ZNANSTVENI RAD O VOJNO-REDARSTVENOJ OPERACIJI OLUJA (3)

OPERACIJA OLUJA: ZAVRŠETAK HUMANITARNE KATASTROFE I GENOCIDA U JUGOISTOČNOJ EUROPI (3)

Autori: DOROTHY S. MCCLELLAN, NIKOLA KNEZ

U nekoliko nastavaka i sljedećih brojeva Hrvatskoga slova, donosimo znanstveni rad Dorothy S. McClellan, profesorice međunarodnog kaznenog prava i Nikole Kneza, filmskog redatelja o VRO Oluja. Rad je poslužio i kao predložak scenariju za dokumentarni film „Operation Storm“ / Operacija Oluja, na engleskom jeziku, prilagođen američkom gledateljstvu, edukativan i koji svojim sadržajem objašnjava hrvatsku borbu za neovisnost i stvaranje samostalne države, te obranu od agresije i velikosrpske politike, koja je takvu agresiju i omogućila, s lažnim obrazloženjem kako se time željelo očuvati Jugoslaviju. O filmu ćemo još posebno pisati, a prošle godine, za 25. obljetnicu, vidjelo ga je jako puno ljudi, a englesku i hrvatsku inačicu možete pogledati na internetskim stranicama croatia-film.com/copy-4-of-project. Uz Dorothy S. McClellan, scenarij potpisuje i dr. sc. Miroslav Međimorec, a producenti filma su i Dan Radoš, te dr. sc. Miroslav Međimorec, a film je dobio i Srebrnu Remi Nagradu / Silver Remi Award na 53. WorldFestivalu Houston godine 2020. Osim toga, dokumentarni film Operation Storm na engleskom jeziku prikazan je u SAD-u i Kanadi, zatim u američkom Kongresu, na ruke ga je dobilo oko 150 kongresnika te je službeno arhiviran u Pentagonu i u State Departmentu. Prikazan je i na US Lexington nosaču aviona iz Drugog svjetskog rata, a projekciji je nazočilo preko pet stotina američkih vojnih veterana koji su nakon filma svi ustali i pljeskali deset minuta, te potom čestitali autoru. Autor Nikola Knez prikazao ga je na 11 kampusa u Americi, u sklopu Texas A&M University / Sveučilišta. Poslan je i na preko 200 fakulteta, profesorima koji izučavaju povijest i vojnu povijest…

https://www.youtube.com/watch?v=yZcQAY48CJs

OPERACIJA OLUJA

Operacija Oluja poznata je kao jedinstvena i odlučna bitka Hrvatskog Domovinskog rata u borbi za nezavisnost. Oluja koju je Republika Hrvatska pokrenula u mjesecu kolovozu 1995, označena je kao najveća europska kopnena vojna operacija nakon Drugog svjetskog rata i opravdano je postala krunski dragulj hrvatskog Domovinskog rata. Nevjerojatan …

JEL Klasifikacija: D74, K33, K42

Autori:

DOROTHY S. MCCLELLAN, Texas A&M University-Corpus Christi, Sjedinjene Američke Države

NIKOLA KNEZ, predsjednik tvrtke iFilms, direktor Hrvatskog filmskog instituta/ Croatian Film Institute, predsjednik društva 21st Century Society for Human Rights&Education, Sjedinjene Američke Države

Citati:

DOROTHY S. MCCLELLAN, NIKOLA KNEZ (2021.). Operacija Oluja: Završetak humanitarne katastrofe i genocida u Jugoistočnoj Europi. International Journal of Social Sciences, Vol. X(1), pp. 39-73., 10.20472/SS.2021.10.1.003

Sažetak:

Operacija Oluja bila je jedinstvena i najodlučnija bitka Hrvatske borbe za nezavisnost (1991.-1995.). U kolovozu 1995. Republika Hrvatska započela je najveću kopnenu bitku u Europi poslije Drugoga svjetskog rata. Vojska te mlade demokracije — brojčano manja i slabije naoružana, ali hrabrija i uvježbanija — odnijela je kako moralnu tako i vojnu pobjedu u sukobu Davida i Golijata.

