Razgovor s Tomislavom Šovagovićem

Književnik i novinar

Tomislav Šovagović

 

 

 

 

 

 

 

Razgovarala: Mira ĆURIĆ

Književnost nije internetska verzija „istine“ nego duboka potraga za vlastitim identitetom

Tomislav Šovagović (Šibenik, 1976.) autor je šest književnih naslova. Nakon dobro prihvaćenog prvijenca „Rudnik čvaraka“ (2012.), za koji je dobio nagradu „Josip i Ivan Kozarac“, objavio je i knjige „Cesta knezova bribirskih“ (2016.), „Mangan“ (2016.), „Ispod skala“ (2017.), „Latifundija“ (2018.) i „Kad narastem, bit ću Dražen“ (2020.). Dobitnikom je, među ostalim, nagrade „Dubravko Horvatić“ Hrvatskoga slova, četiri nagrade vukovarskoga ogranka Matice hrvatske za književnost s temom iz Domovinskoga rata te čak četrnaest nagrada „Stjepan Kranjčić“ za književnost kršćanskoga nadahnuća. Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Suradnik je Trećega programa Hrvatskoga radija i „Vijenca“ te povremeno i “Hrvatskoga slova”. Suautor je mrežne stranice www.fabijan-sovagovic.com, posvećene glumačkom bardu, djedovu bratu Fabijanu Šovagoviću. Najnovija knjiga „Kad narastem, bit ću Dražen“, u izdanju Matice hrvatske Vukovar, tek je povod za opsežniji razgovor

 

Gospodine Šovagoviću, povod ovom razgovoru je Vaša najnovija knjiga priča „Kad narastem, bit ću Dražen“ čija je tema Domovinski rat. Vukovar, Šibenik, Pakrac, Drniš, Aljmaš… mnogi ljudi s uobičajenim životom ali tragičnim krajem ušli su tako u književnost i našu memoriju. Dosta ste zaokupljeni tom temom?
Temom Domovinskoga rata književno sam zaokupljen od 2011. kada sam napisao prvu priču „Zaveslaj ljubavi“ koja otvara spomenutu knjigu. Zbirka je kompilacija nagrađenih priča s natječaja ogranka Matice hrvatske u Vukovaru za kraće književno djelo o Hrvatskom obrambenom i domovinskom ratu, kao i priča objavljenih u novinama i književnim časopisima. Domovinski rat je neiscrpno vrelo poznatih i manje poznatih priča o malim i velikim ljudima koji su, svatko na svoj način, ugradili sebe u slobodnu Hrvatsku. Nikada nije dovoljno obrađena tema, emocije i događaji iz ratnoga vremena.

„Kad narastem, bit ću Dražen“ samo je jedna od potresnih priča. Kako one ulaze u Vaš svijet? Kako pak domaštate njihovu književnu stvarnost? One nose i antiratne („kako je Bog stvorio nekoga tko život može tako obezvrijediti“), općeljudske vrijednosti?
Naslovna priča posveta je šibenskoj obitelji Džaja, zauvijek obilježenoj jednim projektilom velikosrpskoga „orkana“ koji je usmrtio tri naraštaja muškaraca – djeda, sina mu i unuka. Ime Ante Džaje, kao i imena četiristotinjak djece poginule u Domovinskom ratu, nisu poznata široj hrvatskoj javnosti. Nažalost, medijsko njegovanje kulture zaborava te prigodničarsko i kratkoročno držanje pozornosti javnosti na bolnim temama onemogućava napisanu želju. No, književnik svojim pripovijedanjem održava vatru sjećanja, upravo kako ste naveli – antiratnu i općeljudsku. S objavljenim pričama povezan sam obiteljskim i prijateljskim putem, spontano su zaživjele na papiru s osjećajem da su više od novinarstva i publicistike. Vjerujem da je i desetljeće „odležavanja“ svih priča pomoglo u doradi, jer sam shvatio kako im godine nisu oduzele svježinu, dapače, dodale su patinu nostalgije sjećanja na podnesenu žrtvu.

