DRUGI SVJETSKI FESTIVAL HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI 2020.

DRUGI SVJETSKI FESTIVAL HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI 2020.

HRVATI BUNJEVCI I ŠOKCI TEŽE TRAJNOJ POVEZANOSTI S MATIČNOM HRVATSKOM KULTUROM I KNJIŽEVNOŠĆU (6)

LAJČO PERUŠIĆ, Zagreb, Hrvatska – Subotica, Vojvodina

Svjetski festival hrvatske književnosti održao se ove godine od 15. do 17. studenoga u posebnim okolnostima i s alternativnim programom, u dvorani Hrvatskoga slova u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Dana 16. studenog upriličen je razgovor o potrebni osnivanja Hrvatskog kulturnog instituta Marulić a izlagali su dr. sc. Milan Bošnjak, iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, te Stjepan Šešelj, glavni urednik Hrvatskoga slova, uz prijedlog da to bude Institut za proučavanje hrvatske književnosti stvarane izvan RH i njezino ubaštinjenje u hrvatsku književnost i kulturu. U programu Festivala predstavljena je knjiga Antuna Bonifačića – Vječna Hrvatska (ur. Slobodan Prosperov Novak), te održan Recital hrvatske književnosti hrvatskih emigrantskih književnika posvećen žrtvi Vukovara i Škabrnje (izveli studenti glume Sveučilišta Libertas iz Zagreba, mentor doc. art. Žarko Potočnjak).
Izlaganja smo počeli objavljivati u prošlim brojevima Hrvatskoga slova, a ovdje donosimo prilog književnika i publicista Lajča Perušića

Svjetski festival hrvatske književnosti (2020.) okuplja je hrvatske književnike koji djeluju izvan Republike Hrvatske s ciljem razmjene iskustava o njihovu položaju u državama u kojima žive i njihove veze s matičnom hrvatskom kulturom. U tom duhu nameće se pitanje: može li postojati hrvatska književnost izvan matične zemlje u kulturnoj sredini neke druge, većinske kulture, u kojoj djeluju? Treba li ona biti naslonjena na cjelovitu kulturu matičnog naroda i kako? Što je zapravo takva književnost i trebamo li je nazvati hrvatskom rubnom književnošću? Ili geografskim rubom (Dubravko Jelčić), ili regionalnom književnošću (Vlatko Pavletić), ili kako je Ante Sekulić naziva književnošću hrvatske narodne periferije. U ovom eseju ću se kratko osvrnuti na stanje Bunjevaca Hrvata u Republici Srbiji bez obzira kada i u kojoj društveno političkoj organizaciji živjeli u njoj.
U tom kontekstu, primjerice Hrvatima u Vojvodini, riječ/jezik je prepoznatljivi alat kojim se pisac služi u svom stvaralačkom književnom nadahnuću – dakle, umjetnosti. Umjetnost iz diskursa univerzalnosti jest pojam koji u sebi sažima onu najsvetiju ljudsku stvaralačku sposobnost. Zato kažemo da je svaki umjetnički duhovni izraz jedinstven čin, ne može ga se ponoviti. Između ove i ovakve stvaralačke sposobnosti i stvorenog umjetničkog djela događa se jedan misaoni proces koji na kraju rezultira komunikacijom ideja, misli i drugih ljudskih duhovnih vrlina.
Kao što sam na početku rekao, riječ/jezik predstavlja onaj prepoznatljivi alat kojim neka kultura samu sebe stvara iznutra, sama sebe u sebi, obnavlja i produbljuje. Upravo takva stvarnost se događala stoljećima, a i danas, među Hrvatima u Srbiji i Podunavlju na području književnosti, glazbe, slikarstva, kiparstva i u drugim umjetničkim djelatnostima. Njihova tzv. rubna umjetnička i kulturna djelatnost od samih svojih početaka bila je okrenuta, čak što više, vezana s matičnom zemljom. I upravo ta povezanost u istome identitetu, premda nastaloj na rubu matičnog naroda, rađala je uvijek novu energiju za održanjem. Cilj te povezanosti s matičnim narodom bio je u traženju što značajnijeg mjesta u matičnom kulturno-nacionalnom korpusu, da bi se osjećali kao u svome tijelu. Tu i takvu povezanost isklično su potvrđivali brojni književnici, primjerice Blaško Rajić (1878. – 1951) književnik, narodni zastupnik i svećenik, kada je 23. travnja 1939. svojom izjavom ustvrdio (citiram): … priznajemo se za česti i uda onoga naroda koji živi u Međimurju, u Zagorju, u Lici pod Velebitom, na Hrvatskom Primorju… koji s nama isti jezik govori… iz kojeg je ustao Ante Starčević i Stjepan Radić… Priznajemo se za česti hrvatskog naroda. Potom je 10. studenoga 1939. ponovno izjavio (citiram): Izrekli smo nebrojeno puta jasno i glasno i to su svi morali čuti, da smo mi Bunjevci članovi hrvatskog naroda… što smo od iskona bili… Tako se rubna književnost tijekom svih dosadašnjih povijesnih kulturnih, gospodarskih i političkih procesa uspjela održati na geografskom rubu od napada tuđih utjecaja okoline.
