Dvadeset hrvatskih godina novinarke Diane Glasnove
Knjigu „Mojih 20 godina novinarskog rada u Hrvatskoj“ autorice Diane Glasnove u dvorani Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskoga slova u Zagrebu 9. lipnja 2021. predstavili su: Raško Ivanov, predsjednik Nacionalne zajednice Bugara u Hrvatskoj; prof. dr. sc. Josip Jurčević, recenzent, te književnik Hrvoje Hitrec.
Svojim dolaskom nas je obradovala i učinila nam čast, kao i riječima kojima se obratila posjetiteljima Nj. E. Genka Vasileva Georgieva iz Veleposlanstva Republike Bugarske u Republici Hrvatskoj, Zagrebu.
U nastavku donosimo osvrt na knjigu Hrvoja Hitreca, kao i autoričin pogled na rad i vrijeme provedeno u Hrvatskoj.
Hrvoje Hitrec
Knjiga Diane Glasnove: „Mojih 20 godina novinarskog rada u Hrvatskoj“
Usprkos svemu, živnuo je život, ima koncerata ili će ih biti, u kazališta može više ljudi (baš kada sezona završava), zacvrkutali festivali i festivalčići kojih imamo više nego pučanstva, a održavaju se napokon i predstavljanja knjiga u dvoranama.
Jedna se knjiga izdvaja, tekstovi novinarke Diane Glasnove tiskani u knjizi “Mojih dvadeset godina novinarskoga rada u Hrvatskoj”. Dvojezična knjiga, bugarska i hrvatska. Glasnova je glavna urednica glasila Bugarske zajednice u Hrvatskoj “Rodna riječ”, tajnica Hrvatsko-bugarskoga društva u kojemu je i potpisnik ovih redaka, pa je bio red da i ja nešto kažem na promociji knjige, otprilike ovako: ”U Zagrebu postoji Muzej prekinutih veza u koji bi se mogla smjestiti priča o prekinutoj vezi Hrvatske i Bugarske u vrijeme komunističkih režima kada su gotovo nestale uspomene na bliskost hrvatskoga i bugarskog naroda. Nakon stvaranja moderne, demokratske Hrvatske, dvije su se stare, dotično prastare europske države prisjetile koliko su u ne tako davnoj prošlosti bile povezane i prijateljski surađivale.“
U tom plemenitom poslu velike su zasluge Diane Glasnove koja je osvijetlila mnoge kulturološke i povijesno-političke detalje ne samo hrvatsko-bugarskih odnosa, nego istraživanjem arhiva i novim spoznajama pridonijela i hrvatskoj povijesnoj znanosti koja se teško oslobađa krivotvorina jugoslavenske historiografije. Glasnova nije imala tih hemunga, hemunga još živih i u hrvatskoj politici, njezin je glas bio baš slobodan, njezin pogled na zbivanja u Hrvatskoj imao je draž objektivnoga promatrača, pogled izvana, s tim da je vrlo brzo razumjela kamo je dospjela i kakve sve silnice djeluju na hrvatskoj sceni.
U knjizi se nalaze stotine i stotine imena, znatno više od tisuću godina povijesti koliko traje bugarska država u raznim oblicima, slobodna i carska, pod jarmom, zatim Bugarska rediviva u vrijeme kada se iz Zagreba i Strossmayerova Đakova oduševljeno pratio pokret za oslobođenje od Osmanlija, a nakon što se to zbilo Hrvatska je primala mlade Bugare u svoj visokoškolski sustav. U emotivnom sažetku bugarske povijesti, napisu pod naslovom “Prisjetimo se, narode”, Glasnova se otkriva kao strastvena bugarska patriotkinja, što je u Bugarskoj valjda prirodno, u Hrvatskoj pomalo arhaično. Evocira autorica i bugarske tragedije, od srednjega vijeka i više no jezovita događanja kada je bizantski car Bazilije II. dao oslijepiti četrnaest tisuća Samuilovih vojnika, preko vješanja Vasila Levskog u novijoj povijesti, pa do 1945. kada su komunisti u jednoj noći likvidirali cijelu bugarsku vladu i tri regenta malodobnoga cara Simeona II., te generale, pukovnike, a potom i novinare, naravno. Usporedbe s hrvatskom situacijom i istim rukopisom nije potrebno pojašnjavati, s tim da Bugari taj događaj evociraju Danom zahvalnosti i poštovanja prema žrtvama komunističkoga režima. Pisanjem o djelovanju i bilješkama bugarskoga veleposlanika u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, Mečkarova, Diana Glasnova na temelju dokumenata rasvjetljava i stanje u ratnoj hrvatskoj državi sa spoznajama o nimalo idealnom, nametnutom partnerstvu s Nijemcima i posebno otvorenom zazoru i prijeziru Rafaela Bobana prema esesovcima i njihovim ljubiteljima.