Iako žrtve, likovi su nositelji pozitivnih ideja, misli, poruka; život se nastavlja i u najtežim prilikama, uvijek se nazire neki moralno etički, duhovni plod. „Dunavsku snagu njezine ljubavne priče nitko nije mogao oduzeti“ Što je, prema Vašem mišljenju, zadaća književnosti, umjetnosti?
Drago mi je što ste knjigu iščitali kroz prizmu optimistične poruke. Jer, unatoč opisanoj Martinoj tragediji u „Zaveslaju ljubavi“, priče ne pozivaju na osvetu i mržnju, već iskazuju želju da se čitatelji upoznaju s emotivnom obranom domovine, na svim crtama bojišnice. Ono je iznova pokazano u ovom potresenom dobu. Kao što je priroda (u godini koja ne prestaje unatoč kalendaru) krivac svemu nevidljivom pod hrvatskim tlom i u svjetskom zraku, tako je 1991. velikosrpski terorizam, udružen s tzv. JNA, vidljivo oduzimao pravo na samostalnost i neovisnost hrvatskoga naroda, ostavljajući tisuće žrtava i još uvijek tisuće nerazjašnjenih sudbina. O njima se mora pisati i govoriti, jer je prešućivanje i zanemarivanje događaja iz Domovinskoga rata zločin kao i sama agresija na Republiku Hrvatsku, ili loša obnova nakon slobode, ili privatizacija… Zadaća književnosti i umjetnosti jest pripovijedati, ocrtavati, pjevati o stradanju, ali uvijek s porukom nade – vrijedilo je, niste zaboravljeni. Čak i kada se institucionalno stvori dojam „gurnutosti“ u ropotarnicu povijesti, umjetnost, bez patetike, može oplemeniti i duhovno obogatiti čovjeka, ma kako boljelo ono što tematizira.

Pojedine su priče posvećene poznatim osobama: Renéu Matoušeku, salezijancima Franji Halužanu i Mirku Barbariću, slavonskim stričevima… Neke imaju stvarni epilog, neke dokumentarno polazište?
Mnoštvo je dokumentarnoga, osobito u haiku-noveli „33“ o pjesniku i stomatologu Matoušeku. Izvan Vukovara i Velike Gorice (kod tete je živio za vrijeme studija) njegovo ime je nepoznanica hrvatskoj javnosti, a riječ je o sjajnom pjesniku, s gomilom životnih paradoksa u kratkotrajnom vijeku. Ono što je istodobno i ljepota i poteškoća jest spoznaja kako bih danas drugačije i nadopunjeno pisao o Renéu, nakon godina prijateljevanja s njegovom majkom Božicom, predivnom 93-godišnjom gospođom koja sa starijim sinom Robertom, također stomatologom, u vukovarskoj Ulici Alojzija Stepinca čuva uspomenu na ubijenoga drugorođenca. Poslije književne večeri krajem 2019. u velikogoričkoj knjižnici pojmio sam da svatko ima svoju pripovijest o Matoušeku, samo ju nije stavio na papir. A vrijedan je knjige, ulice, škole, naziva ustanova, jasno, kao i svaka druga vukovarska žrtva. Priču pak „Circulus vitiosus“ napisao sam prema izvještajima iz „Glasa Koncila“ i knjizi „Pozdrav iz Knina 10.10.1991.“ zarobljenoga svećenika Mirka Barbarića, no tek nakon razgovora s njegovim supatnikom, pokojnim rudeškim kapelanom Halužanom, shvatio sam veličinu i blagoslov proživljene patnje. Na dobrom svećeniku Franji nije bilo ni traga gorčine, marljivo je ispovijedao i opraštao svakom čovjeku, kao što je zlotvorima iz kninskoga zatvora oprostio sve počinjene gadosti koje su mu trajno narušile zdravlje. Sad, jesu li odgovorni za zločine odgovarali? To je novinarsko pitanje za mjerodavne institucije, iako se bojim da je odavno prekasno za pravnu ovozemaljsku pravdu.

Slavonija je Vaša neiscrpna tema, od Ladimirevaca i prve knjige priča „Rudnik čvaraka“ … Susrećemo ju u raznolikosti i slojevitosti života, ljudi, događaja… Što Vam ona znači?
I danas neobično zvuči kada napišem da nikada nisam živio u Slavoniji. Njoj sam se uvijek rado vraćao i vraćam, iako su odavno na bolji svijet otišli baka Eva i djed Franjo. Prvoga dana ove godine napunilo se i dvadeset godina otkako nas je napustio stric oca Josipa, velikan hrvatskoga glumišta Fabijan Šovagović. Njih troje su sa stričevima Pavom i Franjom glavni junaci „Rudnika čvaraka“, jer žive u sjećanjima na dane djetinjstva, provedenoga u bezbrižnosti školskih praznika. Kao i predci, želim ukazivati na prelamanje povijesti preko leđa seljaka, običnih poljoprivrednika, ratara i stočara kojima je život i sa i bez ratova, virusa i prirodnih nepogoda bio težak. Opet, svojom duhovitošću uzimali su ono najbolje od svakodnevice, tješeći se pripovijedanjem i pjesmom, vjerujući da će sutrašnjica njihovoj djeci biti lakša i manje mukotrpna. Ono što je komunizam načeo dehumaniziranjem seoskoga čovjeka, industrijalizacijom bivše države, kapitalizam je dokrajčio bešćutnošću maratonske utrke za materijalnim.
Kada čovjek pojmi nestanak granice sela i grada, usmjerenost na potrošački mentalitet, zarobljenost trgovačkim centrima, potragu za većom plaćom u drugim europskim državama, što preostaje književniku doli pismeno svjedočiti da svaki problem samo obitelj može zajedno nadvladati. Slavonija je najbolji primjer ponižene i sve raseljenije Hrvatske, ali Hrvatske koja čuva običaje i tradiciju, „ma koliko šutjeli o tome“. Nije se lako otimati trendovima i duhu vremena. I nastavak „Rudnika“ bit će posveta praroditeljima koji su nas podignuli, a sada se vjerojatno smješkaju kada gledaju s nebeskih visina, šapćući – „nama je bilo još teže“.

