STRANA KNJIŽEVNOST: ADAM ZAGAJEWSKI

Ono što je nijemo, neka ostane nijemo

 

1943: Werner Heisenberg u posjetu
kod Hansa Franka u Krakowu

Mučan posjet, premda elementarne čestice
nikada nisu objašnjavale tekuće događaje.
Hans Frank, suptilni poznavatelj umjetnosti, ubojica,
bio je školski kolega njegovoga starijega brata
– povezivala ih je ljubav prema glazbi.
Braću se ne bira, niti njihove kolege.

Pomalo ga čudilo što je Frank izabrao
kraljevski zamak za prebivalište.
Prolaznici ulicama činili su mu se tužni,
kretali su se kao crne marionete,
a gore oblaci ljubičasti i zastrašujući,
dolje grad kao zrcalo bez sjaja.

Bio je prosinac, mutni mjesec.
Elementarne čestice su šutjele.
Održao je predavanje (samo za Nijemce).
Nije mogao razumjeti te oblake,
to zrcalo, srećom odmah su ga zaokupile
druge brige: njegova domovina je plamtjela.

Te tamne ulice nisu bile njegova domovina.
Golo drveće, studen, žene umotane

u šalove i rupce – to je valjda samo san.
U svojoj autobiografiji zaobišao je tu epizodu,
na koncu – bez značenja. Ono što je nijemo,
neka ostane nijemo. Tako je mislio.

Chaconne
Jaumeu Vallcorbyju
Znam, svi znaju da je razgovarao s Gospodinom
u bezbrojnim kantatama i u mukama, ali postoji također i
chaconne iz druge partiture za violinu solo:
tu, možda samo tu, Bach govori o svome životu,
odjednom, iznenada, pripovijeda nam o sebi,
brzo i silovito izbacuje iz sebe tugu i radost
(jer ništa drugo i nemamo), očaj poslije gubitka žene i djece,
žalost što nam vrijeme mora sve oduzeti,
ali također i zanos beskonačnih sati
dok je u zagušljivom zraku mračne crkve,
usamljen kao pilot zrakoplova koji prevozi poštu
iz stranih zemalja, svirao na orguljama i pod prstima osjećao
njihovu pneumatičnu poslušnost, njihov zanos, drhtanje,
ili dok je slušao ujednačeni, moćni glas zbora, kao
da su se zauvijek okončale svađe među ljudima
– ta i mi također sanjamo o tome,
istinu govoreći o našem životu,

i stalno nespretno pokušavamo,
i dalje ćemo pokušavati, ali gdje su,
gdje li mogu biti naše kantate, reci,
gdje je druga strana.

Maturalac
Ili kako je pred maturalac mama došla na sastanak
na kojemu smo razglabali umjetnički program večeri
i kako je istupila s idejama koje
su nam se učinile slabašne, staromodne,
kao da će baš ona, a ne mi, polagati maturu,
koju je već jedanput položila prije rata,
odličnim, ako se dobro sjećam,
i rat je, sve na to upućuje,
položila s dobrim rezultatom, i kako sam se tada,
za vrijeme toga sastanka, sramio zbog nje –
međutim u vrijeme rata nisam joj se mogao diviti
poradi inih razloga, posve inih,

i kako mi ta asimetrija, ta silna asimetrija,
tijekom brojnih godina, čak desetljeća,
nije dopuštala da je vidim
u oštrom svjetlu istine,

oštrom i složenom,
složenom i pravednom,
pravednom i nedostižnom,
nedostižnom i divnom.

Moji omiljeni pjesnici
Moji omiljeni pjesnici
nikada se nisu susreli
Živjeli su u različitim zemljama
i različitim epohama
Okruženi prosječnošću
dobrim i lošim ljudima
živjeli su skromno
kao jabuka u voćnjaku
Voljeli su oblake
podizali su glave
iznad njih je plovila
velika armada
svjetla i sjena
odvijao se film
koji ne završava
Trenutci gorčine
brzo su prolazili
trenutci sreće također
Katkada su znali
što je svijet
i ispisivali tvrde riječi
na mekanom papiru

Katkada ništa nisu znali
i bili su kao djeca
na školskom igralištu
dok pada
prva kap
tople kiše

S poljskoga preveo Pero MIOČ

 

Adam Zagajewski (Lavov, 1945.) jedan je od najprevođenijih i najnagrađivanijih suvremenih poljskih pjesnika, a uz to piše još i prozu, eseje i književnu kritiku te prevodi. Živi između Pariza i Houstona. Djetinjstvo je proveo u Poljskoj, gdje je i studirao. U Poljskoj je objavio zbirke Komunikat (1972.), Sklepy miesne (1975.), Jechac do Lwowa (1985.), Ziemia ognista: 1994 (Ognjena zemlja:1994.; 2010.), Pragnienie (1999.), Powrót (2003.) i Anteny (2005.), Niewidzialna ręka (Nevidljiva ruka, 2013.). U SAD-u je objavio Tremor (1985.), Canvas (1991.), Mysticism for Beginners (1997.), Without End: New and Selected Poems (2002.) i Eternal Enemies: Poems (2008.). Autor je memoara Another Beauty (2000.) i proznih zbirki Solitude and Solidarity (1990.) i Two Cities (1995.). Godine 2010. bio je nominiran za Nobelovu nagradu za književnost.