JEKA JEKA JEKA

PODSJETNIK NA VELIKOGA ISTRANINA I HRVATA BOŽU MILANOVIĆA

Na kraju 2020., a povodom 130. obljetnice rođenja i 40. preminuća Bože Milanovića (Kringa, 10. listopada 1890. – Pazin, 28. prosinca 1980.), svećenika iz Istre, rado sam, a uz dozu sjete, ponovno iščitao knjigu “Moje uspomene” (1976.) kao i još neke druge knjige o prošlosti Istre Bože Milanovića.
Rođen je 10. listopada 1890. (otac Jakov, majka Ana preminula kad je imao šest godina). Zaređen za svećenika 1914. u Trstu. Raspoređen odmah u dušobrižničku službu u Istru (Pićan kod Pazina i Kringa) te 1922. u Trst gdje ostaje četvrt stoljeća.
Na tragu je “oca Istre” biskupa Jurja Dobrile: određuje ga narodnjaštvo, otpor odnarođivanju, briga i čuvanje materinskog jezika… Još kao bogoslov osniva mladenačko društvo “Hrvatski junak”, pod Italijom, tada već svećenik, dao je izvjesiti na zvoniku hrvatsku zastavu, otvara čitaonicu u župnom stanu, crkvene obrede vodi isključivo na hrvatskom jeziku – sve to u Kringi.
Kao takav svećenik Milanović je nepodoban kraljevsko-fašističkoj vlasti Benita Mussolinija. Prisiljen je napustiti Istru te premješten u Trst – “Radilo se o životu i smrti” (B. M., “Moje uspomene”). Ostaje u stalnoj vezi s istarskim svećenicima, kao i crkvenim krugovima i istarskim Hrvatima u Zagrebu.
U jednom sačuvanom dokumentu talijanskih vlasti u Pazinu od travnja 1921. piše: “(…) Talijanski elemenat smatra tog svećenika Božu Milanovića u Kringi jednim od najvatrenijih hrvatskih propagandista. Jer je on bio redaktor hrvatskog lista ‘Pučki prijatelj’ koji se štampao u Pazinu, a čija je štamparija uništena od strane Pazinjana ljeti 1920. (…) te bi se u Tinjan, a po mogućnosti i u Kringu trebali poslati svećenici talijanskih osjećaja, čija je prisutnost potrebna ne samo zbog dušobrižništva već i zbog umirivanja pomenutih krajeva.” (Danilo Klen, “Neki dokumenti o svećenstvu u Istri između dva rata”, JAZU, Zagreb, 1955.)
Na istoj stranici te knjige u bilješci stoji: “Božo Milanović, vođa klerikalne grupe svećenika u Istri.”
Spomenut je još jedan svećenik u Kringi koji je također u to vrijeme bio na talijanskoj “crnoj listi”: Josip Vidau (Opčine kod Trsta, 30. svibnja 1904. – Pazin, 11. travnja 1983.), svećenik (plovan) u Kringi od 1933. do 1960.
U Trstu izdaje tjednik “Pučki prijatelj” (prije u Pazinu) – jedini tada hrvatski list za Istru, te razne knjige religioznog i svjetovnog sadržaja na hrvatskom. “To je sigurno pomoglo da naš narod u Istri zadrži svoj jezik i nacionalnost” (“Moje uspomene”).
Okončanjem Drugoga svjetskog rata nastupaju svi oni mukotrpni i neizvjesni međunarodni pregovori: Istra i dalje Italiji ili Hrvatskoj (i Sloveniji, odnosno Jugoslaviji).
Božo Milanović tada je stalno na relaciji Trst – Istra (Pazin, Pula). Dio istarskog svećenstva stavlja se na raspolaganje novoj komunističkoj vlasti Istre i Hrvatske. B. Milanović kao član delegacije Zbora svećenika Sv. Pavla za Istru sudjeluje na povijesnom sastanku sa Savezničkom komisijom za razgraničenje (Amerikanci, Rusi, Englezi i Francuzi) 15. ožujka 1946. u Pazinu. O tom Milanović kaže: “(…) u to vrijeme sastavio sam statistiku hrvatsko-slovenskih, talijanskih i mješovitih župa u Istri. (…) Na temelju biskupijskih šematizama (popis župa, svećenika, bogoslova itd.) i osobnog poznavanja dokazao sam (Savezničkoj komisiji – nap. G.P.) da Istra ima 75% hrvatskih i slovenskih župa, 12% talijanskih i 13% mješovitih.
(…) Na kraju sam rekao da molimo Komisiju: neka ne dijeli tu našu Istru.” Ostalo je povijest.
Iste godine u jesen Milanović se iz Trsta za stalno preselio u Istru. U Pazinu postaje ravnatelj Sjemenišne gimnazije te predsjednik Istarskog književnog društva i Društva svećenika Sv. Ćirila i Metoda.
Prema popisu stanovnika 1945. u Kringi je živjelo 29 obitelji, stanovnika 152, Hrvata 148 i Slovenaca 4.
Od pisanih njegovih djela za spomenuti je: “Hrvatski narodni preporod u Istri” I – II (I – 1967., II – 1973.).
Postumno su tiskane još dvije njegove povijesno-publicističke knjige: “Istra u XX. stoljeću” I – II (I – 1992., str. 319, II – 1996.).
