Dnevnik: Lajčo PERUŠIĆ

Gdje god živjeli, ne odričimo se hrvatskoga identiteta

Lajčo Perušić

književnik i publicist

 

 

 

Ponedjeljak, 2. kolovoza

U Dnevniku ovoga tjedna želim čitateljima Hrvatskog slova  približiti stanje i životne izazove Hrvata u Vojvodini koji kilometarski nisu tako daleko, ali po percepciji građana RH oni su na kraju svijeta. Zato ću početi od jezika za koji kažemo da je on ime naroda, odnosno, jer o jeziku nikada dosta, posebice onom kojim govore Hrvati Bunjevci u Bačkoj. U brojnim časopisima za kulturu, pa i u Hrvatskom slovu, pisao sam o bunjevačkom govoru s lingvističkog aspekta, ali i s karakteristikama političke problematike. Bunjevci su od doseljenja na panonske prostore govorili štokavskim narječjem ikavskog govora i nema dvojbe da je ikavski govor jedan od imanentnih jezičnih sastavnica hrvatskog jezika uklopljen u hrvatsku jezičnu skupinu. Zato i možemo reći da je jezik ime naroda. Ali, stoljetna nastojanja političkih skrbnika u Vojvodini/Srbiji bila su usmjerena na sve načine kako bi Hrvate Bunjevce dekroatizirali tako da ih ili jugoslavenizira ili pobunjevči i tako su bunjevački subetnik proglasili etnikom različitim od hrvatskoga. Vrli srbijanski lingvisti su svim sredstvima zamagljivali povijesnu i književnu prošlost, iskrivljavali rječničko i kulturno narodno blago Hrvata vodeći se svi istim nacionalno-političkim ciljevima. Međutim, otkako je od 2014. političkom odlukom srbijanskog predsjednika hrvatski narod u Vojvodini rascijepljen na Hrvate i Bunjevce, otada su Bunjevci koji su se prestali identificirati s Hrvatima, preuzeli hrvatski ikavski govor kao svoj službeni jezik. Tako je dio Bunjevaca sebe proglasio novom nacijom, te prekinuo sve povijesne veze s matičnim narodom, a svoj, sada novi jezik, skrojili su iz hrvatskog standardnog jezika i preuzeli za svoju službenu uporabu. Tako je svrha tih političkih dušobrižnika djelomično ostvarena kroz premještaj ikavice u neki drugi fiktivni (bunjevački) entitet čime su falsificirali (da ne kažem ukrali) jezično blaga hrvatskog naroda. Time je hrvatski narodni korpus u Vojvodini silom prepolovljen, a bunjevačka ikavica silovana do neprepoznatljivosti.

 

Utorak, 3. kolovoza

S Bunjevcima, koji su se odrekli svoje višestoljetne hrvatske nacionalne pripadnosti, prijepori se nastavljaju. Naime, u Subotici, u parku pokraj katedrale Sv. Terezije Avilske, podignut je 15. listopada 2020. veličanstven spomenik Ivanu Antunoviću (1815. – 1888.), bačkom hrvatskom piscu i naslovnom biskupu u Kalači (Mađarska), u povodu njegove 200. obljetnice rođenja. Ivan Antunović je značajan za Katoličku crkvu kao biskup, Hrvati u Vojvodini ga smatraju svojim prvim preporoditeljem i bačkim hrvatskim piscem u 19. stoljeću. Kao prosvjetitelj i književnik uređivao je novine na hrvatskom jeziku koje su promicale usvajanje književnog jezika kakvim se govorilo u Hrvatskoj s temama o opasnosti odnarođivanja Hrvata u Ugarskoj. Pisao je: Ako hoćete da utamanite koji narod, zabašurite, sakrijte mu prošlost. Postavljanje spomenika je iniciralo Katoličko društvo Ivan Antunović uz podršku Hrvatskog nacionalnog vijeća i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice. Tom prigodom je ministar vanjskih i europskih poslova RH Gordan Grlić Radman rekao: Ovaj spomenik je dar gradu, ali i povijesno sjećanje hrvatskoj zajednici u Srbiji da njeguje svoje običaje, hrvatski nacionalni identitet, jer značaj biskupa Antunovića, preporoditelja, nije bio samo za Hrvate nego i za opći suživot i toleranciju u vrijeme Austrougarske. Predsjednica HNV-a Jasna Vojnić je rekla da je s Ivanom Antunovićem počeo veliki preporod podunavskih Hrvata (Bunjevaca i Šokaca), tako nas je biskup zadužio da i danas postojimo. Ali, uvijek postoji onaj ALI. Bunjevci, koji su se odrekli hrvatskog identiteta, smatraju Ivana Antunovića svojim prosvjetiteljem, pravim Bunjevcem, ne Hrvatom. Sličnu matricu povijesnog prisvajanja hrvatski kulturnih i znanstvenih velikana od strane srpske SANU vidjeli smo u slučaju R. Boškovića, I. Gundulića i drugih hrvatskih značajnika. 

