Domagoj Vidović: Jezik naš hrvatski

Ni med Banovcem ni pravice


Na primjeru tvrdnja Hrvoja Klasića razvidna je nepodnošljiva lakoća olakoga razbacivanja netočnim podatcima koji se nameću kao ideološke dogme

Kad bi nebo izgledalo najbeznadnije, naše bismo poglede usmjerili Perastu nad kojim kao da je bdjela neka nadnaravna sila ne dajući da ga zaposjedne tama. Grad bismo obično motrili s pučine jerbo se i sami sebi doimasmo nedostojnima prohoda njegovim ulicama. Kao sitni bismo lupeži uspijevali tek oteti koji tračak luči zaodjenuti sjenom. Pomalo nas je strašilo blještavilo zato što je tako jarko svjetlo moglo samo potamnjeti kao i slava peraških kapetana pred kojom bismo zanijemjeli. Voljeli smo plutati sredinom zaljeva, gdje kao da se razdjelnica svjetla i tame podudarala s brazdom što dijeli svijet živih od svijeta mrtvih. Mi se i međusobno nazivasmo polusvijetom jer bijasmo već toliko pognuti da nas je pogled vukao u dubine, u kojima nam jedine luči bijahu noćni blišćavci, pa bismo izloženi peraškomu sjaju trljali oči poput krtica koje su nakon mjeseci kopanja rova napokon izbile na površinu. Obično bismo se sidrili između otoka, na međi koja kao da je održavala vječitu borbu. S jedne strane bijaše ogoljena ljepota Gospe od Škrpjela, a s druge zakriven tajnovit mrak opatije Svetoga Đurđa. Bojasmo se pokucati i na jedna i druga vrata da ne bismo odabrali stranu jer nam je klatnja odavno postala sudbinom, slatkom koliko god bismo govorili da je gorka, vječnom iako si utvarasmo da možemo izići iz labirinta zaljeva u koji smo uplovili kao uljezi, a iz kojega više ne izahodimo vlastitim izborom. „Obrn idro prama kampanelu da mi pasa kostobolja“, vikao je kapetan Dživo budeći nam lažnu nadu da će sunce i sol s nas sprati gorak okus duše.
U prošli je broj Hrvatskoga slova u posljednji čas uza uobičajeno štivo ušao i dodatak s osvrtom na trenutačno najžešći jezični spor – raspravu o Banovini i Baniji. U vrijeme pisanja toga članka još se nije bio oglasio povjesničar Hrvoje Klasić, pa ne prokomentirah njegov istup. Kako me kao dijalektologa i akcentologa uvijek zaboli glava kad neki jezikoslovac ustvrdi kako „nitko tako ne govori“, kao da je ušao u svaki hrvatski dom te osobno popisao i opisao svaku jezičnu pojavu, tako sam i kao onomastičar itekako svjestan kako dok ne pregledam dostupna vrela, ne mogu kategorički tvrditi ima li čega ili nema jer čak ako i na neku pojavu nisam naišao, ostaje mogućnost da mi je neko vrelo promaknulo ili da se tek ima pronaći. Samouvjerenost kojom je Hrvoje Klasić ustvrdio da nikad za svojega života nije čuo nikoga da izgovara Banovina i Banovac za njegova života i mene je kao znanstvenika pokolebala i natjerala da se još malo udubim u problematiku. Nakon povratka u Zagreb prvo sam otvorio Akademijin rječnik i u njemu pronašao ime Banovina potvrđeno sredinom XVII. stoljeća u jednome od djela istarskoga franjevca Franje Glavinića. Ime se ne odnosi samo na današnju Banovinu, nego na čitavu središnju i istočnu Hrvatsku. Zatim sam pretražio Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika te u njemu pronađoh kajkavski etnik Banovec uza koji stoji primjer Poglejte vu Petrińu med Banovce … i … videli budete nove, lepe i odičene cirkve (izvor je djelo kapucina Jurja Malevca). U međuvremenu je i povjesničar Marijan Lipovac objavio podatak da se u petrinjskome časopisu Banovac 1888. – 1919. ime Banovina spominje 1319, a Banija 568 puta, dakle Banovina se spominje više nego dvostruko češće od Banije. Pritom Lipovac ističe da se ktetik banijski ne spominje nijednom, da je najčešće zapisan ktetik banovački, a da je potvrđen i ktetik banovinski. Zatim sam zavirio u jezične priručnike napisane nakon 1945. U novosadcu iz 1960. i Pavešićevu Jezičnomu savjetniku iz 1971. Banovine, istina, nema, ali je u obama priručnicima potvrđen etnik Banovac koji upućuje na to da se lik Banovina rabio i nakon Drugoga svjetskoga rata zabranama i Klasićevu dojmu unatoč. Zbog velikoga je političkog pritiska lik Banovac izostavljen iz prvih izdanja londonca, ali se u novijim izdanjima uz natuknicu Banija dometalo danas običnije Banovina. U dodatku je Školskome rječniku hrvatskoga jezika iz 2012. lik Banovina potvrđen kao službeni te je kao takav unesen i u Hrvatski pravopis iz 2013., a isti je lik prevladao i u zemljopisnoj literaturi. Na primjeru tvrdnja Hrvoja Klasića razvidna je nepodnošljiva lakoća olakoga razbacivanja netočnim podatcima koji se nameću kao ideološke dogme i vječne istine u crno-bijelome svijetu usporedivom sa svijetom bajka ili ranih romantičarskih romana, a ne sa svijetom znanosti. Istodobno on sam drugima olako dodjeljuje naljepnice isključivosti, nesnošljivosti i nestručnosti. Čine to, naravno, i drugi. Nažalost ili nasreću, sustavan rad na jezičnome prosvjećivanju ne znači da vas netko neće počastiti pogrdnim imenom. Tako i mene prozvaše jazavcem hrvatskoga jezikoslovlja, ali sam sebi promijenih nadimak u Kerempuh, odmahnuh rukom i samo se nasmijah.
Pri povratku me s juga siva eminencija bankarskoga sektora zamolila da mu nešto ponesem, a kako mi prtljažnik bijaše pun, morao je odabrati između gušta i zdravlja. „Ponesi ti meni petaka da ne umren od kapi“, pomiren će moćnik sa svojom kobi.