Vrlo su zanimljiva, dapače, i (povijesno) znakovita Milanovićeva promišljanja, viđenja i opservacije (i kao suvremenika svjedoka tako i kao jednoga od kreatora te naše novije povijesti na tlu Istre) o samim tim poratnim događanjima radosti i slavlja naroda diljem “Krasne zemlje, Istre mile, doma roda hrvatskog,…”. Milanović, dakle, ovako zbori (“Istra u XX. stoljeću”, II.):
“(…) Istra je bila, po prvi put u svojoj povijesti, iako još ne politički, barem vojnički – oslobođena!
8. V. 1945. objavio je Generalštab Titove armije u svom izvještaju da je bilo u Trstu i Istri (i na riječkoj fronti) zarobljeno više od 44 tisuće njemačkih vojnika i oficira.
Istoga dana po podne bilo je pozvano u Pazin na svečani narodni zbor pučanstvo iz bliže i daljnje okolice. Došlo je desetak tisuća ljudi sa premnogim, već prije spremljenim, zastavama i natpisima (transparentima). Manifestacija se – uz plesanje Titova kola – izvršila po uputama i naređenju te je trajala od 4 sata i četvrt do 6 sati uvečer. Govorile su razne, manje poznate, osobe. U ime svećenstva govorio je Milivoj Barković, župnik u Kašćergi. Nije se mogao oteti pozivu jer bi se bilo inače predbacilo svećenicima da se zajedno s narodom ne raduju narodnom oslobođenju…
Ipak se zamijetilo da nešto smeta radost naroda. Raspoloženje je bilo više umjetno nego prirodno.
Ljudi se nisu uznemirivali zato što se još nije znalo kojoj će državi konačno pripasti Istra. Oni su bili već dotada teško razočarani, a bojali su se i budućnosti jer je nad njima lebdjela – crvena zvijezda.
(…) Oblasni odbor za Istru je već 1. IX. 1947. donio na svojem izvanrednom zasjedanju u Pazinu odluku o stupanju hrvatskog naroda Istre u zajednicu s ostalim narodima FNR Jugoslavije.
Dne 16. IX. 1947. donio je Prezidij narodne skupštine FNR Jugoslavije ukaz kojim je protegnuo Ustav, zakone i druga prava, što vrijede u FNRJ, na područje pripojeno Jugoslaviji ugovorom o miru s Italijom. Time je bila proglašena aneksija naših krajeva Jugoslaviji.
Onoga su dana ušle jugoslavenske čete u Pulu – uz proslavu na kojoj su prisustvovali predstavnici svih republičkih vlada Jugoslavije, a govor je održao predsjednih hrvatske vlade dr. Vladimir Bakarić.
Kao kada lađa nakon dugog putovanja i mnogih oluja uđe u svoju luku, tako se je i hrvatski narod u Istri nakon više nego tisućgodišnje podređenosti tuđincima napokon sjedinio sa svojom narodnom državom Hrvatskom u Jugoslaviji. Stoljetna je borba između hrvatstva i talijanstva u Istri svršila konačno nama u prilog. Pravda je pobijedila nepravde. Na Jadranskom moru bili su napokon uspostavljeni ‘Božji međaši’.
Svoje narodno sjedinjenje bio bi dočekao i proslavio naš narod u Istri s nezapamćenim veseljem da nije bio razočaran osjećajući kako mu komunizam sve više ugrožava duhovna i materijalna dobra, osobna prava, slobodu i – narodni ponos. Ali uviđavniji su se ljudi u toj novoj nevolji pouzdavali u Pravdu te su shvaćali da privremeno zlo ne smije zasjeniti trajno dobro.”
Svoj buran život Milanović zaključuje (“Moje uspomene”): “Napokon je došla godina 1975. u kojoj sam (10. X.) navršio 85 godina. Dva mjeseca kasnije završio sam i pisanje ovih ‘Mojih uspomena’. Mislim kako je time po naravi nastao za mene svršetak javnog djelovanja. Zahvaljujem Bogu i svima koji su mi u mojem životu pomogli u bilo čemu!”
Božo Milanović preminuo je 28. prosinca 1980. u Pazinu. Njegovo ime nose ulice u Pazinu, Poreču, Bužiniji kod Novigrada, Umagu, Opatiji, Rijeci, Malom Lošinju, Zadru i Slavonskom Brodu.
Spomenici su mu podignuti u Pazinu i u rodnoj mu Kringi, gdje su na postolju uklesane spomen-riječi: MONS./ BOŽO MILANOVIĆ/ (1890. – 1980.)/ ISTAKNUTI SVEĆENIK/ HRVATSKI RODOLJUB// PODIŽE DRUŽBA BRAĆE HRVATSKOG ZMAJA – ZMAJSKI STOL PAZIN, MMX//

Zbogom, veli Bože, Istranine iz Kringe!

Uz istarski hrvatski pozdrav Uredništvu “Hrvatskog slova” ostaje sa štovanjem Vaš čitatelj
Gino PRENC,
zagrebački Istranin

(PS. Posvećeno mojem ocu Boži (Kringa, 15. travnja 1924. – Zagreb, 7. listopada 1994.), koji je često znao reći: “Ja sam Istrijanac iz Kringe, oštija, ki mi ča more!”
Drago mi je što se prof. Vlado Jurcan iz Pule vratio sa svojim “Iskricama”. Neka nas Istrana na stranicama našega dragog “Hrvatskog slova”!
S velikim sam zanimanjem pročitao u HS-u razgovor s književnicom liječnicom Zdenkom Čorkalo iz Splita povodom njene nove knjige “Betty iz Rijeke” koju mi je darovala s posvetom.)