 

Srijeda, 4. kolovoza

U jednom od nedavnih brojeva Hrvatske riječi, informativno-političkog tjednika u Subotici (izlazio od 1945. do 1956. i obnovljen 2003.), izvještava se o napredovanju gradnje Hrvatske kuće u Subotici. Gradnja Hrvatske kuće, veličine oko 900 m2, nastavlja se punom parom zahvaljujući potpori Vlade RH (1,3 milijuna kn): Ovaj kapitalni projekt pomoći će aktivnostima Hrvatske zajednice u RS u kojoj će biti stjecište i sjedište triju hrvatskih institucija: Hrvatskog nacionalnog vijeća, Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i Novinsko-izdavačke kuće Hrvatska riječ. Naime, ugovor o izgradnji Hrvatske kuće između Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH i Hrvatskog nacionalnog vijeća u RS potpisan je 2019., a 28. travnja 2021. položen je kamen temeljac. S velikim zanimanjem se očekuje završetak izgradnje ovog izvanredno važnog središta Hrvata u RS radi bolje komunikacije, pa i radi bolje prepoznatljivosti Zajednice.

 

Četvrtak, 5. kolovoza

Danas s ponosom slavimo Dan veličanstvene pobjede nad srpskim agresorom na RH, Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Njima, ali i svakom čovjeku pojedincu u RH, koji je svojim i najmanjim doprinosom sudjelovao u obrani Domovine iskazujem zahvalnost i čestitku. Ovu pjesmu sam napisao dok sam bdio tijekom vukovarske noći 17./18. studenoga, 1991.

NOĆ  JASTREBOVA
(17./18. studenoga, 1991.)

Grad. Noć. Strah u grlu lomi dušu u prah

Bljeskovi eksplozija razdanjuju vukovarsku noć

Noćas mržnja Zloga odnosi živote

Noćas se sve u barut i krv pretvara

S vama noćas bdijem

S vama hrabri branitelji Doma našega

naših kolijevki vjekovima zvijezdama obasjavanim

Bdijem noćas s vama dok se karavana mrtvih

put bespuća kreće

Ovu je noć po rukama krvnika

preko besramnih ciljnika Smrt izabrala za sebe

A svjetski šaptači mirno sniju

svoj licemjerni san nevinosti

Ali, znajte

Doći će onaj sretan dan kad će vaš znoj i  krv

pobijediti tmine na pozornici noževa i laži

pobjednici ćete biti, znajte

bit će srca, bit će Kroacije.

 

Petak, 6. kolovoza

Kad se spominju Hrvati na sjeveru Bačke ne smije se ne spomenuti njihova zavidna kulturna i znanstvena aktivnost kroz knjišku izdavačku djelatnost. Nakladništvo hrvatskih kulturnih institucija razvija se na sebi primjeren i financijski moguć način. U trajnom izdanju su Klasje naših ravni, časopis za kulturu, Hrvatska riječ, političko-kulturni tjednik, Leksikon bunjevačko-šokačkih Hrvata, Nova riječ, časopis za književnost i umjetnost, Godišnjak za znanstvena istraživanja, Dužijanca, časopis za kulturu, Preprekova proljeća i jeseni, Zvonik, vjerski informativni mjesečnik i dr. Veliko značenje u znanosti, književnosti, umjetnosti i kulturi općenito, te u gospodarstvu imaju intelektualci bunjevačkih Hrvata okupljeni oko Zavoda za  kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici.

