Razgovor s Milom Mamićem

redoviti prof. u miru, jezikoslovac

Mile Mamić

 

 

 

 

 

 

Razgovarala: Mira ĆURIĆ

Treba stalno promicati jezičnu, vjersku i duhovnu kulturu hrvatskoga čovjeka

Mile Mamić (Santa Maria di Leuca, Italija, 1944.) ugledni hrvatski jezikoslovac, autor brojnih znanstvenih i stručnih članaka, promišljanja, jezičnih savjeta, nedavno je objavio knjigu Hrvatsko kršćansko nazivlje II. U ovom razgovoru o bogatoj i neiscrpnoj hrvatskoj jezičnoj baštini i svojim jezično-duhovnim esejima dotiče i osobnu i obiteljsku, ujedno hrvatsku prošlost te svojim promišljanjima zahvaća širi društveni kontekst

Profesore Mamiću, iza Vas je još jedna plodna godina: objavljujete kolumne u “Glasniku mira”, dajete jezične savjete u časopisu „Jezik“ i drugdje, brojni su članci iza Vas, osvrti, razgovori … Nedavno je tiskana i Vaša nova knjiga Hrvatsko kršćansko nazivlje (II.) koja je povod ovom razgovoru. U njoj se bavite jednim od najstarijih uporabnih područja hrvatskoga jezika?
Hvala Bogu, živim zdravo, nikad mi nije dosadno. Kombiniram intelektualni i fizički rad koliko mi dopuštaju moje staračke snage. Na pradjedovskom tlu sagradio sam kuću na osami blizu svojega rodnog sela. Tu imam maslinik, voćnjak i vrt. Dosta radim i uživam. Sunce i Mjesec često se smjenjuju: jedno zađe, a drugo izađe. A kad njih nema, onda se najbolje vide zvijezde. Divota je to promatrati. Struja i voda su mi Božji dar. U darežljivoj prirodi uvijek se nešto nađe. Tako ukorijenjena „biljka“ mora biti plodna. Uopće ne osjećam da sam u mirovini. Tu sam napisao puno članaka za kolumnu „Hrvatsko kršćansko nazivlje“ u „Glasniku mira“, u Međugorju. Tu je nastalo i mnoštvo mojih jezičnih savjeta za Radiopostaju „Mir“, Međugorje, za Hrvatski katolički radio, za časopis „Jezik“ i drugo.
Knjiga Hrvatsko kršćansko nazivlje (II.) nastala je na temelju mojih članaka u spomenutoj istoimenoj kolumni. Kad se dosta toga prikupilo, urednik „Glasnika mira“ Mario Vasilj Totin predložio je da bi to bilo dobro objaviti u knjizi. Složio sam se i uhvatio posla. Tada je bilo pedesetak članaka, a ja sam želio da ih bude 75. I vrlo brzo napisao sam još koliko je trebalo da ih bude 75. Riječ i njezino značenje su nerazdruživo povezani. Proučavajući riječ, mora se zahvatiti duboko i široko, da bi se došlo do svega onoga u riječi mnogo dubljim od riječi. Crkveni, liturgijski, biblijski jezik u temeljima je naše pismenosti i književnosti. Puno je poveznica koje nas vode do staroslavenskoga, latinskoga, grčkoga, hebrejskog /aramejskog/, pa i do indoeuropskoga. Ne smije se zanemariti ni usporedba s drugim jezicima. A sama bogata hrvatska višenarječna tradicija dođe kao začin svemu tomu. Knjiga je interdisciplinarna. Zato je dvoje recenzenata: s jezikoslovne strane prof. dr. Zrinka Jelaska, a s teološke, biblijske, crkvene – prof. dr. fra Ivan Dugandžić. Moglo bi se reći da su članci u knjizi moja jezično-duhovna promišljanja, kao svojevrstan esej o pojedinom nazivu, riječi, pojmu.