Okončala je golemu humanitarnu katastrofu i genocid. Dovela je do oslobođenja trećine hrvatskoga teritorija i omogućila Daytonski sporazum koji je donio mir u taj dio Jugoistočne Europe. Ova kvalitativna društvenoznanstvena studija utemeljena na intervjuima s američkim veleposlanikom u Hrvatskoj tijekom ratnih godina, vojnim i političkim zapovjednicima u bitci, uglednim znanstvenicima, dužnosnicima snaga sigurnosti i obavještajne službe, te članovima humanitarne pomoći i novinarima, ispituje političke i povijesne uzroke rata i njegove posljedice. Članak dokumentira događaje koji su doveli do rata i obuhvaća izvanrednu vojnu operaciju, pružajući strateške i političke spoznaje o potrebi suradnje među demokratskim saveznicima.

Ključne riječi:

rat, humanitarna katastrofa, genocid, Jugoslavija, Hrvatska borba za nezavisnost, hrvatski Domovinski rat, Balkan, demokracija, ljudska prava, Velika Srbija, veleposlanik Peter Galbraith, Haški sud, Operacija Oluja

 

Dr. sc. Dinko Čutura, povjesničar i ravnatelj Hrvatskoga državnog arhiva, opisuje početni odgovor Ujedinjenih naroda na masovnu humanitarnu tragediju: Godine 1993. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda uspostavilo je šest sigurnosnih zona u Bosni i Hercegovini. To su bila područja Sarajeva, Srebrenice, Žepe, Tuzle, Goražda i Bihaća. Od međunarodnih snaga u Bosni i Hercegovini zahtijevalo se da se njihova vojska posveti uspostavljanju mira i da zatim jamči sigurnost i stabilnost u regiji.

Međutim, to se nije dogodilo. Umjesto toga počinjen je masovni genocid u Srebrenici 1995. (intervju, rujan 2013.). U Srebrenicu, zaštićenu zonu Ujedinjenih naroda, prodrla je Jugoslavenska narodna armija, sa srpskom vojskom i četnicima, počinivši genocid nad muslimanskim pučanstvom. Više od 8.000 bilo je pobijeno tijekom dva dana pokolja.

Tadeusz Mazowiecki, specijalni izvjestitelj Ujedinjenih naroda rekao je:

„Zbog događaja u Bosni i Hercegovini posljednjih nekoliko tjedana, a posebice zbog činjenice da su Ujedinjeni narodi dopustili pad Srebrenice i Žepe, zajedno s užasnom tragedijom koja je pogodila narod u tim „sigurnosnim zonama“ koje su bile zaštićene međunarodnim sporazumima, osjećam dužnost izraziti kako više ne vidim mogućnosti da nastavim djelovati kao specijalni izvjestitelj u ovo vrijeme. Neke države, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, prikrivale su i uništavale dokaze srpskog pokolja nad pučanstvom Srebrenice (Mazowiecki 1995., Osser & de Saint-Exupery 1995.).

Prema Galbraithovim riječima u intervjuu, „Nema dvojbe da je dokaz onoga što se dogodilo u Srebrenici promijenio razmišljanje u Washingtonu.“

Miomir Žužul, hrvatski veleposlanik u Ujedinjenim Narodima 1993-1996, objašnjava: „Pad Srebrenice pokazao je potpunu nemoć međunarodne zajednice. Žalostan zločin genocida od strane Srba koji su za dva dana pobili više od osam tisuća stanovnika bio je drugi najgori i najveći zločin u Europi poslije Drugoga svjetskog rata“ (intervju, rujan 2013.).

Galbraith nastavlja:  „Ali Mladić, kao Mladić, doista zločinac, sadist i okrutan čovjek, nije bio zadovoljan samim zauzimanjem Srebrenice“.

Richard Holbrooke, pomoćnik državnoga sekretara za europska i euroazijska pitanja od 1994. do 1996., podsjeća nas: „Bilo je i drugih srpskih zvjerstava u tom užasnom mjesecu srpnju 1995. Srbi su napali muslimansku enklavu Bihać. Washington još nije bio siguran što bi sljedeće učinio. Hrvatska i njezino vodstvo shvatili su da će samo moćna vojna akcija prisiliti Srbe da povuku svoju vojsku i sjednu za mirovni stol.“ (Holbrooke, str. 32)

Bihać je bio pod opsadom srpskih vojnih snaga dvije i pol godine. Iako je Bihać bio jedna od šest sigurnosnih zona pod zaštitom Ujedinjenih Naroda, njihovih 160.000 žitelja, izbjeglica i prognanih osoba bilo je izloženo oružanim napadima, gladovanju, pokušajima trovanja i prijetnjama izvršenja genocida, vjerojatno u većim razmjerima nego u slučaju Srebrenice.