Njegovanje hrvatskog identiteta pod subetničkim nazivom Bunjevci bilo je kroz tri stoljeća prisutno u svijesti kulturnih vizionara i preporoditelja na području Podunavlja. Naime, povijesni tijekovi Bunjevaca i Šokaca prije nekoliko stoljeća na prostoru njihove pradjedovske zemlje od Like, Dalmacije, Slavonije, preko Hercegovine, temeljeni su na narodnom pamćenju kao zalogom za život u budućnosti. To nam daje opravdanje i smisao da kroz rubnu književnost možemo ravnopravno participirati u jednoj, jedinstvenoj hrvatskoj kulturi.
Participacija u općoj hrvatskoj kulturi je važna uloga i zadaća u životu hrvatskoga naroda koji je stoljećima živio u različitim većinski nacionalnim, kulturnim i vjerskim sredinama, koji u tim i takvim okolnostima, brojnim preprekama unatoč, nije gubio osjećaj pripadnosti matičnom narodu. Taj osjećaj se nije gubio ni onda kada je potkraj 18. stoljeća stjecište hrvatskih kulturnih pregalaca i kulturno središte Hrvata bio Budim, a niti krajem 19. st. kad su kulturna središta postali Subotica i Sombor.
Priču o očuvanju svog kulturnog identiteta u Hrvata, ne samo u Srbiji, nego i u Podunavlju općenito, treba promatrati s više aspekata. Treba krenuti od samih početaka stvaranja narodnih umotvorina koje su nam, zahvaljujući vrijednim sakupljačima pripovijedne umjetnosti dostupne i danas. Dakle, treba krenuti od narodne književnosti. Zašto od nje? Narodna književnost je bogata riznica u kojoj je sažeta kulturna ostavština narodnih pjesmama, pripovijedaka i drugih raznih pripovjednih vrsta i uvijek utkana u sveukupni hrvatski književni korpus. Teme za pripovjednu i pjevačku umjetnost bile su prilagođene njegovanju narodnog ponosa, običaja pradjedova, ali i za krik protiv nepravdi i ugnjetavanja. Posredstvom tih tema oblikovao se specifičan folklorni izraz kao popratni doživljaj. Tako se njegovala i čuvala ljubav prema domovini, knjizi, predaji, nošnji i radosti života općenito. Ovako promatranu narodnu književnost, dakle, nastalu i čuvanu izvan matice domovine, zovemo zavičajnom književnošću i zato je možemo nazvati rubnom.
