TRIBINA HRVATSKO SLOVO UŽIVO

Kucamo na vrata zaboravljenih članova
Društva hrvatskih mrtvih pjesnika

Zbornik s XIII. Neretvanskoga književnoga, znanstvenoga i kulturnoga susreta  Nikola Martić, pjesnik hrvatski (održanog 28., 29. i 30 rujna 2017.  u Neumu, Metkoviću, Pločama, Opuzenu i Čapljini/Višićima) predstavili su 6. svibnja 2020. u prostorijama Hrvatskoga slova dr. sc. Domagoj Vidović, Đuro Vidmarović, Mate Kovačević i Stjepan Šešelj. Donosimo izlaganje Domagoj Vidovića

Prije nekoliko je tjedana u zajedničkome izdanju Neretvanske riznice umjetnina i inih vrijednosti, Hrvatske kulturne zaklade, Južnohrvatskoga ogranka Društva hrvatskih književnika, Ogranka Matice hrvatske u Čitluku i Hrvatskoga slova objavljen zbornik posvećen Nikoli Martiću, hrvatskomu pjesniku rođenom u Višićima 5. kolovoza 1938. Riječ je o 13. broju zbornika radova s Neretvanskoga književnog, znanstvenog i kulturnog susreta, susreta kojim se rasvjetljuje život i djelovanje važnih dionika hrvatske kulture koji potječu iz širega neretvanskog područja, a čijim je glavnim urednikom Stjepan Šešelj. To je ujedno jedan od dvaju zbornika iz navedene nizanke (uz zbornik posvećen fra Andriji Kačiću Miošiću) u kojima nisam bio autorom, pa sam u miru mogao pročitati 19 štiva (uključujući predgovor i kronologiju skupa) 17 autora (Danice Bartulović, Vinka Grubišića, Zorana Ante Jurišića, Mate Kovačevića, Ljube Krmeka, Stanka Krnjića, Antuna Lučića, Šimuna Muse, Luka Paljetka, Pere Pavlovića, Mile Pešorde, Ivan Sivrića, fra Miljenka Stojića, Stjepana Šešelja, Marije Vasilj, Dubravke Vidak i Đure Vidmarovića) o tome pjesniku kojemu se glavna životna prekretnica dogodila, što jamačno nije slučajno s obzirom na njegov opus, u Kristovim godinama, tijekom po mnogo čemu sudbonosne 1971. godine kad je, s utrte staze pjesničke slave i iz razmjerno ugodnoga života spuznuo u gotovo potpunu anonimnost politički i ljudski obespravljen te zaboravljen od gotovo svih ljudi osim od članova obitelji i najužega kruga prijatelja. U tome je svojevrsnom zaboravu i progonstvu (koje je djelomično i sam odabrao kad su nakon 1990. došla povoljnija vremena) došao do kraja svojega životnog puta koji je okončan u Splitu 29. siječnja 2013.

