Hrvoje Hitrec: Hrvatska zbilja

Počasne odbijenice

Negdje sredinom prošle godine raspisalo je Ministarstvo kulture javni poziv za potpore autorima književnih djela. Nedavno su bili rezultati ali obrazloženja nije bilo, samo su navedeni sretni dobitnici i nesretni gubitnici. Hrvatska lutrija. Tek tako. Ipak bi se trebalo dosta namučiti obrazlažući da moj rukopis nije “kvalitetan”. Desetak godina HAVC odbija moje scenarije, također se desetak godina moj televizijski scenarij pisan po romanu Kolarovi drži u ladici HRT

 

 

Stanje se u Hrvatskoj pomalo relaksira, misli se dalje od potresa, misli se na izbore i panično traži lokalce koji nisu korumpirani, misli se dalje od epidemije pa medicinske sestre s pravom priređuju “tulume”, nosile su glave u torbi i spadale s nogu, što si ne bi priuštile malo veselja. Sestrama ne pakirati. Ako dođe najavljeni novi soj virusa, ni njima ni pacijentima ne će biti do tamburaša.
Situacija se stabilizira i druge teme zaokupljaju ljude, tlo se zatreslo pod nogama “profesora”, uglavnom muških, na Akademiji dramske umjetnosti. Kada sam nedavno pisao o toj Akademiji poradi drugog nekog incidenta, ali i spomenuo neugodno ozračje ne ulazeći u dubinu, da me netko ne tuži, nisam ni slutio da će nekoliko dana ili tjedana poslije ADU doći na prve stranice, javljaju se bivše i sadašnje studentice i prijavljuju bivše i sadašnje zlostavljače. Anonimno i neanonimno. Zlostavljači su još, dok ovo pišem, anonimni, vodstvo ADU-a nešto zna, ali s imenima ne izlazi, ipak su to ugledni ljudi i muškarčine od formata, možda i poneka ženskarčina. Dekanica je tek sada doznala što se događa u kući koja nije velika ni brojna, tek zna da su zlostavljači oni preko 55 godina. Afera dobrodošla da se skrene pozornost sa svjetonazornoga zlostavljanja već dugo vidljivog u ADU, koji su preuzele zdrave snage, u teatarskoj sferi odane postdramskom “tjelesnom” kazalištu (body), idealnom za uvježbavanje bliskih susreta, te psihodramskih slamanja posebno mladih glumica, studentica glume, još djece jedva punoljetne, skrušene pred “autoritetima” koji će ih izvesti pod svjetla pozornice pod uvjetom da ne budu previše ponosne. Širi se afera na Filozofski fakultet, javlja se i u Likovnoj akademiji, dolazi na naplatu sve što je godinama i desetljećima skrivano. Kako će to završiti? Ponekom opomenom, ponekim ranijim umirovljenjem. U dalekim vremenima (Abelard) postupalo se drastično. A glede Filozofskoga fakulteta samo ovo: ako ondje ima ljudi koji zlostavljaju povijest, koji zlostavljaju hrvatski jezik, što je čudno da zlostavljaju i studentice? (…)