Osobito je zanimljiva već podosta poznata saga (barem nekima) o hrvatskoj mornarici na Crnom moru, sa sjedištem u Varni. Zapovjednik jednoga broda bio je Fedor Božidar Mažuranić, praunuk bana Ivana Mažuranića. Veze, i to rodbinske, obiteljske veze glasovite obitelji Mažuranić s Bugarskom datiraju od vremena kada se Alka Mažuranić, sestra Ivane Brlić Mažuranić, udala za bugarskoga diplomata Nestorova.
U komunističkoj Jugoslaviji Bugari su nepoželjni, ako se izjašnjavaju kao Bugari – čekaju ih progoni i logori poput onoga u Gerovu, gdje su se nad Bugarima iživljavali oznaški sadisti, što je opisala jedna od žrtava, Blagorodna Božinova, a Glasnova citira najpotresnije stranice neljudskih mučenja. Teror je u stvari počeo već 1944. kada je Kominterna “riješila” makedonsko pitanje, koje i danas, kako znamo, izaziva strasti, osobito u tumačenju Zorana Milanovića koji nas je uspio na trenutak posvađati s Bugarskom, a netko bi mu trebao objasniti priču o sendviču i Tuđmanu, vrlo upućenom u geostrategiju.
Ima i lirskih trenutaka u toj knjizi. Nikola Mašić slika impresivnu Dolinu ruža u Bugarskoj, premda ondje nikada nije bio, piše Glasnova o bugarskim opernim pjevačima među kojima je hrvatska publika posebno voljela Marijanu Radev, nenadmašnu Carmen, o bugarskim kiparima i drugim umjetnicima, o omiljenosti Ivana Zajca u Bugarskoj. Negdje pri kraju knjige odulji je tekst posvećen Ivanu Vazovu, patrijarhu bugarske književnosti koji je za života bio slavljen u Bugarskoj kao nitko poslije. Nobelovu nagradu nije dobio, kao ni Ivana Brlić Mažuranić, što nas također na stanovit način povezuje. Prva zemlja koja je prepoznala Ivana Vazova bila je upravo Hrvatska, njegove pjesme prevode u realnom vremenu, takoreći, Šenoa i Harambašić, potom prozu prevodi Fran Gundrum Oriovčanin. Mladi Ivan Goran Kovačić, tada još samo Ivan Kovačić, napisat će uoči rata da je Vazov simbol bugarskoga duha.
Diana Glasnova je dio toga duha, ona piše stilom vrhunskoga novinara, razumljivo, pošteno i inteligentno, na onoj granici gdje publicistika dodiruje književnost, kao što je već pokazala u knjigama o bugarskim vrtlarima u Hrvatskoj, te u djelu “Ratnici milosrđa”.
Diana Glasnova
U Hrvatskoj sam postala svjesna snage koju stvaralačka sloboda daje novinaru
Dvadeset godina je puno i malo. Puno je s gledišta životnog vijeka čovjeka na ovom svijetu, a malo što se tiče novinarskog rada. Četiri godine nakon moga dolaska u Zagrebu, od studenog 2000. akreditirana sam kao dopisnica Bugarske novinske agencije (BTA), nakon toga radila sam za bugarsku televiziju „Europa“ pa za bugarske listove „Duma“, „Monitor“, itd. Surađivala sam s bugarskom televizijom BTV, pisala za sve medije koji su me kontaktirali vezano uz parlamentarne i predsjedničke izbore održane u Hrvatskoj. Godine 2005. počela sam pisati za glasilo Nacionalne zajednice Bugara u Hrvatskoj – za časopis “Rodna riječ”, a od 2013. godine njegova sam glavna urednica. Imala sam izlaganja na kongresima hrvatskog Žrtvoslovnog društva, na simpozijima o hrvatsko-bugarskim odnosima i vezama u prošlosti i danas. Surađivala sam s hrvatskim televizijama Laudato, Z1, OTV i s drugim medijima.
Sloboda izražavanja bila mi je najbitnija. A imala sam je – zahvaljujući mojem statusu stranog dopisnika i razumijevanju predsjednika Nacionalne zajednice Bugara u Hrvatskoj Raška Ivanova, izdavača časopisa „Rodna riječ“. Sloboda je napisati ono što je istina, pa makar ona bila nekima neugodna ili opasna. U konačnici, upravo je ta sloboda rezultirala dvjema knjigama – Ratnici milosrđa i monografijom Bugarski vrtlari u Hrvatskoj.
Moj novinarski rad, oslobođen političkog mentorstva, donio mi je poštovanje sa strane hrvatskih institucija, političara i intelektualaca i najvažnije – priznanje i zahvale običnog hrvatskog čovjeka. Mogu reći da sam u Hrvatskoj doživjela najljepše trenutke u svojoj novinarskoj karijeri i postala potpuno svjesna nevjerojatne snage koju stvaralačka sloboda daje novinaru.