KNJIŽEVNE SUDBINE FRA ANDRIJE RADOSLAVA GLAVAŠA I MILE BUDAKA

Romanopisac i njegov kritičar (1)

Piše: Mate KOVAČEVIĆ


U radu je prikazan odnos auktora – prozaika i romanopisca Mile Budaka i njegova kritičara fra Andrije Radoslava Glavaša kroz kritičarevu teoriju i auktorovo djelo, što je, u okviru rata protiv hrvatske kulture, znatnim dijelom utjecalo i na fizičku sudbinu obojice auktora, a potom i njihovih književnih djela. Ključne riječi: Glavaš, Budak, kritika, roman, smaknuće, hrvatska književnost, narod, komunisti, pravaši, Budakovo razdoblje, mučenici

Dva velika hrvatska pera – nezaobilazni pripovjedač, genijalni romanopisac i hrvatski mučenik Mile Budak, bez kojega je nezamisliva povijest hrvatske književnosti 20. stoljeća kritičarski odgovor pronašao je u napisima fra Andrije Radoslava Glavaša, najagilnijega, najbistrijeg i najboljega hrvatskoga književnog kritičara u razdoblju od 1930. do 1945.
Glavaš je svoju kritiku temeljio na vrijednosnim estetskim načelima, a hrvatsku je književnost gledao i kao izraz umjetničke duše hrvatskoga naroda, upravo ono što je u svojim proznim djelima netendenciozno tkao književnik Mile Budak, ispisavši tako jedne od najljepših stranica hrvatske proze.
Tu je prozu, ne bez uočavanja pojedinih slabosti, vrhunski prepoznavao Radoslav Glavaš potpisujući se pseudonimom A. R. Buerov.
Premda im je bio različit životni put, mučenička ih je smrt, naravno uz izvanredna književna ostvarenja, povezala u zajedničku hrvatsku žrtvu iz koje će, kako je proročki i za pobijene širokobriješke fratre pisao Glavaš, biti prinos više u žrtvama hrvatskoga naroda za životnu opstojnost i državnu nezavisnost, a iz “grobišta poklanih franjevaca na Širokom Brijegu bit će trajan narodni spomenik i ujedno divna žrtva za vjeru i narod”.
Jednako tako velik spomenik svi više izrasta i iz smaknutih velikana hrvatskoga pera Mile Budaka i Andrije Radoslava Glavaša!