Srozavanje književnosti
Negdje sredinom prošle godine raspisalo je Ministarstvo kulture javni poziv za potpore autorima književnih djela. Zahtijevala se hrpa papira, dostava elektroničkim putem tako zamršena da su stariji pisci imali problema. Tekst raspisa bio je nadonosan, rečeno je da će se o potporama odlučivati “na temelju projektne dokumentacije” (!), te uvidom u biobibliografiju autora. Tako sam i ja skupio projektnu dokumentaciju i priložio “pokusni arak”, pa i bio, čak i biblio, premda je birokracija mogla naći te podatke na internetu, ali tako je kako je, živimo u Hrvatskoj. Moj projektno dokumentirani projekt bio je roman u nastajanju pod naslovom “Dux”. Zvat će se, kada bude objavljen, “Dux Chroatorum“, ali sam drugu riječ u naslovu u zadnji čas ispustio, znajući da bi mogla izazvati sumnju zdravih snaga u Ministarstvu.
Nadalje se u raspisu govorilo da će o potporama odlučivati neko povjerenstvo. Imena povjerenika nisu tada objavljena, nego tek nakon objave rezultata. Čovjek pomisli da će u povjerenstvu biti prvorazredni povjesničari književnosti, književni kritičari i uopće ljudi sa stanovitim autoritetom u području književnosti. Ispostavilo se da nije tako. Eto imena povjerenika: Dario Grgić, Maša Kolanović, Boris Perić, Olja Savičević i Darko Telećan. Navodno su svi oni članovi Društva pisaca, družbe koja se svojedobno odvojila od Društva hrvatskih književnika, iz svjetonazornih pobuda ili ljubavi prema “zajedničkom jeziku”, jer su u DHK valjda domoljubi, fuj, a sluteći već tada da će biti nošeni na rukama crvene i plave vlasti, što se i događa. Uvukli su se u razne institucije i udruge, na kraju i u Ministarstvo kulture, te u tom sretnom spoju zdravih snaga sada mogu raditi što žele. Pa i rade. Za Javni poziv 2021. strateški su se dobro pripremili, signalizirali istomišljenicima da se prijave u što većem broju, napišu petnaestak kartica teksta i dobit će lovu, a hoće li se te kartice doista razviti u roman, i kakav roman, nitko ne će pitati.
Uz objavu rezultata, svršetkom siječnja, ispisan je i popratni tekst u kojemu se kaže da je povjerenstvo odlučivalo na temelju kvalitete rukopisa, ali i dosadašnjeg književnog rada autora (i prevoditelja). Ja nisam zadovoljavao te kriterije, pa sam odbijen. Moj rukopis nije kvalitetan, a “dosadašnji književni rad” povjerenstvu je nepoznat. Slično su se proveli još neki “nepoznati” s tendencijom da postanu nestali, što je već teže.

 

Pisanje povijesnih romana nije isto što i pisanje
kvartovskih ili suvremenih uglavnom nemuštih proizvoda.
Pisanje povijesnoga romana zahtijeva duge, multidisciplinarne
pripreme, potrage, istrage i istraživanja

 

Da ne bi sve ostalo na rečenom poznatom povjerenstvu, očito se u cijeli slučaj umiješala i ministrica. Vidjevši što se događa, domislila se kako izgladiti stvari te došla na sjajnu ideju da umiješa epidemiju. Tako se uz objavu rezultata (imena) pojavila antologijska rečenica: ”Ministrica se, osim kriterija izvrsnosti vodila i socijalnim statusom umjetnika tako da niz iznimno kvalitetnih projekata koje su predložili sveučilišni profesori ove godine nije podržan nego su uvršteni programi (?) samostalnih umjetnika koji ipak (?) udovoljavaju kriterijima.” Nije to samo populizam – nepotreban jer je isto Ministarstvo drugim akcijama pomoglo samostalnim umjetnicima – nego poništavanje svrhe i smisla “potpora” kojima cilj treba biti pripomoć u stvaranju djela koja će obogatiti hrvatsku književnost.
Jesu li možda sveučilišni profesori trebali zapravo biti u povjerenstvu, oni koji se nisu “natjecali”, a ne nabrojani o kojima ništa ne znate, pa ni ja koji površno pratim književnu scenu, nije to moj posao. Ja pišem. Nisam ni sveučilišni profesor, samo sam profesor po diplomi komparativne književnosti, ali se tim poslom nikada nisam bavio, išao sam drugim, često križnim putovima, a na nesreću sam bio u onoj šačici koju bi danas, a i onda su, nazvali nacionalistima i ekstremistima, je li, naime među onima koji su pokrenuli nacionalni stroj čiji je proizvod bila nacionalna država hrvatskoga naroda, moderna hrvatska država. Taj se prvotni događaj odigrao upravo u Društvu hrvatskih književnika. Koje je s početkom stoljeća sustavno marginalizirano, iz očitih razloga, mijenjale se vlasti i ministri kulture, a stvari bivale sve gore. Ja sam se, i opet na nesreću, prestao aktivno baviti politikom misleći da sam svoje obavio, pa se vratio pisanju. Već prvu ili drugu godinu, kada sam tražio potporu Ministarstva kulture, naletio sam na minu. HDZ je bio na vlasti, ali se, čim mene nije bilo u predsjedništvu, slizao sa srpskom strankom i instalirao njezine ljude posvuda, pa i u Ministarstvo kulture. Vajni Biškupić uzeo je za pomoćnika, ili je bio prisiljen da uzme, stanovitog Čedomira Višnjića i dao mu ni više ni manje nego živu hrvatsku književnost, pa i “javne pozive”. Možete si misliti s koliko je zluradoga sladostrašća taj lik odbio dati potporu mojem romanu “Kolarovi” koji u zadnjem dijelu obuhvaća i Domovinski rat. Tu odbijenicu čuvam na počasnom mjestu, a nije bila zadnja. Hoću reći, nisam sada prvi put odbijen, imam ja utakmica u nogama, takoreći. Kada je došla ministrica Zlatar, ja sam se iz vica prijavio za potporu, tek da se iz vica mogu potužiti, odbijen, saborskom odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina (ili kako se već zove), koji je smrtno ozbiljno, zabavljajući se pritom, tražio obrazloženje od Ministarstva kulture, a zlatari ga i napisali, puno besmislica.