Neobičan svat hrvatske književnosti

Toga neobičnoga svata hrvatske književnosti do prelistavanja ovoga zbornika, koji je najosobniji od svih zbornika u ovoj nizanci i u kojemu je gotovo svaki autor ostavio proznu ili pjesničku crticu sa susreta s pjesnikom, poznavao sam tek iz zgoda koje su mi prepričavali Stjepan Šešelj i Ljubo Krmek. Prvi mi je tako zborio kako ga je Nikola Martić pozvao na izložbu, ali ne, kako je Stjepan očekivao i kako bismo mi očekivali, umjetničkih slika, nego sadnica, a i Stjepan su mi i Ljubo (koji je probrao Martićeve pjesmotvore za ovaj zbornik) pripovijedali kako bi Martić iznebuha banuo na nečija vrata i molio da ga se preveze do njegove kuće (Toliko dugo (…) čitavu te vječnost nema, moj brate(…)), koju je vazda napuštao iako su mu se domom razlijegali glasovi Ostani tu, brate moj, u pustom domu našem. Nedavno mi ga je u razgovor kao kuma našega kuma Ante Krmeka (a s Krmecima se, kao i s Kraljima, s kojima smo se skumili još dok su živjeli u Gradcu pod Žabom prije odseljenja u Ston, kumatamo stoljećima) spomenuo i otac, a meni je negdje u glavi zazvonio podatak da se dio Višića u kojemu se rodio Martić nazivao Misirom (a još mi je svježa uspomena na Misirke đevojke iz priča moje pokojne bake) kako se odmilja nazivao i očev mi rodni vidonjski zaselak Dželetin, a barem nam toponime valja pamtiti jer su ljudi otišli u visoke, visoke nastambe, u koje se zavlače, kad je ljeto, kad je zima dok stari im roditelji (…) ostadoše u nemilosti sudbine, pa ih moramo čuvati u mislima da ih uščuvamo od zabitja kad se već mnogi od nas nikad ne će vratiti u svoj rodni kraj. I taj je Misir predodredio Marićev život jer je Misir (Egipat) povijesno mjesto židovskoga progona i zbjega Svete obitelji, a Martić je poput Mojsija rođen uz rijeku (Čuo sam i žubor bistre vode potočića  kojeg, eto, više nema. Sada je ispred mene samo lukoć, kao grob iz kojeg je nestao mrtvac.). Zagrebačkim smo Neretvanima pjesnika nastojali predstaviti tijekom Neretvanske sieste 2013. kad je Niko Pavlović pročitao jednu od Martićevih antologijskih pjesama Hrvatska zemlja tragičnih pjesnika. Promatrao sam tad publiku sa strane kako sluša taj tekst pun snažnih slika i jakih riječi, koje mnogi (pa ni ja) nisu u cijelosti razumjeli. Pitah se tad jesam li ih iznenadio poput mojega prijatelja Kize koji je u kafiću u kojemu su se slušali narodnjaci pustio Black Sabbath, no misao je na lijepo očito ugrađena u svakoga od nas i tajac koji je zavladao uvjerio me je da je ćutimo i kad je posve ne razumijemo. „Lijepo si mi uvalio“, naizgled me je prekorio paron Niko. „A tko bi to mogao izvesti osim Vas?“ „Ah, Nikola, Nikola“, uzdahnuo je Niko, a taj ću uzdah na spomen pjesnikova imena čuti još mnogo puta kad se spomene višićki bard, kojega se u ovome zborniku naziva i poeta vates (vidjelac), profeta (prorok), osobenjak, glas vapijućega u pustinji itd., a meni se nekako nadaje usporedba s bračkim satirima za koje je Nazor pisao kako i dandanas žive životom iz antičkih vremena: luče janjad, razapinju čadore, ne zaboravljaju poruke koje nam priroda šalje, razaznaju tajnovite znake na nebu i penju se na visove kako bi ugledali more. Nažalost, svojim je životom Martić počesto bio i tipičan lik iz hrvatske komedije, koja je pobila više ljudi od hrvatske tragedije (sjetite se Ivice Vidovića koji je izgorio u Malome mistu i koji je propucan dok arecita Matoševe stihove u filmu Kako je počeo rat ne mom otoku ili Ive Gregurevića koji je s Ivicom Vidovićem u lijesu dovezen u Hrvatsku da bi onda stradao u neobičnome jurišu seoskih don quijotea u filmu Kad mrtvi zapjevaju), a i od bračkih se satira Martić razlikovao po tome što njemu ni jedna noga nije hodila Zemljom.

Sedmorica odvažnih

Prekretnicom je u umjetničkome djelovanju Nikole Martića bio potpis na Sarajevsku deklaraciju o hrvatskom jeziku 28. siječnja 1971., čijim je supotpisnikom bio, uz Stanka Bašića, Veselka Koromana, Vitomira Lukića, Mirka Marjanovića i Milu Pešordu, i naš sugrađanin Vladimir Pavlović. Navedena je sedmorka, naime, bila doslovno zbrisana iz javnoga života. Tim je to bilo lakše i zbog toga što je 14. srpnja iste godine umro njihov svojevrsni zaštitnik Mak Dizdar. Zahtjevi su navedeni u Sarajki bili znatno izravniji od onih iznesenih u četiri godine starijoj Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a i položaj je Hrvata u BiH i onomad i danas znatno nepovoljniji, pa je i nestanak sedmorice takvih intelektualca iz javnoga života bilo znatno teže nadomjestiti. Mnogi su se od potpisnika Sarajke iselili iz Sarajeva, pa je i Martić potražio sreću isprva u Dubrovniku, pa u Splitu, ali se javnome životu kakav je vodio do 33. godine nije vratio nikad.

Drvo zore na istoku cvjeta – Martići i istočna Hercegovina

Kao književnik Martić je uz Anđelka Vuletića (rođena 1933. u Zagorcu, župa Trebinja u Popovu) i Maka Dizdara (Stolac, 1917. – Sarajevo, 1971.) (kojima valja pridodati pjesnike mlađega naraštaja poput Ljube Krmeka i Martićeva sumještanina Stanka Krnjića) najuglednije ime hrvatske književnosti istočne Hercegovine (Martić ima pjesmu A drvo zore na istoku cvjeta, a Vuletić Deveto čudo na istoku), kojoj se potkraj život svojim odabirom priklonio Mirko Kovač (Petrovići, 1938. – Rovinj, 2013.), po ocu Hrvat, čije rečenice iz romana Grad u zrcalu kao da su odjeci Martićevih pjesama (I onoga dana, kada sam se popeo na brdo odakle sam ugledao more, razliveno i ravno nebu…, veli Martić. Eno, onaj tamo pripovijeda o moru. Trčite i slušajte!, pripovijeda Kovač).