Životopis Andrije Radoslava Glavaša
Pišući natuknicu za Leksikon jugoslavenskih pisaca fra Andrija Nikić bilježi kako je fra Radoslav, krsnim imenom Andrija, rođen 29. listopada 1909. u Drinovcima. Tu je pohađao i osnovnu školu, a gimnaziju je završio na Širokom Brijegu. U Franjevački red stupio 29. lipnja 1927. na Humcu. Bogosloviju je studirao u Mostaru (1930. – 1932.) i Lilleu (1932. – 1934.), a hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1935. – 1939.). Za svećenika je zaređen 16. srpnja 1933. u Fontenayu u Francuskoj. Na Širokom Brijegu je 1934. i 1935. bio kapelan, a od 1939. do 1941. profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji.
Od svibnja 1941. do svibnja 1945. u Zagrebu je radio kao načelnik Odjela za bogoštovlje, koje je u početku bilo u sastavu Ministarstva bogoštovlja i nastave, a od 24. lipnja 1941. u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja. U tu ga je službu pozvao tadašnji ministar bogoštovlja Mile Budak.
Glavaš je 1942. dovršio i obranio doktorsku raspravu “Jakša Čedomil, osnivač moderne hrvatske kritike”. Do kraja rata je ostao na svojoj dužnosti u Ministarstvu, a posljednji njegov objavljeni spis jest vijest o partizanskom zločinu 7. veljače 1945. na Širokom Brijegu, koja je potkraj travnja 1945. objavljena u dnevnom listu “Novine” pod naslovom “Krvavi ples komunista na Širokom Brijegu”.
Partizani su ga smaknuli 27. svibnja 1945. u Zagrebu, a tek su ga dva tjedna poslije, 14. lipnja 1945. osudili na smrt.
Nikić to potvrđuje vlastitim istraživanjem podsjetivši kako je istražujući 1971. dokumentaciju u Vojno-istorijskom institutu u Beogradu, doznao “od ovlaštenog majora, da je prvih poratnih dana 1945. došla delegacija iz Londona. Kad je saznala za brojne likvidacije u Sloveniji i Hrvatskoj, upozorila je jugoslavensku vlast da je potrebno osude na smrt popratiti pismenom dokumentacijom”. Tada su komunisti, napominje Nikić, formirali pojedine komisije, koje su prikupljale podatke o likvidiranim neprijateljima i sastavljale dokumentaciju o sudskim procesima koji zapravo nisu ni postojali, nego su naknadno konstruirani.
Vjerojatno je u to vrijeme 14. lipnja 1945. nastao i arhivski zapis o suđenju dr. Radoslavu Glavašu i drugim osobama koje su minulih dana ubijene na dosad nepoznatim mjestima u Zagrebu.
Nikićevo svjedočanstvo, uz napomenu i da su od pojedinih dužnosnika NDH izjave izvlačene mučenjem i pod pritiskom iznimno je važno za naše povjesničare, koji nažalost znatnim dijelom jugoslavenskim komunističkim izvorima prilaze kao primarnoj historiografskoj građi, ne vodeći pritom računa kako su krivotvorenjem izvora komunisti nastojali krivotvoriti cjelokupnu povijest pa i budućnost.
Nikić je smatrao da je Glavaš ili kako se potpisivao A. R. Buerov spadao među najistaknutije hrvatske književne kritičare od 1930. do 1945., kojeg su komunisti smaknuli u naponu snage.
Pišući o Glavašu drugi istraživač fra Rober Jolić napominje kako je u prvoj Pavelićevoj vladi Budak postao ministrom bogoštovlja i nastave. “Zacijelo se Glavaš s Budakom upoznao za vrijeme svoga četverogodišnjega studija u Zagrebu (1935. -39.)”, napomenuo je ustvrdivši kako je pisao vrlo pohvalne kritike o Budaku pa stoga ne bi trebala čuditi molba koju je samo mjesec dana nakon uspostave NDH ministar Mile Budak uputio provincijalu hercegovačkih franjevaca fra Krešimiru Pandžiću o tomu da je Glavaš potreban Ministarstvu bogoštovlja i nastave u Zagrebu.
Ne bih se složio s Jolićevom tvrdnjom da je Glavaša ministar Budak pozvao u ministarstvu zato što je on pisao pohvalne kritike. Najprije nije točna tvrdnja o pohvalnim, nego o iznimno analitičnim i oštroumnim kritikama, u kojima Glavaš nije izbjegavao istaknuti nedostatke, što ih je uočavao. Odnos kritičara Glavaša i autora Budaka znatno je složeniji i ne može se svoditi samo na pohvalu Budakovim djelima.
Glavaša je opisala i Ruža Bajurin u “Hrvatskoj reviji” kao čovjeka koji se nasmijano diže i vatreno diskutira u seminaru prof. Antuna Barca. “Njegovu riječ u diskusijama o hrvatskoj modernoj književnosti svi smo mi studenti napeto očekivali i pratili s oduševljenjem. Andrija Glavaš je materijal uvijek do u tančine poznavao, a stajao je na izrazito antimarksističkom stanovištu. Zbog toga se i strastveno grabio u koštac s Dvoržakom i Čubelićem, predstavnicima “crvenih” na zagrebačkom Sveučilištu malo prije početka Drugoga svjetskog rata. Glavaš je bio i odličan govornik, a njegov savršeni hrvatski jezik donosio je šum naših rijeka, snagu i ljepotu njegovih ponosnih hercegovačkih planina. Bio je čovjek velike kulture, čvrstih principa, a uz to jednostavan i pristupačan. Upoznavajući svoje učenike s ljepotom hrvatske književnosti, Glavaš je ujedno razvijao ljubav prema hrvatstvu uopće.
Četvrti auktor koji je iscrpnije pisao o književnom radu fra Andrije Radoslava Glavaša je Branimir Donat, koji je pošast hrvatske smrti, u kojoj su masovno poslije svršetka rata stradali hrvatski ljudi, a među njima i svećenik te književni kritičar Glavaš, zapisao kako “umjesto da prestane kucati na vrata jer je Drugi svjetski rat u Europi završio već 9. svibnja, hrvatska smrt upravo tih dana s novom žestinom opet zveknula zvekirom na vrata mnogih koji nisu napustili Zagreb duboko uvjereni da se nisu ogriješili ni o kakve moralne zasade i da pripadaju među pravednike i nedužne (Donat prema Glavaš, 1995. str. 413.).
Donat tvrdi kako su ubojstva hrvatskih intelektualaca i svih protivnika komunizma i Jugoslavije započela ranije, još prije završetka rata. Sustavno vođen proces zatora započeo je masovnim zločinom proti osvetničkom pohodu na Široki Brijeg i hajkom koja se vodila isprva u Hercegovini, ali je potom zahvatila i sve dijelove bivše Jugoslavije, ostavivši iza sebe more neznanih humaka, nekoliko velikih političkih procesa, monstruoznu osudu nadbiskupa Stepinca i polustoljetnu anatemu Katoličke Crkve u Hrvata. (Donat prema Glavaš, 1995., str. 416-417.)
Kritičarsku žicu Andrije Radoslava Glavaša i rijetko izoštreno oko za književnu ljepotu i vrijednost Donat je ocijenio kako je on pišući o odnosu hrvatske književnosti i pravaša dotakao zlatnu žilu hrvatskog oporbenjaštva, a neskriveno udivljenje za djelo Ante Kovačiće pokazuje ne samo njegovu kritičku širinu nego čak i vidovitost, jer način na koji afirmira roman U registraturi bio je daleko ispred onoga što je u tom djelu vidjela većina književnih kritičara. Ono što su drugi smatrali iskazom trivijalnog ukusa pisca i njegov danak trećerazrednoj književnosti Glavaš gleda mnogo kompleksnije i vidovitije, možemo slobodno, bez pretjerivanja reći, modernije .

