautorica je studije nove muzeološke koncepcije Zavičajnog muzeja Našice u sklopu predstojeće obnove Dvorca Pejačević.

RENATA BOŠNJAKOVIĆ: “Dora Pejačević u knjižnici Zavičajnog muzeja Našice”
Knjižnica Zavičajnog muzeja Našice djeluje kao samostalan odjel od 1999. godine. Kao specijalna knjižnica unutar ustanove prvenstveno djeluje u funkciji muzejske djelatnosti, a posebnu pažnju posvećuje zavičajnoj građi koja se odnosi na područje teritorijalne nadležnosti Muzeja, tj. našičkog kraja. Cjelokupni je fond podijeljen na knjižničnu i dokumentacijsku građu, organiziran u fondove i zbirke, a čine ga knjige, katalozi izložbi, rukopisi, časopisi, sitni tisak, audio-vizualna građa, plakati, razglednice, osmrtnice i ostala dokumentacija.
Korisnici usluga knjižnice mogu upotpuniti spoznaje o mnogim zavičajnim temama, među kojima su često pretraživane teme vezane uz život i rad Dore Pejačević. Razni predmeti vezani uz Doru Pejačević i njenu obitelj nalaze se u Zbirci Pejačević unutar Kulturno-povijesnog odjela našega muzeja, a dio je izložen u stalnom postavu. Muzejska knjižnica u svojim fondovima i zbirkama također prikuplja i čuva predmete i podatke o Dori Pejačević. Ovdje se mogu pronaći podatci o njezinu životu i radu u raznim knjigama, enciklopedijama, leksikonima, katalozima izložbi, stručnim časopisima, zbornicima radova, tiskanim notnim izdanjima i sl. U knjižnici se prikupljaju i tiskana djela manje poznatih zavičajnih autora, ali i nepublicirani radovi o Dori, često nepoznati, odnosno teško dostupni široj javnosti. U fundusu knjižnice pohranjen je dio knjiga iz povijesne Knjižnice Pejačević, koju je koristila obitelj pa i Dora. O korištenju tih knjiga svjedoči njezin sačuvani Dnevnik pročitanih knjiga, ali i potpisi na knjigama. Važan izvor za istraživanje Dorina opusa predstavljaju časopisi, sitni tisak i plakati pohranjeni u knjižnici, koji dokumentiraju razna događanja vezana uz Doru u našičkom kraju, ali i izvan njega. Audiovizualna građa sadrži izvedbe Dorinih skladba raznih glazbenika, kao i snimke događanja i emisija o Dori. U sklopu dokumentacijske građe prikupljaju se raznovrsni materijali koji dokumentiraju život i rad Dore Pejačević. Organizirani u registratore, u njih se unose i informacije o građi koju knjižnica nema, no evidentirana je u posjedu neke druge ustanove. Unutar registratora kronološki su složeni članci o Dori iz periodike te razna dokumentacija o koncertima i događajima vezanim uz izvođenje njezine glazbe u domovini i svijetu. Ovdje se kontinuirano izrađuje, odnosno dopunjava bibliografija radova o Dori Pejačević te popis svih događaja i sudionika Memorijala Dore Pejačević, manifestacije koja se od 1987. odvija u Našicama.
Muzejska knjižnica prikupljanjem i stručnom obradom knjižnične, muzejske i dokumentacijske građe omogućuje, zajedno s predmetima Muzeja vezanim uz obitelj Pejačević, cjelovitije spoznaje o životu i djelu Dore Pejačević. Svojim djelovanjem značajno doprinosi nastojanju Zavičajnog muzeja Našice da postane dokumentacijski i informacijski centar o životu i djelu prve moderne hrvatske skladateljice.
Renata Bošnjaković diplomirala je povijest i bibliotekarstvo (1996.) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1998. Zaposlena je u Zavičajnom muzeju Našice, a 1999. postaje voditeljica odjela Muzejske knjižnice. Dobitnica nagrade “Eva Verona” Hrvatskoga knjižničarskoga društva za posebno zalaganje u radu, inovacije i promicanje knjižničarske struke (2004.). Rješenjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske stekla je zvanje višeg knjižničara (2013.) i knjižničarske savjetnice (2019.). Zavičajne teme promovira na izložbama, kao i na stručnim i znanstvenim skupovima te radove objavljuje u lokalnim i stručnim publikacijama. Aktivno sudjeluje u radu Hrvatskog knjižničarskog društva, Društvu knjižničara Slavonije, Baranje i Srijema, Muzejske udruge istočne Slavonije, Ogranka Matice hrvatske u Našicama, a predsjednica je Udruge za hrvatsku povjesnicu u Našicama

