Dr. Franjo Tuđman – OSOBNI DNEVNIK – godina 1974. (46)

SRIJEDA, 5. LIPNJA 1974.

Dok sam radio u vrtu, zaustavio se V. N., moj školski drug. Stari Zagrepčanac.

Došao Koča Popović u moj stan; Bilo je to u Beogradu ili u Zagrebu, razgovarali smo i dogovorili smo se o razmjeni stana, iako oba nismo bili baš posve zadovoljni. Već budan zaključih: glavno da se i to obavi da se okonča ta stambena neizvjesnost, koja je ipak prvi uvjet normalna života…

ČETVRTAK, 6. LIPNJA 1974.

Na putu za Umag: najprije kamen razbio vanjsko ogledalo, a zatim u Ljubljani nisam mogao pokrenuti auto. Ispraznio se akumulator?! Dok su me odvezli u radionicu i osposobili, trajalo je puna tri sata.

Cijeli sam put vozio pod opsesijom da mi se ne dogodi neka veća nezgoda.

Kod Ivice u Umagu, šogorica Emira me dočekala na način da se pitam što je njemu da to dopušta!

Košutićeva vikendica bila je, na sreću, očišćena.

PETAK, 7. LIPNJA 1974.

Sunčano, ali ne baš toplo. Jedva ima poneki kupač. Dejan i ja zaplivamo ali brže izađosmo nego što smo ušli. Valovito i hladno more, a još k tome puše vjetar.

U Umagu se ne može kupiti nego Radenska ili Knjaz Miloš kiselica. Jedva pronađosmo Karlovačko pivo (zagrebačkih pivovara).

Popodne dođoše Višnja i Fredi na tršćanski vikend.

SUBOTA, 8. LIPNJA 1974.

Ankica s Kramerima u Trstu.

Oblačno i hladno.

Susjeda Košutićeve vikendice, Gosah Meta, donijela na potpis pristupnu izjavu – na slovenskom – “k počitniškom društvu Špina in priznavam pravila in sklepa ustavnoega občnega zbora”.

Svrha je da se ta njihova špinska zajednica prijavi kao pravna osoba – i to u Ljubljani.

Tako se malo pomalo i stvarno i pravno proširuje slovenski suverenitet nad hrvatskim teritorijem!

PONEDJELJAK, 10. LIPNJA 1974.

Pada kiša. Hladno jesenje vrijeme. Reuma u cervikalnom dijelu kralježnice veoma bolna.

Jučer razgovor o tehničkom znanju djece. Dok smo u Ljubljani čekali popravak auta, Dejan me upitao: “Dida, što je ovo” pokazavši na spravu za reguliranje (kontrolu) svjetla. Nervozan zbog štete na autu, kratko mu odgovorih: “to ti je neka dizalica”, jer mi je najviše sličila na to, a Dejan meni: “Ma nije Dida, to ti je za ‘sleka’.

Sanjah: Bijah u nekoj mreži iz koje se nisam mogao izvući i došao Milan Kuprešanin i počeo me bosti…

UTORAK, 11. LIPNJA 1974.

Stan u Nazorovoj bio je još ljepši nego što jest – zapravo pravi dvorac, s jednom kolonadnom zgradom u vrtu prema Krajačiću. Najednom potres poruši kolonade ispod kojih sam bio baš u tom trenu; mislio sam da neću moći izići, da će mi slomiti ionako bolesnu kralježnicu; ipak sam se izvukao. Kad sam izišao, vidio sam da je to zapravo bio veoma čudan potres: ostali dio kuće nije bio toliko razrušen  koliko potresom zatrpan i to okomitim kamenjem, tako da je kuća ostala cijela, ali su bili zatrpani ulazi (i izlazi naravno).

Na taj se san nastavio drugi: bijah u jednoj od soba svog stana kad iznenada stiže delegacija JAZU od desetak članova; doniješe mi neko izdanje uz ispriku što su toliko zakasnili… Pomislih, pa među vama ima i poštenih ljudi.

Prije podne sunčano, ali prohladno.

Čitam: Artura Londona “Ich gestehe” – Proces Slanskom.

NEDJELJA, 16. LIPNJA 1974.

Prvi pravi ljetni dan, ili točnije topli dan za kupanje.

Piknik: Ivičina obitelj i Kostevčeva. Stjepan Kostevc, moj školski drug iz građanske škole. Nisam ga vidio od male mature.

Pokazao majstorstvo u pečenju ribe i mesa na žaru.

Posudio nam televizor.

Pred spavanje sjetih se noćašnjeg sna: išao sam gradom kad ugledah Peru M. iz Generalštaba u društvu s nekim civilom. Odosmo na večeru u neku dobru gostionicu. Tu sam pokazao neku posebnu vještinu preskočivši dugačak stol, zapravo red stolica; to sam trebao ponoviti ali su nastupile neke zapreke: nestao gostioničar, nisu došli svi gosti, dok sam se spremao upao sam jednom nogom u zahodsku jamu…

UTORAK, 18. LIPNJA 1974.

Lijeva kiša. Izišao sam iz kuće i pogledao niz ulicu; najednom ispod mosta ugledam Nerkeza S.80 s kišobranom.  Kao da se kolebao hoće li mi se javiti ili ne. Ipak je krenuo prema meni.