Potpora ili lutrija
Kad smo kod obrazloženja: obrazloženja rezultata 2021. nije bilo, samo su navedeni sretni dobitnici i nesretni gubitnici. Hrvatska lutrija. Tek tako. Ipak bi se trebalo dosta namučiti obrazlažući da moj rukopis nije “kvalitetan”. Kao što se nisu mučile dvije od tri povjerenice za nagradu “Marin Držić” s koje sam protjeran u prvom krugu, ali to smo već elaborirali. Desetak godina HAVC odbija moje scenarije, pa i one za koje jedan povjerenik kaže da su odlični, a drugi da nisu, trećega nema, a netko četvrti koji nije ni pročitao – odlučuje. Odbiti. Također se desetak godina moj televizijski scenarij pisan po romanu Kolarovi drži u ladici, premda ga je HRT naručio bez mojega lobiranja. (Roman je u međuvremenu bio objavljen, zahvaljujući Školskoj knjizi.) Kada sam pokušao oživjeti sjećanje na projekt, od HDZ-a, dotično PHDZ-a postavljeni glavni ravnatelj Bačić nije me “primio u audijenciju”. Tako sam odbijan na svim stranama, ali još sam tu. I bit ću i kada svi ti ministri i ravnatelji budu zaboravljeni. (…)
I na kraju (znam da sam već dosadan) zašto je meni, pitat ćete, uopće potrebna neka potpora? Hoću li bez nje preživjeti? Hoću, na žalost mnogih, ako me ne dohvati Covid. Ali pisanje povijesnih romana nije isto što i pisanje kvartovskih ili suvremenih uglavnom nemuštih proizvoda. Pisanje povijesnoga romana zahtijeva duge, rekao bih multidisciplinarne pripreme, potrage, istrage i istraživanja, ne samo arhivska i slična nego i terenska, takoreći, sve to košta, onaj koji se upušta u tu muku ne može sebi dopustiti faktografske pogrješke niti zemljopisna nabadanja, treba mu vremena da postane i sam svjedokom i sudionikom davnoga razdoblja, kako bi ga doista razumio, a tek onda slijedi pisanje.
Pisao sam sve ovo o osobnim iskustvima. Očekujem, kao i u aferi sa zlostavljačima na akademijama i fakultetima, da se jave i ostali zlostavljani i zlostavljane kojima je razvidno da se “s visokog mjesta”, ha, zdušno radi na srozavanju kriterija i silovanju izvrsnosti. Usput, vjerujem da među sretnim dobitnicima ima i iznimaka, što je bitno svojstvo pravila.