 

Kratki životopis Mile Budaka
Prozaik, romanopisac i novelist Mile Budak je rođen u Svetom Roku 30. kolovoza 1889., a smaknut je u Zagrebu 7. lipnja 1945., točno na dan kad su prije trinaest godina agenti zagrebačke kraljevske policije, udarcem gvozdene šipke po glavi, pokušali atentat na nj (Jelčić, 2004., str. 394.-395.).
Naime, 7. lipnja 1932. na Budaka je beogradski režim organizirao atentat. Pouzdanici zagrebačkoga redarstva Šaban Šaćirović, Adem Saranija i Vojo Karakanović napali su Budaka usred dana, ispred njegova stana i odvjetničke pisarnice u Ilici 10. te ga pokušali umlatiti gvozdenom šipkom.
Emigrirao je 2. veljače 1933. u Austriju, a potom u Italiju. Početkom 1934. u Berlinu izdaje godišnjak “Nezavisna hrvatska država”, a u svibnju iste godine u izdanju Hrvatskog kola u SAD-u izlazi mu knjiga “Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu Hrvatsku državu”. U toj političkoj raspravi opisuje hrvatsko iskustvo u Jugoslaviji i predviđa rat između Hrvatske i Srbije kao rješenje hrvatskoga pitanja.
U srpnju 1938. vraća se u Zagreb i objavljuje roman “Ognjište”. Godine 1939. pokreće tjednik “Hrvatski narod”. Banovinske vlasti 1940. zabranjuju Budakov “Hrvatski narod”, a njega bez suda stavljaju u pritvor, gdje je dočekao raspad Jugoslavije. U zatvoru je štrajkao glađu u dva navrata, a 11. travnja 1940. pod nerazjašnjenim se okolnostima njegova supruga utopila u bunaru.U vladi NDH bio je ministar bogoštovlja i nastave i veleposlanik u Berlinu. Zagreb je napustio 6. svibnja 1945., a britanske su ga vojne vlasti 18. svibnja te godine izručile jugoslavenskim komunistima, koje su ga smaknule s ostalim članovima vlade NDH. Gdje je pokopan ostalo je i danas nepoznato.
Prema pisanju medija njegovu kći Grozdanu Budak komunističke su ubojice na gnusan način silovali i mučili, te je najokrutnije sakatili i ubili, tijekom pokolja u Gračanima.