Knjiga sadrži 75 članaka? Ističete taj broj; za Vas očito ima simboliku?
Da, ima, i to dvostruku: veselu i tužnu. Kad sam dovršavao knjigu, u srpnju 2019., navršio sam 75. godinu. Pa to je veselo! Jest. Ali svaka godina ima proljeće, a svake se godine u proljeće povrjeđuju moje djetinje rane. Tako je bilo i to proljeće. Želio sam ići na komemoraciju u Bleiburg i već kupio kartu za autobus. Od silnoga osjećajnog naboja poremetio mi se tlak pa sam morao odustati od toga hodočašća, ali sam čvrsto odlučio: “Ovu knjigu posvećujem svom neviđenom ćaći Josi, bleiburškom mučeniku.“ On je zaslužio spomenik. Bio je „najvridniji čovik“ u selu. Obiteljski čovjek. Nakon pada Italije dođoše partizani u čisto hrvatsko selo i na silu digoše četrdesetak mladih ljudi u partizane. Tko bi to odbio, on je „neprijatelj“. Tako je moj ćaća postao prisilni partizan. Na temelju te nesretne činjenice moja je majka s troje djece i sa mnom u utrobi otišla u Italiju, u partizanski zbijeg Santa Maria di Leuca (blizu Barija) i tu sam se ja rodio, iako su osjećajno Lišani moje rodno mjesto. Moj je otac u zgodnoj prilici prešao u hrvatsku vojsku, bio je zarobljen u Bleiburgu, mučen na Križnom putu, došao do Siska (imam svjedoka!) i nije se vratio kući. Znao je da se ja trebam roditi, ali se nismo vidjeli. Godine 2020. obilježili smo 75. godišnjicu Bleiburške tragedije. Moja knjiga je svojevrsni spomenik mojemu ćaći Josi i svim hrvatskim mučenicima. Nazor bi rekao: “Njih mrtvih ja sam živi spomenik!“ Da! Ali neka bude i knjiga!

Naš razgovor o jezičnim temama spontano dotiče prošlost, i to Vaš obiteljski i hrvatski martirologij. Kako i ne bi. Život bez oca i njegovo strašno ubojstvo vjerojatno je obilježilo Vaš život i rad. Kako to dolazi do izražaja u Vašoj novoj knjizi? Promatrate li to u širem kontekstu naših povijesnih stradanja? Kako to pomirujete s vjerom i kršćanskim praštanjem?
Bolno je to iskustvo života bez oca. A kako je tek njemu bilo na krvavom Križnom putu!? Ovo je knjiga Hrvatsko kršćansko nazivlje. Nije izravno o Bleiburškoj tragediji, ali pišući i razmišljajući o Kristovoj muci, Križnom putu, o Golgoti, Kalvariji, životu, smrti i uskrsnuću povezivao sam to sa stradanjima i nevoljama kroz koje je prolazio naš narod tijekom povijesti na braniku kršćanske Europe. Pa dva svjetska rata, pa Domovinski rat. Naša stradanja su neizbježne poveznice u toj tematici.
Ovdje bih posebno spomenuo članak „Bezuvjetno praštanje i pomirba“. Želim da se svi ljudi spase jer to i Isus želi. Ne želim da mržnja truje moje srce, moju dušu. Želim oprostiti svima. Volio bih da se pokaju i priznaju zločin. Ali kad to ne mogu dočekati, želim biti spreman i na bezuvjetno praštanje i molitvu za obraćenje svih. Vrlo je zanimljiv članak „Je li i zločinac čovjek“. A da bi netko bio nečovjek mora ipak biti nekakav čovjek.
Valja se sjetiti Isusovih riječi na križu: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ Na križu se dogodila i prva ispovijed. Isus je bio ispovjednik. Oprostio je raskajanom razbojniku i obećao mu raj.
Krist je sve zapovijedi sveo na dvije zapovijedi ljubavi. Grješni smo. Teško nam je „progutati“ ljubav prema neprijatelju. Lakše bismo njega progutali. Ali Isus je tu vrlo kategoričan. I primjerom je pokazao. To i od nas traži ako hoćemo biti njegovi učenici. To osobito dolazi do izražaja u mojim člancima o Božiću, o tajni Kristova utjelovljenja i rođenja, o njegovoj muci i smrti na križu, o Kristovu uskrsnuću kao temelju naše uskrsne nade. Ljubav je temelj Kristova nauka. Zato u mnogim člancima dolazi do izražaja altruizam, sebedarje, bogoljublje, čovjekoljublje, pa i domoljublje i jezikoljublje.