Mario Bujanović, član Hrvatskog vijeća obrane Bosne i Hercegovine za grad Bihać, izvješćuje: „Grad Bihać bio je okružen srpskim snagama. Prvi dani bili su teški i neizvjesni. Bilo je mnogo ranjenih. Bihać je bio na rubu opstanka. Grad Bihać se uspješno branio pod srpskom opsadom jer je dobivao veliku pomoć iz Hrvatske. Hranu, lijekove i oružje redovito je isporučivalo Hrvatsko zrakoplovstvo“ (intervju, kolovoz 2013.).

Marijan Mihić, također član Hrvatskog vijeća obrane Bosne i Hercegovine, u intervjuu na području Bihaća izvijestio je: „Glavno uporište Srba oko Bihaća bila je vojarna Grabska iz koje je svakoga dana bombardiran grad koji je trpio velika razaranja. Stojimo na liniji fronte grada Bihaća koju je branio Drugi hrvatski odred na dužini od četrdeset dva kilometra. Desno od nas bio je gradski vodovod koji su Srbi uništili. Grad Bihać bio je bez vode.“ (intervju, kolovoz 2013.)

Dr. Roman Jurić, također član Hrvatskog vijeća obrane, opisao je stanje stvari: „Život i opstanak tijekom tisuću dvjesta i jednog dana u okruženju i pod opsadom bilo je teško životno iskustvo koje su građani Bihaća podnijeli za vrijeme Domovinskog i oslobodilačkog rata. To iskustvo uključivalo je svakodnevno granatiranje, ubijanje, strah za život, gubitak voljenih osoba, glad, patnju, uništenje tijela i duše.“ (intervju, kolovoz 2013.).

Ante Marijanović konstatira: „Tko zna kakva bi bila sudbina Bihaća i gradova u okolici — Velike Kladuše, Buzima, Cazina i Bosanske Krupe — da nas nije spasila Hrvatska država i Hrvatska vojska. Vjerojatno bi to bila humanitarna katastrofa s bezbrojnim žrtvama.“ (intervju, kolovoz 2013.).

Bernardo Jurlina, hrvatski ministar u Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike za vrijeme rata, konstatira: „Grad Bihać se uspješno branio pod srpskom obranom jer je primao veliku pomoć iz Hrvatske. Hranu, lijekove i oružje redovito je isporučivalo Hrvatsko zrakoplovstvo.“ (intervju, kolovoz 2013.).

Prema riječima Emdžada Galijaševića, gradonačelnika Bihaća: „U vrijeme srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, pomoć koja je stizala iz Hrvatske imala je ključnu važnost za opstanak Bihaća i Cazina. Kao gradonačelnik Bihaća želio bih izraziti zahvalnost predsjedniku Tuđmanu i hrvatskom ministru obrane za njihovu potporu bez koje građani ovoga područja ne bi preživjeli opsadu.“ (intervju, kolovoz 2013.).

Dr. sc. Dinko Čutura objašnjava: „Teritorij Bihaća i Cazina branili su Peti korpus Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatsko vijeće obrane. Srbi su žestoko napadali to područje i potpuno ga opkolili. Hrvatsko vijeće obrane uspješno je držalo liniju fronte od četrdesetak kilometara protiv srpskog napadača.“

Kako veleposlanik Galbraith konstatira: „Čak bi gore bilo stanje da su bosanski Srbi i hrvatski Srbi zauzeli Bihać. I što bi učinili da su to uspjeli? Ako bi učinili isto što su učinili u Srebrenici, vidjeli bismo četrdeset tisuća ubijenih muškaraca i dječaka.“   

General Krešimir Ćosić, zamjenik ministra obrane, dodaje:“Godine 1994. američka veleposlanica u Ujedinjenim narodima, Madeleine Albright, upozorila je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda i čitav svijet da je grad Bihać pod srpskom opsadom. Moramo biti zahvalni njoj i njezinoj hrabrosti u izlaganju o stanju civila koji su živjeli pod katastrofalnim nehumanim uvjetima.“ (intervju, rujan 2013.).