Kad govorimo o zavičajnoj književnosti Hrvata Bunjevaca i Šokaca i o njihovoj težnji za povezanošću s matičnom hrvatskom kulturom i književnošću, otprve možemo zaključiti kako ona zorno pokazuje svoju ucijepljenost u hrvatski matični bitak. Narodna pripovjedna književnost vuče svoje korijene iz nacionalnog pamćenja pripovjedne kulture još od 17. stoljeća, marno je čuvajući kao zalog svog identiteta. U pripovjednom blagu koje su Bunjevci donijeli sa sobom iz Stare domovine i u kasnijem stvaralačkom zanosu stvarali novu u Novoj domovini, narod je njegovao pripovjednu kulturu kao svoj vlastiti usmeni umjetnički izričaj. Pripovjedač nije mogao biti bilo tko. Pripovijetke je trebalo znati pripovijedati. On je trebao posjedovati dar pjesničke i dramaturške osebujnosti čime su isticali svoju sposobnost govorenja, mimike, pa i glume, i time pripovijetkama davale zanimljivost, dinamiku, humor s ciljem da razveseljavaju, bodre, poučavaju i kultiviraju sredinu u kojoj su živjeli, premda su ljudi, koji su stvarali pjesme i pripovijetke, bili obično pastiri, zemljoradnici, sluge, nadničari i drugi. Njih je krasila prirodna darovitost misaonog, stvaralačkog čina, u trenutcima odmora izmišljali su i pjevušili pjesmice čiji je sadržaj često bio dubokog značenja. Za njih kažemo da su se rađali s talentom za kreativnu umjetničku misao izražavanu kroz pripovijedanje i epsko pjevanje. Na taj način se u narodu zadržala usmena predaja u obliku njegovanja epskih pjesama u kojima se slavio kult ličnosti, kult pobjede, herojskih pothvata ili nacionalnih tragedija. Daroviti pojedinci su uz riječi skladali i melodiju i na taj način nam sačuvali zabilježena djela koja su najčešće vesela, smiješna, zanosna, gnjevna, optimistična ili tragična.
Pripovjedalaštvo je sredinom 19. stoljeća u Bačkoj imalo i jednu važnu zadaću u vrijeme kada su Hrvati osjetili ugroženost svog hrvatskog identiteta pod utjecajem asimilacije Ugarske hegemonističke politike, pripovjedna kultura je pod utjecajem preporoditelja imala za svrhu sačuvati običan puk od asimilacije i učvrstiti osjećaj pripadnosti bunjevačkoj grani hrvatskog naroda poštujući njihov pradjedovski identitet. Ti sadržaji su se bilježili i tako se stvaralo književno blago.
* * *
O književnosti danas u 20. i 21. stoljeću iznjedrenoj u Hrvata u Vojvodini, treba govoriti kao izrazu kulturnog identiteta sveukupnog hrvatskog književnog korpusa. Dok je u Hrvatskoj nastajala hrvatska moderna, pa postmoderna književnost, na prostorima zemljopisno daleko od matične domovine, Hrvati su stvarali strukturiranu književnost odolijevajući svim škodljivim nasrtajima mjesta i trenutka njezina nastajanja. Tim mârom se u 20. stoljeću na prostranim bačkim ravnicama rađala nekad više, nekad manje, umjetnička književna riječ, osnivale su novine, pisale knjige, radile kazališne predstave. Isticanjem pojedinaca u svojoj umjetničkoj riječi, nagnućem brojnih književnih pregalaca, oslonjeni na svoju bogatu tradiciju, Subotica je postala kulturna metropola. Zahvaljujući tim pojedincima, možemo govoriti o neformalnoj pojavi zvanoj Subotički književni krug. Unutar tog kruga su djelovali Josip Pančić, Jakov Prćić, Pavao Bačić, Jakov Kopilović, Matija Poljaković, Lazar Merković, Aleksa Kokić, Josip Andrić, Jasna Melvinger, Petko Vojnić Purčar, Ante Zolnaić, Ivan Kujundžić, Ante Sekulić i mnogi drugi, a ovo su samo neki među najzaslužnijima jer ne možemo ih sada sve nabrojiti. Njihovo djelovanje je bilo značajno radi promicanja čiste književne riječi u javnom prostoru (ne zanemarujući niti svoj ikavski govor!) u vrijeme kada je hrvatska riječ na panonskim ravnicama postala politički nepodobna, da ne kažem strana riječ. Sukladno takvome trendu pridružila se, nažalost, iako samo djelomice i domovinska književna elita smatrajući da književnicima bunjevačkih Hrvata, premda svi govorimo i pišemo istim jezikom, dijelimo iste vrijednosti, ipak nije mjesto u antologijama Povijesti hrvatske književnosti, pa ih u svoje antologije nisu uvrštavali ni Miroslav Šicel, niti Ivo Frangeš, niti Slobodan Prosperov Novak. U drugoj polovici 20. stoljeća književnost istočnih rubova domovine nije za cjelovitu hrvatsku književnost, izgleda, bila od neke važnosti.