Glavaševi umjetnički pogledi
Kako bismo razumjeli bliskost autora “Ognjišta” Mile Budaka i njegova kritičara Glavaša, valja ući temeljitije u teorijsku osnovicu Glavaševa kritičkoga pristupa umjetničkom djelu, ali i govor njegove kritike o književno-umjetničkim djelima koja je odčitavao upravo na temelju svojih teorijskih zasada. U našem ćemo se slučaju držati Budakovih djela.
Glavaš je umjetničko djelo mjerio izumeđu dviju ekstremnih estetskih struja – formalističke kritike koja se naslanja na objektivne elemente umjetničkoga djela i impresionističkoga odnosno sociološkog pristupa s osloncem na subjektivizmu.
Istina je, tvrdio je, negdje u sredini. Umjetnička problematika je bogata i kompleksna pa zato treba oprezno postupati kako se ne bi upalo u ekstreme niječući jednoj ili drugoj pravo na život. U svima ima istine, a umjetničke teorije sve imaju pravo na život, koliko imaju u sebi životnih sokova (Glavaš, 1995., str. 44.).
Smatrao je kako je književnost odraz narodnoga duha, u kojoj je zabilježen njegov neizbrisiv pečat. Književni pokreti i pojmovi nijesu nikakve filozofske norme, općenite i valjane za sve narode i ljude. Njih su stvorili nadahnuti umjetnici kao nešto sasvim svoje, a oni su opet izrasli na određenom tlu, pa njihovo stvaranje ima neizbrisiv pečat naroda i osoba od kojeg je djelo poteklo (Glavaš, 995. str 152.).

Glavaš je tvrdio kako umjetnost i korisnost nisu nespojive. Pojam umjetnosti i koristi, odnosno narodno značenje književnosti i umjetnosti nisu nespojivi. Bjelodan dokaz nalazimo u najboljim djelima svjetske književnosti. Ova su umjetnička djela velika, a opet prisno vezana s narodom i zemljom, u kojoj su nikla. Bogomdani umjetnici znali su bez ikakovih pravila ili pritisaka oboje spojiti na zadovoljstvo i sreću naroda i umjetnosti. Umjetnost je izvor u životu, u zapažanju svagdašnjih stvari, pa se od toga ne može odijeliti bez opasnosti, da ne postane beskorisno klatarenje u sferi mašte i da se potpuno ne udalje od pojma umjetnosti. To će biti gomila riječi, s mnogo blještavila i zvuka, održiva možda u kojoj kratkoj pjesmici, ali neprikladna za jače djelo – za stvaranje prave narodne književnosti. (Glavaš, 1995., str.152.)

Oponašanjem ne gubimo samo izvornost stvaranja, nego se kao književnici, a onda i kao narod dovodimo u pogibelj od preslikane prosječnosti. Zato treba zaroniti u dubine vlastotoga narodnog bića i tamo pronalaziti originalne sadržaje, jer će oni tek kao naši vlastiti biti i vrijednost drugim narodima.
“Danas, kad imamo ispravno mišljenje o književnim vrednotama, ne treba se gubiti u iluzijama, da Europu možemo dostići, povodeći se nekritično za njom. Oponašanjem nigda ne ćemo poći korak u korak s drugim narodima, nego samo iznošenjem svoga vlastitog dobra. Moramo zaroniti u neistražene dubine vlastitoga naroda i odatle izvući neviđeno blago i nečuvene glasove. Sadržaj, riječ i zvuk bit će u tom slučaju novi, pa će ostali narodi osjetiti potrebu, da se upoznaju s našim vrednotama” (Glavaš, 995., str. 153.).
Hrvatsku je pak književnost gledao, unatoč političkoj rascjepkanosti hrvatskih zemalja, jedinstvenom cjelinom, koja tvori kulturno i civilizacijsko zajedništvo, čiji je prinos određen u duhovnoj riznici čovječanstva.
“Ako se jednom napiše historija jedinstvene hrvatske književnosti, posebno s obzirom na međusobne pokrajinske utjecaje i duhovnu isprepletenost, vidjet će se, da je zajedništvo krvi i duše naših pokrajina bilo jače od političkih nedaća i historijske sudbine. Razbijeni su u više političko-administrativnih okruga, razdijeljeni među više država, a stoljećima na braniku zadnjih ostataka, ipak smo bili povezani nekom magičnom žicom i osjećali poput Pirama i Tisbe kroz umjetne zidove dah jedan od drugoga” (Glavaš, 1995., str. 68.)

Svršetak u idućem broju