Martići su ujedno jedan od najstarijih istočnohercegovačkih rodova. Prvi se Martić (imenom Vratislav) spominje davne 1278. u jednome dokumentu u vezi s pljačkom u Drivi (današnjoj Gabeli). Njihova je prapostojbina Zelenikovac nad Hutovom iz kojega su se raselili bliže Neretvi i s hercegovačke i s dalmatinske strane (na Vidonjama se spominju 1702., a u Metkoviću 1748.) te dalje, u Rastovači kod Posušja, odakle je preporoditelj fra Grgo Martić (Rastovača, 1822. – Kreševo, 1905.). Stoga upravo prezime višićkoga barda opovrgava teze, koje se nameću još od monografije Hercegovina i Hercegovci Jevte Dedijera (1912.), kako su Hrvati u istočnoj Hercegovini došljaci. Kako ćeš biti došljak u Humu ako je Trebinjska biskupija osnovana u X. stoljeću, ako se ime Hrvatin spominje barem od 1249. (i to u Zažablju), a nosili su ga vlastelini Mrđenovići i Pićevići te ako je taj kraj nastanjivao ogranak Jamometića, jednoga od 12 hrvatskih plemena koje se spominje u spisu Pacta conventa? Kako nijekati hrvatstvo i katoličanstvo puka koji je preživio 100 – 250 godina vladavine Nemanjića i četiri stoljeća osmanlijske vladavine ne zaboravivši vlastito ime o kojemu postoje zapisi, a ne „predaje“ što često ne sadržavaju više od tuđinskih želja i tlapnja? Upravo toj stalnoj borbi za opstanak svjedoči Nikola Martić ne samo djelom i životom, nego i podrijetlom.

Proljeće pjesnika vidioca

Poprilično je već otrcano ustvrditi kako je ime znak, no Nikola se Martić mjestom rođenja (a rođen je u Misiru, višićkome Egiptu) predodredio biti jednim od prognanih sinova Evinih (u Splitu je živio u jednoj više kolibi nego kućici na Žnjanu), okrenut onostranom izmaknut je iz javnoga života nakon što je navršio Kristove godine, a svojim ukupnim životom postao je lirskim subjektom jedne od svojih najglasovitijih pjesama Hrvatska zemlja tragičnih pjesnika. Međutim, Martićevo je ime velikim slovima upisano ne samo u zlatnu knjigu hrvatske književnosti, nego i u povijest hrvatskoga jezikoslovlja kao jednoga od potpisnika najvažnije deklaracije o položaju hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini, jezika na kojemu se danas, nakon tko zna koliko stoljeća, obrazuje i javno govori od Gabele preko Kreševa do Orašja. Ako mu je u drugoj polovici života izmaknulo istinsko javno priznanje i ako ga je boljelo rame od tapšanja (a voli tapšati hrvatska kultura da si umiri savjest i davati poticaje za mučeništvo, naravno ne zauzimanjem za svoje dionike ili novčanom potporom, pa mučenika ili bole leđa od tapšanja ili ga se pribija na križ dok dio kulturnih trudbenika krvniku dodaje čavle istodobno plješćući svojemu bardu), danas ga cijene i autori čije djelo pripada drugim poetikama (primjerice, Miljenko Jergović posvetio je Martiću jedan iznimno topao tekst: https://strane.ba/miljenko-jergovic-kako-je-i-gdje-odlutao-nikola-martic/) jer postoje Pjesnici i pjesnici, a snaga se Pjesnika razaznaje čak i kad ih se ne razumije, te se snage boje i apartčici i silnici. Stoga se kušajte ne prepasti bujice jakih slika i neobičnih riječi, od kojih sam neke nastojao unijeti u ovaj tekst, otvorite se ruci tajnoga ozarenja, bičevima svoje i tuđe duše, razrezu božanskoga, pa možda jednoga dana odgovorite na pitanje koje Martića pod bajamom mori kad okreće glavu u smjeru otkamo su nekoć davno došli naši pradjedovi: Dolazi li proljeće preko Opuzena ili Bijeloga Vira?

dr. sc. Domagoj VIDOVIĆ