SANJA KIŠ ŽUVELA: “Dorine glazbene vrste: pogled unaprijed i unatrag”
Skladateljski opus Dore Pejačević nastaje usporedo no sa sazrijevanjem još uvijek aktualnoga poimanja glazbene vrste kao „tradirane norme koju skladatelj mora usvojiti, kako bi od nje mogao odstupiti ili je prekršiti“, ovisne o „normativno učvršćenim odnosima između izvanglazbene funkcije i glazbeno-tehničkih postupaka, norme koja pritom određuje međuovisnost između kriterija različitih dimenzija“ (Dahlhaus 1974).
U kratkom, ali iznimno plodnom četvrtstoljetnom razdoblju skladanja Pejačević je, iskazujući izrazitu naklonost autonomnim, instrumentalnim glazbenim vrstama, mnogima od njih postavila lokalnu referentnu normu djelima koja se ubrajaju među hrvatske prvijence (Koncert za glasovir i orkestar u g-molu, op. 33, 1913., Simfonija u fis-molu, op. 41, 1916./17.) te afirmacijom dotad zapostavljenih vrsta komorne i instrumentalne glazbe (Kos 2015). U toj pionirskoj ulozi skladateljica je unutar vlastitog opusa morala riješiti problem nepostojeće lokalne tradirane norme, ali i zadovoljiti samopostavljene kriterije opće relevantnosti u nastojanju da ispoštuje zahtjeve glazbenih vrsta svojega vremena u širemu europskom kontekstu, istih onih vrsta koje su, tek što su fiksirale pojam klasičnosti, počele zapadati u sve veću krizu identiteta. To usložnjava problem skladateljske odgovornosti Dore Pejačević koja, neposredno po uspostavljanju pojedine glazbene vrste na hrvatskome tlu, osobnim pismom nastoji korespondirati s ključnim pitanjima krize razvojnoga kontinuiteta glazbene moderne.
Podijelivši Dorine glazbene vrste u dvije skupine, one koje je imala prilike kroz duže razdoblje spontano razvijati (vokalne, komorne) i one u kojima je na zadane izazove odgovorila tek pojedinačnim opusima (simfonijske, koncertantne), u radu se prate odnosi između norme i individuacije te nastoje prepoznati tendencije koje bi obilježile njezin daljnji, neostvareni skladateljski put.
Dr. Sanja Kiš Žuvela docentica je na Odsjeku za muzikologiju te prodekanica za studijske programe i cjeloživotno obrazovanje na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Njezini znanstveni interesi obuhvaćaju probleme glazbene terminologije, odnos glazbe s jezikom i oblikovnim umjetnostima, analizu glazbe 20. stoljeća, percepciju i kogniciju glazbe te odabrana kognitivnolingvistička pitanja. Objavila je nekoliko desetaka znanstvenih i stručnih radova među kojima i knjigu Zlatni rez i Fibonaccijev niz u glazbi 20. stoljeća (2011.). Urednica je glazbenoteorijskog časopisa Theoria (Zagreb).

Svršetak
Priredila: Eva KIRCHMAYER BILIĆ