Dalmacija je također Vaša tema, obiteljska i lokalna prošlost, u kojima vidite temelje na kojima valja graditi a ne prošlost koju, radi novoga, treba rušiti. Nastavljate li „rudariti“ po obiteljskom sjećanju? Kakva je njegova relacija s današnjim vremenima?
Točno, moje knjige su uglavnom autobiografske jer sam osjećao potrebu nadoknaditi fizički odlazak djedova i baka, točnije vratiti svoj dug prema njihovim životnim djelima. Kada sam 2006. napisao prvu slavonsku „Priču koja nije među 1000“ o baki Evi koja nikada ne će biti razodjevena na naslovnicama novina zbog kakvog samopromoviranja, nisam slutio kamo će me odvesti književno nadahnuće. Društvene mreže bile su u povojima, sav taj lažni, umjetni, fotošopirani svijet u kojem se svatko predstavlja u rukavicama, a oni vještiji zarađuju golemi novac za objave o svojim nedjelima. Odlučio sam ići težim putem, jer ga smatram jedinim ispravnim, s tim rudarenjem po obiteljskoj prošlosti i pisanju u vremenu kada je mnogo toga svedeno na 160 znakova i kratkim objavama, kada se knjige pokušavaju sažeti putem svemrežja jer su dugačke i djeci naporne. Književnost nije komprimirana internetska verzija „istine“, ona je dubina potrage za vlastitim identitetom, korijenima, za iskazivanjem osjećaja, tako podcijenjenih i omalovaženih uz neizbježne, sveprisutne tehnologije.
Živimo u doba kada je svaki tekst, pa i ovaj razgovor, pojedincima težak za čitanje, kada će mnogi radije na zaslonima svojih „pametnih telefona“ surfati i „doznavati“ aktualnosti u domovini i društvu. Ali za ono više, iskonsko, iskreno, potrebno je uzeti ukoričenu knjigu, sve drugo obična je zabluda, ma kako privlačno bilo biti uljuljan u vlastitoj komociji. Uostalom, kada nestane struje ili kada se događaju potresne ili apokaliptične scene i scenariji kao u „1984.“, čovjek ostaje istinski sam sa svojom nutrinom, a uz plamen svijeće ono najbolje duhovno što ima – krije se u molitvenicima i knjigama.

Kroz prizmu svojih likova oslikali ste i prilike života u bivšoj državi. Prema intimnom, obiteljskom okružju jeste, no prema društvenoj realnosti toga doba niste nostalgični? To dobro pokazuje roman „Mangan“.
U romanu „Mangan“, objavljenu 2016. u Nakladi Bošković, tematiziram bitku mojega dalmatinskoga djeda Ivana (kroz lik Jakova Slavice) tijekom socijalizma. Tvornički radnik, odlučan sagraditi kuću, upada u niz peripetija, tražeći najbolji način kako proći sa što manje štete na dulje staze. Svatko je nostalgičan prema svojoj mladosti, ali ne promatram ju crno-bijelo, jednodimenzionalno, kroz puko sjećanje na omiljene filmove, knjige i pjesme, već i na posljedice koje su na svojoj koži osjetili svi usprotivljeni državnom sustavu. Svjestan sam težine pisanja o vremenu kada me nije ni bilo na ovom svijetu, no upravo zato i volim razrađivati i demaskirati univerzalnost nepravde i zla, zakukuljenoga pravnim parafima, ranije i zatvorskim kaznama za sve one koji su drugačije mislili o društvenom poretku. „Mangan“ je istodobno i roman o nastanku dragocjene ferolegure, ali u simboličkom smislu i kronologija djedova očeličenja nakon što je uspješno svladao sve administrativne, direktorske i ostale preprjeke na putu prema svojemu cilju – kući s pogledom na morski horizont.