Najprije je došao Miko. Počastio sam ga jelom koje sam sam pripremio. Bio je tu neki poseban specijalitet u kotlu. Došao je i Kole. Jeli smo sva četvorica uz razgovor o nepolitičkim temama. Pošao sam s Mikom njegovu domu ali samo se zaustavili kod njegove rodbine. Morao sam se provlačiti da bih ušao kroz neku verandu u sobu gdje je bio Tonči Vrdoljak i još mnoštvo ljudi. Jeli su i ponudili i nas. Nećkao sam se ali uzeh.

Vraćajući se kući, bio sam u nekoj dolini. Sofijin put ili Zelengaj. Kako da se vratim pješke ili autobusom.

Kad se probudih padala je kiša.

ČETVRTAK, 20. LIPNJA 1974.

Vjesnik (XXXV, 9719):

U Moskvi u 78 god. života umro maršal Žukov.

“Neočekivani obrat na suđenju M. Hrkaču” na već nekoliko puta ponovljenom suđenju u Beogradu, zastupnik javne tužbe mr. Dušan Knežević predložio izuzeće vještaka pukovnika Jovana Popovića “poznatog stručnjaka” za eksplozive zbog sumnje u njegovu nepristranost. Hrkač koji je nekoliko puta bio osuđivan na smrt zbog diverzije na beogradskom kolodvoru, u beogradskom kinu “20 oktobar” i na zagrebačkom Mirogoju, izjavio je da je priznao diverzije koje nije počinio na nagovor jednog inspektora SUP-a iz Mostara i zbog svog brata Bože.

Očito, te su diverzije bile planske pripreme za antihrvatski progon. Pred večernja šetnja uz more i vrtove vrijednih slovenskih domaćina. Hortikultura na najvišoj razini: raslinje, cvijeće, stolovi (vrtni) najrazličitijih oblika, garaže, čamci… sve u svemu obilje, štoviše bogatstvo, ali i ukus, kultura. Od gostiju polovina Slovenaca, polovina Nijemaca.

Pred jednom kućom crni Mercedese najvećeg tipa (Lj 31 – 11), a u vrtu razgovaraju – baš na odlasku – Lidija Šentjure, Krajger s još dvojicom meni nepoznatih … dođoše slovenski knezovi u obilazak svoje kolonije…

U Zagrebu drugi dan kongresa Saveza boraca Jugoslavije…

Nixon završio posjet Srednjem istoku.

U Ottawi nova deklaracija o jačanju atlantske zajednice.

PETAK, 21. LIPNJA 1974.

Došao sam u posjet Koli. Našao sam ga u velikoj palači u kojoj je bilo nekoliko kartaških grupa… zaključujem: nije mu ništa jer mu je nezgodno preda mnom što se rastao s Jelkicom. S njim za stolom gen. Đuro Lončarević, koji ga je bio naslijedio na položaju načelnika Uprave za općenarodnu obranu. Đuro mi je otpozdravio ali me nakon toga tobože slučajno očepio bolno o nogu…

Vratih se kući, u meni nepoznati, nepospremljen stan koji je bio u nekoj velikoj luksuznoj zgradi; nisam mogao ustanoviti tko sve tu stanuje, a niti naći prostorije što sam ih tražio… Pošao sam u posjet nekoj svojoj poznanici što sam je našao u Vrhovnom štabu kad sam veljače 1945. došao u Beograd, a poslije mi nestala iz obzorja. Čini se da je to bila Sanja Leontić. Jedva sam našao kuću u kojoj je živjela, ali me nije uvela u stan – na moje čuđenje – već s nekim meni nepoznatim čovjekom odvela u neki čudan hotel u kojem su ljudi čekali na neki red; bilo je dosta neugodno, pogotovo kad je ona zaspala na koljenu nekog drugog čovjeka.

Zašto jedne noći sanjamo gotovo cijelu noć, a onda danima i tjednima i ne znamo da smo nešto sanjali?!

Na radiju su počeli davati pop-pjesme o Titu…

Tito odlazi u posjet Zapadnoj Njemačkoj (od 24.-27. ov.mj.) a Nixon u Rusiju…

U Zagrebu završio Kongres SUBNOR-a Jugoslavije. Za predsjednika određen Kosta Nađ, kao delegat Vojvodine. Rođen je u Petrovaradinu, živio u Zagrebu; nekada pisao da je Hrvat, a danas da je Jugoslaven.

Karakteristično.

Kao i to da je za potpredsjednika iz Hrvatske došao Antun Biber-Tehek!

NEDJELJA, 23. LIPNJA 1974.

Uselio sam se u neki novi manji stan. Spremam knjige, još su mi neke na ulici u nekakvim kolicima. Tražim rječnike da pronađem kako se piše riječ “matineja” ili “mantineja”, ali ni jedan rječnik nije mi pri ruci; to ti je kad se seliš. Ni stranih riječi, ni francuskih, ni razlika… a nikako da se sjetim. Na ulici je prolazio Brk (Ivan Mišković); zdravo, i ti si se tu doselio, tu su i mnogi drugi…

Ujutro čim se probudio Dejan se priljubio uz mene još više nego drugih dana: Didice ja te najviše voli,; nije me pustio od sebe ni u kupaonicu, prilijepio se kao čičak…

Ima li san i ovo njegovo državnje, kao da se boji da ću mu otići, neku vezu?!