Vratimo se na početak Vaše posvećenosti hrvatskom jeziku: otkuda Vaše zanimanje za hrvatski jezik i njegovo istraživanje, proučavanje?
Već u osnovnoj školi imao sam jezičnu žicu. Profesor hrvatskoga dao nam je da u školi pišemo sastav na temu „Snijeg u aprilu“. Ja sam napisao „Snijeg u travnju“, uživao u pahuljicama snijega, promatrao i dobro napisao. Profesor mi je dobro ocijenio sastav kao da nije ni primijetio moj lektorski zahvat. Kao dječak vidio sam kod svojega seoskog župnika fra Luje Šušnjare časopis „Jezik“. Dobro se sjećam da sam pročitao jedan članak Ljudevita Jonkea „Zašto su srednjoškolci nepismeni?“ Ja, doduše, tada nisam još bio srednjoškolac, ali sam se trudio da budem pismeniji. Nisam tada ni slutio da će kasnije Ljudevit Jonke biti moj dragi profesor, i da ću i ja biti nekoliko desetljeća jedan od urednika toga uglednog časopisa. U Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju imao sam izvrsne profesore. Dvojica su bili doktori kroatistike: dr. fra Karlo Kosor i dr. fra Jeronim Šetka. Usadili su mi ljubav prema hrvatskomu jeziku, njegovoj ljepoti, starini, čistoći.
I na studiju hrvatskoga jezika i na poslijediplomskom studiju imao sam izvrsnih profesora. Zaposlio sam se u Zavodu za (hrvatski) jezik. Nije se zvao hrvatski, ali je to stvarno bio. Mijenjao je ime, ali hrvatsku usmjerenost nije. Bavljenje hrvatskim jezikom bio mi je glavni posao i zanimacija u slobodno vrijeme (hobi).
Važno je spomenuti još neke crtice iz života i rada. U prvoj godini studija napisao sam seminarski rad o razlikama između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika. Profesor Krunoslav Pranjić bio je oduševljen tim radom. Rekao mi je da mu pri kraju studija napomenem da mi taj rad može priznati za diplomski rad. I bilo je tako. I to mi je pomoglo da kao oženjeni student završim studij za tri i pol godine. Tema toga rada me je nekako kvalificirala za prvi posao koji sam nakon završetka studija radio: Prevodio sam Službeni list SFRJ sa srpskoga na hrvatski. Prijavio sam se na natječaj u hrvatskome uredništvu Službenoga lista. Direktor hrvatskoga uredništva Blaško Grce bio je vrlo zainteresiran da ja dođem. Na ispitu sam izvrsno uspio, a moj protukandidat nije zadovoljio. Glavni direktor Službenoga lista je presudio: „Mile Mamić ne smije biti izabran jer je ‘ustaški sin’, ‘državni neprijatelj’ i nije član Partije. Drugi kandidat mora biti izabran. Nije važno što još ne zna. Naučit će.“ Ali Blaško Grce je bio tvrd orah. Bio je vrlo uporan u tom da budem izabran ja ili nitko. I tako je bilo. Kad me nije mogao zaposliti tamo, slao mi je Službeni list u Zagreb da u slobodno vrijeme to prevodim sa srpskoga na hrvatski. Bio je to moj prvi stručni posao nakon studija. Ali je Blaško Grce bio nemilo kažnjen (iako je bio prvoborac). S mjesta urednika hrvatskoga izdanja postavljen je na najniže mjesto, za korektora. Bilo je i drugih poniženja.