Svoju novinarsku karijeru započeli ste kao športski komentator. U našem tjedniku „Hrvatsko slovo“ stanovito ste vrijeme pisali kolumnu. Uz to, šport se često kao tema proteže kroz Vaša književna djela. I rođeni ste u gradu sa športskom tradicijom.Što Vam znači?
Športsko novinarstvo mi je najveća ljubav, iako se danas u manjoj mjeri javno bavim tom posebnom granom. Odrastao sam, da, u najstarijem hrvatskom samorodnom gradu, mnogo starijem od 1066. godine, kako smo imali prilike čuti posljednjih dana, nakon otkrića pluteja ispod oltara crkve sv. Antuna pustinjaka u šibenskom Kanalu sv. Ante. Svi Šibenčani imaju prkos i ponos, najbolje izražen u djelu Dražena Petrovića, jedinstvenoga uzora svima i izvan Šibenika, ma kojom se profesijom bavili. Dvojica rođaka, Ivica i Fabijan Žurić, imali su čast igrati s velikim Draženom, tako da sam od ranih dana, u vrijeme najvećih uspjeha košarkaša „Šibenke“, a to su ukradeni naslov prvaka Jugoslavije i dva finala Kupa Radivoja Koraća, upijao svu ljepotu košarkaške igre. Danas se kroz uspjehe hrvatske nogometne i rukometnih reprezentacija može pojmiti što znači kada zbog jedne utakmice zastane život u gradu, kada nema ni žive duše u Kalelargi, kada svi koji nisu stali u dvoranu na Baldekinu bdiju uz radijske i televizijske aparate, divljaju i prosvjeduju kao da sami igraju umjesto Dražena i „Šibenkinih“ igrača. Ljubav prema športu naslijedio sam od majke Jadranke i pokojne bake Kate, koja je više od svega voljela Matu Parlova i Gorana Ivaniševića, boksajući i servirajući s njima na kuhinjskom kauču. Jednom kada u toplini doma ta bakina infekcija uđe pod unukovu kožu, više nema natrag, ostaje igrati, gledati, pisati, slušati.

Uz Vaše književno stvaralaštvo spomenimo i suradnju na Trećem programu Hrvatskoga radija vodite emisiju „Na kraju tjedna“. Po čemu je ona drukčija te što nam iz svojih novinarskih uvida možete izdvojiti kao posebno vrijedno, zanimljivo, trajno, konkretno na književnom planu?
Zahvalan sam urednici Trećega programa Hrvatskoga radija Nevenki Dujmović što mi je, kao i kolegi Matiji Štahanu, od početka 2018. pružila priliku raditi tjedne razgovore s područja kulture, znanosti i umjetnosti subotom u 11.15 sati na 94,3 MHz. Emisija mi omogućuje ono prirodnije, bliže i diplomi i bitku – postavljati pitanja umjesto odgovarati na njih (smijeh, a.nap.). Pokušavam iz svakoga sugovornika izvući i ono stručno, ali i osobno, naravno, tražeći povod u novoobjavljenom djelu. Naši gosti nisu samo književnice i književnici, već i kazalištarci, glazbenici, slikari, znanstvenici, svećenici, redovnice. Znam, Treći program Hrvatskoga radija sluša manja, probrana publika, no nikada se nisam zamarao podatcima o slušanosti i gledanosti pojedinoga programa, jer javni servis nije komercijalni i ključna zadaća mu je informiranje i odgajanje, formiranje i misaonost. Glede gostiju u posljednje vrijeme, izdvojio bih roman „Vošicki“ koprivničkoga književnika i novoga tajnika Društva hrvatskih književnika Marka Gregura, kao i knjigu „Grad heroja – Nisu zaboravljeni“ vukovarske književnice Tanje Belobrajdić.