Tek suvremena povijest književnosti počinje izvandomovinsku, rubnu književnost, cjelovitije vrednovati. U tom poslu najzaslužniji su upravo povjesničari književnosti u Bačkoj koji domovini daju do znanja da postoji značajna i znakovita književnost koja se ne može tretirati samo kao književnost na hrvatskom jeziku u okviru većinske srpske književnosti, nego da je ona bitno integrirana u korpus opće hrvatske književnosti. Noviji antologičari i povjesničari književnosti: Geza Kikić, Ante Sekulić, Ivan Pančić, Milovan Miković, Sanja Vulić, Tomislav Žigmanov, Mario Bara i drugi pridružuju tzv. rubne književnike domovinskoj sveopćoj riznici kulture hrvatskog naroda i bilježe zaslužna imena kao što su Vojislav Sekelj, Milovan Miković, Tomislav Žigmanov, Lazar Francišković, Zvonko Sarić, Ruža Silađev, Željka Zelić, Zvonko Sarić, Neven Ušumović, Mirko Kopunović i brojni drugi. Upravo ovi nabrojeni sluge riječi, i brojni drugi za sada ne spomenuti, zaslužni su da je danas na početku 21. stoljeća književnost bačkih Hrvata stekla svoje mjesto u kulturnom prostoru većinskog naroda i uspela se na visoko mjesto na ljestvici hrvatskih književnika.
***
Vratimo se iz bačke Hrvatske u krhku današnjicu domovinske Hrvatske. U zadnje vrijeme, kad je riječ o institucionalnoj hrvatskoj kulturnoj javnosti, slušamo kako se umjetnost može svesti pod nazivnik djelatnosti kulturne i kreativne industrije, pa onda valjda i umjetnik sam može postati kreativni industrijalac. Što to znači? Prihvatljivu definiciju ovog naziva od odgovornih nismo dobili, a i ne može se tako lako dobiti, osim ako se ne dozovu u pomoć i neke industrijalizirane fraze. No, pod ovim pojmom možemo razumjeti nakladništvo, knjižničarstvo, tiskarstvo itd., ali za umjetnost in se i umjetnike, gdje ubrajam i književnost i književnike, reći da spadaju u kreativnu industriju ne može se progutati. Zašto? Pođimo pogledati definiciju umjetnosti kod nekih naših eminentnih književnika. Za Miroslava Krležu umjetnost je čudestvena pustolovina srca i osjećaja ljudskih, za Viktora Žmegača umjetnost je misaoni čin, a ne samo oblikovani predmet, za Antu Sekulića književno djelo jest ili nije umjetnost, jer, kaže dalje, pisca ili djelo ne spašava nikakav natpis ili preporuka ili pripadnost ovoj ili onoj ideologiji, oporbi ili vlasti, za Ivu Andrića je umjetnost stvaralački čin i nastavlja: čovjekova pobjeda nad prolaznošću života, jer, govori dalje, život je (po)trošan dok umjetnička djela imaju trajnu vrijednost i ne znaju za smrt i umiranje. Možemo tako redati do beskraja o definiciji umjetnosti kao ljudskom kreativnom potencijalu, kao o Božjem daru i uvijek ćemo doći do istog zaključka.
Dakle, upravo leksik industrija po svojoj definiciji sugerira proces u kojem se mehaničkim postupkom po jednom kalupu može štancati onoliki broj oblikovanih predmeta koliko se želi, ima novaca ili koliko ima kupaca. Industrija ne poznaje duhovni čin, ne poznaje nikakvu duhovnu pripadnost, osim, možda, da bude avantgardna, moderna, primijenjena, suvremena, naivna i dr. Kojim se onda obrazloženjem može tim nazivom imenovati Žmegačev misaoni čin ili Sekulićeva umjetnost jest ili nije, Andrićev stvaralački čin, osim ako ga se ne želi omalovažiti i strpati u sferu industrijalizacije?
Nama, ostaje da razmotrimo kamo ide onaj misaoni čin koji nastaje unutar hrvatske zajednice ma gdje ona bila, makar i rubna. Gube li se u čovjeku one pohranjene, ali skrivene, urođene sposobnosti, koje predstavljaju potencijalni čin kreacije novih vrijednosti koje onda zovemo umjetničkim djelima. E, to se nikako ne uklapa u nikakvu kreativnu industriju.

Lajčo PERUŠIĆ