Vaš je jezikoslovni rad osobito usmjeren na proučavanje hrvatskoga kršćanskoga nazivlja i hrvatskoga pravnog nazivlja. Tko Vas je na to uputio i što Vas je motiviralo da se time bavite nekoliko desetljeća?
Da, baš zanimljivo. To su dva najstarija područja uporabe hrvatskoga jezika. Oni su u temeljima hrvatske pismenosti i književnosti.
Izravan poticaj za proučavanje hrvatskoga kršćanskoga, crkvenog nazivlja dale su mi jezične pogrješke koje se ponekad mogu čuti od neiskusnih novinara, nevještih u tom nazivlju, ali i od tradicionalnih vjernika kojima mnogi pojmovi nisu bistri. Nakon osamostaljenja Hrvatske došla je i vjerska sloboda. Kršćansko je nazivlje postalo moderno, in. Osjetio sam potrebu da bi i tradicionalni kršćani trebali znati više o riječima, nazivima i njihovu sadržaju, značenju. Trebalo je uzdizati jezičnu i vjersku, duhovnu kulturu hrvatskoga čovjeka. Pomalo sam proučavao pojedina pitanja i o tom pripremio jezični savjet kako bi to i drugima služilo. Moji su jezični savjeti za Prvi program Hrvatskoga radija, za emisiju „Govorimo hrvatski“ bili uglavnom o hrvatskome kršćanskom nazivlju i o hrvatskome pravnom nazivlju uz druge slobodno odabrane teme. Urednici emisije su me nekad prigodno zamolili da nešto pripremim za neki blagdan ili događaj, npr. za dolazak pape u Hrvatsku ili Bosnu i Hercegovinu.
Spomenut ću da je jedno poglavlje moje knjige Jezični savjeti /1997./ bilo Hrvatsko kršćansko nazivlje, a godine 2004. i posebna knjiga Hrvatsko kršćansko nazivlje (Članci i rasprave). I napokon ova, koja je uglavnom nova. Zacijelo se može reći da je moj rad na tom području svojevrstan nastavak rada mojih gimnazijskih profesora. Hvala im!
Na proučavanje hrvatskoga pravnog nazivlja potakao me je dragi akademik Stjepan Babić, koji je nedavno proslavio 95. rođendan, pa mu od srca čestitam. On mi je deset godina prije nego što je Hrvatska postala samostalna rekao: „Mile, proučavaj hrvatsko pravno nazivlje prije ujedinjenja sa Srbima i starije hrvatske zakone, pa da možemo stvarati dobre zakone na lijepom i dobrom hrvatskom jeziku kad stvorimo svoju državu.“ Ja sam ga poslušao. Proučavao sam hrvatsko pravno nazivlje u drugoj polovici 19. stoljeća, kad je sustavno stvarano. To je nazivlje bilo izloženo žestokoj unifikaciji, srbizaciji u obje Jugoslavije. U samostalnoj sam Hrvatskoj obranio svoj doktorski rad, a na dan međunarodnoga priznanja Hrvatske napisao sam predgovor svojoj knjizi Temelji hrvatskoga pravnog nazivlja, koja je došla u pravi trenutak. Na temelju toga postao sam kao jezikoslovac terminolog stručni član Odbora za zakonodavstvo u Zastupničkom domu Hrvatskoga (državnog) sabora. Zalagao sam se za to da se mnoge prognane hrvatske riječi vrate u hrvatsko zakonodavstvo i u hrvatski pravni jezik. To sam stručno obrazlagao u stručnim tijelima, a u jezičnim savjetima i drugim člancima pripremao hrvatsku kulturnu javnost na te opravdane preinake.