Na kojim ste se pak najranijim književnim izvorima napajali, što biste izdvojili?
Uh, mnogo je književnih izvora, presudnih za novinarstvo i književnost, od Astrid Lindgren i „Hrabre Kajse“, Pere Zlatara i „Otključanoga globusa“, Obrada i Maje Gluščević i „Jelenka“, svih knjiga Biblioteke „Vjeverica“, redovitoga čitanja časopisa „Smib“, „Modra lasta“, „Radost“, lektira, s naglaskom na Augusta Šenou i Antuna Gustava Matoša. Volim književnost Mire Gavrana, Gorana Tribusona, Pavla Pavličića i Julijane Matanović, među ruskim klasicima Dostojevskoga i Čehova, od čeških Hrabala i Kunderu, od južnoameričkih Marqueza i Borgesa, rado se vraćam Hesseu i Zweigu, a sve više čitam Solženjicina. Volim poeziju Danijela Dragojevića, Slavka Mihalića, Petra Gudelja, Gustava Krkleca, a posljednja vrsna knjiga koju sam pročitao je „Zasužnjeni um“ Czeslawa Milosza.

Sudionik ste natječaja koji promiču književno stvaralaštvo kršćanskoga nadahnuća i hrvatskoga identiteta… Dobitnikom ste brojnih književnih nagrada koje smo spomenuli u uvodu. Koliko su natječaji i nagrade poticajni za Vas?
Ponosan sam na svih četrdeset nagrada, ali izdvajam vinkovačku nagradu „Josip i Ivan Kozarac“ jer je jedina za cjelokupnu knjigu, i to prvijenac „Rudnik čvaraka“. Zahvalan sam pokojnom pjesničkom velikanu Miroslavu Slavku Mađeru, čija djela također čine znatan dio kućne biblioteke, što je u meni prepoznao nešto čega vjerojatno ni sam nisam još posve svjestan. Nagrada „Dubravko Horvatić“ Hrvatskoga slova posebna je i zbog priče „Cvrčak slobode“, također uvrštene u zbirku „Kad narastem, bit ću Dražen“, a svjedoči o pogibiji hrvatskoga branitelja Nike Cigića iz rodnoga djedova i bakina Pakova Sela. Četiri vukovarske plakete, s orisom nesrušenoga Vodotornja, ostaju trajan poticaj još predanijem pisanju o Domovinskom ratu. Obezvrijeđena književnost kršćanskoga nadahnuća, prešućena u komunizmu, podcijenjena u kapitalizmu, bila je povod sudjelovanjima na natječaju „Stjepan Kranjčić“, no došlo je vrijeme za mlađe književnike (smijeh, a.nap.).

Jeste li zadovoljni medijskim praćenjem, ima li ga uopće? Kako Vaših knjiga, tako općenito kulture? Je li kultura na margini zbivanja, ili tek na margini medijskog zanimanja i prostora?
Ako krenem od kraja vašega pitanja, rekao bih ovo posljednje – točnije, odabrani autori određuju i kanoniziraju „podobne“ knjige, koje bespogovorno dobivaju vodeće književne nagrade. Nedostaje kvalitetne književne polemike, iako kritika postoji, šćućurena u specijaliziranim časopisima, što lokalnim, što nacionalnim poput „Republike“ Društva hrvatskih književnika. Nažalost, medijski moguli, kao i državne vlasti, procjenjuju da kultura (i duh) donose najmanje mrežnih klikova. Lakše je čitatelja privući viješću tipa „Senzacionalno, ovo još niste vidjeli“ nego knjigom, predstavom, glazbenima albumom. Kada se katkad i dogodi predstavljanje autora, na razini vijesti i izvještaja, pojedinoga umjetnika zajašu lijevi mediji i drže ga pod svojim uzdama, sve dok, primjerice, ne prizna vjeru u Boga ili otkrije, kako smatraju, natražnjački, konzervativni mentalitet, neusklađen s progresivnim i destruktivnim dobom. Kao da je književnost (umjetnost, kultura uopće) postala šablonom u koju upadaju samo dopadljivi, neovisno o vrsnoći objavljenoga djela. Vapim za ažurnijom, pismenijom, čvršćom i polemičkom kritikom, jer ona potiče umjetnike, ona s njima gradi željeno bolje društvo. Neovisno o svakom stavu, dok se tješimo s jedan posto državnoga proračuna izdvajanoga za kulturu, bojim se da većih promjena ne će biti.

Kako na Vaš stvaralački proces utječu pandemija i potres, neizvjesne okolnosti u kojima se suočavamo s novim pitanjima; jesu li postale novom tematskom preokupacijom?
Neprekidno uz pandemiju i potrese pišem privatni „Dnevnik koronatresa“. Dok nevolja traje, ne usuđujem se književno obrađivati neizvjesnost svega pred čime stojimo nemoćni, kao što su potres, korona i smrt osmero mladih osoba u Posušju. Ali, jamačno će i dnevnički predlošci poslužiti za karakterizaciju likova u sljedećem, najvjerojatnije ljubavnom romanu.