 

Subota, 7. kolovoza

U povijesnoj literaturi i ljudskom pamćenju je zabilježeno da su Hrvati došli na sjever Bačke u 17. st. organizirano u nekoliko skupina iz južnih hrvatskih krajeva pod vodstvom franjevaca. Evo jednog primjera koji nije pripadao tim skupinama. Radi se o mome podrijetlu, o prezimenu (Perušić) koje je u Suboticu dospjelo u 17. stoljeću. Nakon mojih desetljetnih povijesnih istraživanja u subotičkoj arhivi i brojnim arhivama u Austrougarskoj, našao sam prvo spominjanje prezimena u jednoj ispravi iz 1437. u kojoj se spominju četvorica braće Perušića. Zatim Gašpar Perušić, koji je od 1484. do 1493. bio podban  Hrvatske i Dalmacije i o tome sam 2014. objavio knjigu Tragovima predaka. Zanimljivost u svemu tome je da je krajem 15. st. Gašpar Perušić obnavljao svoj kaštel i utvrdu kod Benkovca čije zidine i danas postoje u sastavu kojih se nalazila crkvica Uznesenja blažene djevice Marije iz 13./14. st. Ona je kroz pusta stoljeća izdržala sve napade i nedaće Osmanlija i drugih osvajača, ali nije mogla preživjeti 1992. kada su je pobunjeni Srbi u agresiji potpuno razorili. Međutim, prije desetak dana posjetio sam mjesto Perušić kod Benkovca i doživio vrlo ugodno iznenađenje. Vidio sam da je Nadbiskupski ordinarijat iz Zadra počeo obnavljati ovu stariju od šest stoljeća crkvicu na starim temeljima i s njenim starim kamenim blokovima. Čestitam Nadbiskupskom ordinarijatu iz Zadra na skrbi za baštinu! 

 

Nedjelja, 8. kolovoza

Na današnji dan u Subotici, u okrilju Hrvata Bunjevaca u Bačkoj, održava se svečanost zahvale Bogu nakon uspješno obavljene žetve, zvana Dužijanca. Sam naziv dolazi od glagola odužiti se, naravno Bogu za primljene darove kruha. Ova svečanost zahvale Bogu za darove u javnosti datira još od 1926. kada su se u sastavu Bunjevačkog momačkog kola organizirale društvene žetvene svečanosti. Godina 1936. u povijesti Hrvata Bunjevaca ostat će upamćena kao godina u kojoj se proslavljala 250. obljetnica doseljenja Hrvata Bunjevaca u Bačku. Slaveći tu godišnjicu, na Veliku Gospu 15. kolovoza 1936. odvijala se velika organizirana povorka koju je predvodilo oko 500 konjanika i u kojoj je sudjelovalo oko 10 tisuća ljudi pretežno u narodnim nošnjama. U toj povorci su sudjelovala sva hrvatska nacionalna, prosvjetna, crkvena i politička društva. Od 1948. do 1958. Dužijanca se održavala samo u katedrali, a od  1958. do 1968. isključivo unutar crkve i unutar hrvatskih bunjevačkih udruga. Prijelomna godina za Dužijancu je bila 1968. kada je skupina intelektualaca bunjevačkih Hrvata, predvođena Matijom Poljakovićem, Nacom Zelićem i dr., organizirala veličanstvenu manifestaciju koja se paralelno odvijala i u crkvi i javno u gradu kao narodna kulturna manifestacija bunjevačkih Hrvata. Nakon sedamdesetih godina mnogi su od njih nažalost politički neslavno završili, optuženi, čak i zatvarani. No, u posljednje vrijeme pod utjecajem političkih vladajućih struktura, ova se manifestacija i dalje održava, ali ju se želi silom otrgnuti od njenog povijesnog okrilja bunjevačkih Hrvata i pretvoriti u opću (anacionalnu) gradsku turističku manifestaciju.