Profesore Mamiću, čini li Vam se da je neposredno nakon osamostaljenja Hrvatske na različitim razinama bilo veće zanimanje za hrvatski jezik nego danas?
Dobro primjećujete. Neposredno nakon razdruživanja svatko se osjećao pozvanim braniti hrvatski jezik, pa i domovinu i narod. Taj je zanos malo splasnuo nekoliko godina nakon Oluje, mirne reintegracije i Tuđmanove smrti. Dolaskom koalicijske vlasti politička nebriga za hrvatski jezik mogla se i opipati. Postojalo je Vijeće za normu hrvatskoga jezika. Ono je tada šutke prestalo. Nije im više ni u Odboru za zakonodavstvo trebao jezikoslovac terminolog. Sanaderova vlada obećavala je u tom smislu zaokret. Ali ni njima više nije trebao jezikoslovac terminolog za zakonodavstvo. Tek je kasnije ministar Primorac osnovao Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika na čelu s akademikom Radoslavom Katičićem. Njegovo postojanje prestaje naprasnom odlukom ministra Jovanovića u Milanovićevoj vladi. Tu je ulogu taj ministar htio prebaciti na Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji je inače na državnim „jaslama“. Institut je nasjeo na tu laskavu ponudu i „proslavio“ se novim pravopisom, koji je unaprijed obećan kao „jedinstveni“, što ni sad nije. Nepovoljno ozračje za kulturu hrvatskoga jezika, skrb za nj i njegova zaštita išli su usporedo s detuđmanizacijom. Taj se proces nastavio sve do danas bez obzira na to koja je stranka na vlasti (izuzevši ministra Primorca). Pa i oni koji se licemjerno zaklinju na Tuđmana, protiv volje svoga naroda stvaraju neprirodne koalicije s onima koji pljuju po hrvatskim svetinjama. Žrtva toga nije bio samo hrvatski jezik nego i hrvatska država i hrvatski narod.
Na procesu detuđmanizacije osobito su zdušno (zapravo bezdušno) radili „lakrdijaš“ Mesić (čak u dva mandata) i „uglađeni“ Josipović kao predsjednici Republike Hrvatske. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović hrabro je počela obračun s Titom, ali nije raščistila pitanje odnosa prema zločinima svih totalitarnih režima. Umjesto da podupre opravdani revizionizam u povijesnoj znanosti nasuprot komunističkim dogmama i mitovima o NDH, Bleiburgu i Jasenovcu, popustila je pred fanatičnim zagovornicima, vjernicima te mitologije. Zato su nedavno neki „povjesničari“ stvorili Savez protiv povijesnoga revizionizma. O sadašnjem predsjedniku Republike Hrvatske ne ću ni govoriti. On je posebna priča. Ni predsjednici vlade nisu bili znatno bolji. Što se onda čuditi kad Beljak kaže kako su jugoslavenski agenti poubijali malo emigranata ili kad Stazić u Hrvatskome saboru ponavlja da pobjednici nisu dobro dovršili posao u Bleiburgu?! Oni bi to bolje!
U takvu ozračju hrabro dižu glavu jugonostalgičari i svi oni koji hrvatsku državu nisu željeli. Svi oni sklapaju protuhrvatske saveze i traže istomišljenike u svijetu (Izraelu, Srbiji, Austriji i drugdje). Jedva čekaju neki incident (natpis, riječi, bačenu koru od limuna …) kako bi mogli optužiti Hrvatsku za „fašizaciju“, „ustašizaciju“ i upozoriti svijet na tu opasnost. A što bi oni jadni da im toga nema!? Izgubili bi razlog svoje „antifašističke“ opstojnosti. Pupovac bi ostao bez unosnoga biznisa.
Oslobađajuća presuda generalima Gotovini i Markaču dala nam je nadu u pobjedu pravde. Hrvatski je narod živnuo, dobio novi polet. Ali sramotna presuda šestorici Hrvata za „međunarodni zločinački pothvat“ podrezala nam je krila. Hrvatska je država morala poduzeti sve za njihovu pravednu obranu. Prije nije dovoljno učinila što je trebala i morala, a kasnije nije tobože smjela kao članica EU-a kritizirati, odbijati, ne priznavati presude Međunarodnog suda u Haagu. Jadni moj narode i državo!
U normalnoj bi državi nakon govora u Knessetu o „ustaškoj guji“ takvoj osobi bio zabranjen povratak u Hrvatsku. A on i nedavno opravdava komunističke (partizanske) zločine i kaže da su širokobriješki franjevci bili legitimna meta napada. Ni pravna struka ni njegova ustanova nisu stale u obranu pretpostavke nevinosti. Time su prešutno prihvatili, podržali sve Titove zločine neposredno nakon „oslobođenja“ i nekoliko desetljeća kasnije. Josipovića nije na tu pravnu sramotu upozorio ni njegov bivši savjetnik Jović, kojemu je sama ideja hrvatske države retardirana, nakaradna. Hrvatska država izdašno podupire mrzitelje hrvatskoga jezika, naroda i države (Snježanu Kordić, Pupovčeve „Novosti“, HAVC-ove filmaše, razne protuhrvatske udruge i blatitelje hrvatskih svetinja), a uskraćuje pomoć pravim hrvatskim pothvatima. Npr. ministrica Divjak ukinula je potporu časopisu „Jezik“, odbila pomoć za mnoge hrvatske knjige i filmove.
Usporedo s detuđmanizacijom ide obezvrjeđivanje hrvatskih vrijednosti: jezika, kulture, znanosti, Domovinskog rata, žrtava velikosrpske agresije, smisla naše pravedne obrane, branitelja, domoljublja, zahvalnosti, slobode, pobjede, nacionalnog ponosa. Izjednačavanje agresora i žrtve dovodi do psihocida, ubijanja duha, duše hrvatskoga naroda i sustavnog obezvrjeđivanja hrvatskih svetinja, pa i hrvatskoga jezika. Ne dadu nam ni trenutka uživati u radosti pobjede, ni nakon Oluje, ni oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, ni u pobjedama naših nogometaša u Rusiji, ni sad rukometašica u Danskoj. Odmah traže razloge za podle nove hajke i ubijanje duha hrvatskoga.
Hrvatska javnost je ipak žilava: Odupire se, prkosi svim tim nasrtajima. Pa i kad su nam neki jugovići smislili opet neki zajednički jezik (štokavski), Uredništvo „Jezika“ je svojom Peticijom upozorilo na nove opasnosti i preduhitrilo njihovu Deklaraciju o zajedničkom jeziku.

Bili ste oba puta članom Vijeća za normu hrvatskoga jezika. Govorilo se o potrebi njegove obnove kao i o donošenju Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. U HAZU je ustanovljen Odbor?
Da. To je točno, ali najradije ne bih odgovarao na Vaša pitanja jer ne želim remetiti svoj ni tuđi božićni mir. Reći ću samo da bi bilo dobro da postoji jedno znanstveno tijelo za normu hrvatskoga standardnog jezika. HAZU je u siječnju prošle godine imenovao Odbor za normu hrvatskoga standardnoga jezika na čelu s akademikom Rankom Matasovićem. Nisam član toga odbora (a bio sam u dva bivša vijeća za normu), ali sam dobio poziv na konferenciju: „Norma hrvatskoga standardnoga jezika u dvadeset i prvom stoljeću“. Prihvatio sam sudjelovanje na toj konferenciji, koja bi se trebala održati u listopadu 2021.
Što će dalje biti s hrvatskim standardnim jezikom, njegovom javnom uporabom, vidjet ćemo. Vjerujem u snagu Matoševa stiha: „Dok je srca, bit će i Kroacije.“ A bitne sastavnice Kroacije jesu: Jezik + rod (narod) + dom (domovina). To trojstvo čini bit Kroacije. I bez pridjeva hrvatski mi znademo da je to to. Ipak možda bi doista pridjev hrvatski uz dom bio mudro rješenje kao što je hrvatski narod i hrvatski jezik. Sjećamo se dobro da je to ime bilo više puta zabranjeno, nepoželjno.
Znam da to one što urlaju ne bi umirilo nego razjarilo. Možda je zato bolje da ostane kako jest. Tko zna čiji dom, zna. A tko ne zna, ne ćemo mu ni mi reći. Mi znademo. To je uvijek samo Hrvatski dom!

Vratimo se Vašoj knjizi te „božićnim“ člancima, o božićnim pjesmama i arhaizmima. Možete li nam nešto od toga jezičnog bogatstva učiniti bližim, razumljivijim?
U božićnim pjesmama ima puno arhaizama, riječi koje današnjim govornicima nisu sasvim razumljive. Evo npr. najčešća božićna pjesma zove se U se vrime godišća. Postoje razne inačice te pjesme. To se znači „to“, „ovo“. To je stara indoeuropska pokazna zamjenica. Tragove te stare zamjenice nalazimo u riječima danas (= ovaj dan), noćas (= ovu noć).
U toj pjesmi imamo dva stiha: Ljubav Božja prevelika/ Primi pravu put čovjeka/čovika. Neki ne razumiju riječ pȕt. To je imenica ženskoga roda. Naglasak je običnije pȕt, pȕti ili rjeđe pȗt, pȗti. To je sličnoznačnica za „tijelo“. I biblijski grčki i latinski imali su dvije riječi za pojam „tijelo“. Jednoj od njih odgovara naša riječ pȕt.
U dvama stihovima te pjesme pjevamo: I tko trpi uboštvo/ Na toj tvrdoj slamici.
Što znači uboštvo? To je zastarjela istoznačnica za siromaštvo. U praslavenskom je riječ bog (malim slovom!) značila „materijalno dobro, imanje“. Tko je imao toga „praslavenskog boga“ bio je bogat, bogataš, bogatašica, imao je bogatstvo. Tko to nije imao bio je ubog, trpio je uboštvo. Bio je siromašan, trpio je siromaštvo. Zanimljivi su i vrlo komplicirani odnosi između sreće i bogatstva, između biti i imati. Bog, bogat, bogatstvo i ubog imaju isti korijen. Trebalo bi toga boga zamijeniti pravim i Njega imati u srcu. Onda bismo bili istinski sretni. Isus, Sin Božji, otkriva nam Oca i njegovu beskrajnu ljubav. Otkriva nam kraljevstvo Božje kao najveće blago. Bog je pravo blago, pravo bogatstvo. „Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce.“ (Mt 6, 21)

Mira ĆURIĆ