General Dudaković objašnjava:

„Poslao sam hitan poziv u pomoć političkim i vojnim vlastima u Zagrebu i zamolio ih da razumiju kako je stanje s kojim smo se suočavali u Bihaću bilo žurno i krajnje ozbiljno. Objasnio sam da je potrebno poduzeti radikalne mjere kako bi se spasilo pučanstvo grada i okolice. NATO je izvršio zračni napad na srpsku zračnu bazu Udbina. Zapovjednik UNPROFOR-a, britanski general Rose, suprotstavio se posvemašnjem uništenju Udbine. Upozorio je Srbe prije napada, dajući Srbima vremena da maknu zrakoplove iz baze. Samo nekoliko sati nakon napada NATO-a, zračna baza postala je ponovno operativna i Srbi su nastavili zračne udare na hrvatsko stanovništvo. General Rose se usprotivio jačanju napada NATO-a na Srbe. Kao odgovor na napade, Srbi su blokirali sve kontrolne točke za promet civila, zaustavili letove na sarajevsku zračnu luku, zarobili francuske, kanadske i ukrajinske vojnike koji su postali taocima, i upotrijebili ih kao ljudski štit da suzbiju moguće buduće zračne napade NATO-a.“ (vidjeti izvješće Petera Jenningsa na televiziji ABC, Mirovni promatrači: Kako Ujedinjeni Narodi nisu uspjeli u Bosni, 1995.).

Povjesničar i novinar  Mate Kovačević potvrđuje: „Dobro je poznato da su u nekoliko slučajeva britanski i francuski piloti spremno informirali Srbe o svojim preventivnim udarima. Štoviše, bacili su mnoge bombe u Jadransko more, a ne na određene ciljeve. Samo su američki piloti točno izvršavali zadane misije. Jednog američkog pilota srušili su i zarobili Srbi, ali spasio se zahvaljujući hrvatskim specijalcima.“

Prof. dr. sc. Miroslav Tuđman objašnjava: „Da bi se razumjelo stanje u Bosni i Hercegovini bitno je istaknuti neslaganje među svjetskim velikim sila. Postojao je aktivan sukob između Sjedinjenih Država i drugih članica NATO-a glede vojne intervencije u Bosni i Hercegovini. Amerikanci su zastupali vojnu intervenciju, dok su druge članice NATO-a bile protiv toga.“

Dr. sc. Davor Marijan potvrđuje Tuđmanovo stajalište: „Međunarodna zajednica nije bila spremna za vojnu akciju. Bila je već pomirena s padom Bihaća i prihvaćanjem srpske okupacije na 80% teritorija Bosne i Hercegovine.“

Tuđman izvješćuje: Lord Owen, predsjedatelj Kontaktne skupine koja je nadzirala krizu, govorio je s hrvatskim i bosanskim predstavnicima. On je izjavio: „Ne očekujte da ćete preko diplomacije dobiti ono što niste bili sposobni vojno postići.“

General Rakić se sjeća: General Gotovina je došao u moj ured i rekao: „Rajko, pripremi mi vojnu kartu. Napravi plan za napredovanje hrvatskih vojnih snaga prema Glamoču.“ Pogledao sam ga i rekao mu: „Mogu to učiniti, ali ja sam profesionalni vojnik i nikada nisam vidio nijednu vojnu operaciju u povijesti ratovanja s razdijeljenim vlastitim snagama — kad jedan dio vojske ide na zapad, a drugi na istok.“ General Gotovina je odgovorio: „Samo napravi to, Rajko. Sve će biti dobro.“

Ja sam odgovorio: „Generale, ako to uspije, zauzet ćete počasno mjesto u povijesti ratovanja.“ I tako je bilo!

Predsjednik Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali su deklaraciju o primjeni Washingtonskog sporazuma. Najvažniji dio njihova sastanka bio je sporazum o vojnoj suradnji. Na temelju toga sporazuma hrvatske su snage krenule u Operaciju Ljeto 1995. Cilj operacije bio je da se razbije moć srpske vojske i četnika u području Livna, osvoji Grahovo i Glamoč, i zaustave srpski napadi na sigurnosnu zonu Bihać. Operacijom Ljeto 1955 stvoreni su uvjeti za drugu vojnu fazu. Druga vojna faza bit će Operacija Oluja.

Dr. Ivo Lučić, povjesničar i bivši ravnatelj hrvatske obavještajne SIS HVO službe, konstatira: „Čim je Hrvatska vojska pobijedila na planini Dinari u zaleđu Knina, Srbima je postalo jasno da ne mogu dulje držati grad Knin pod okupacijom. U tim okolnostima Milošević je naredio srpskim vođama u Kninu da se pripreme za povlačenje iz Knina i da sa sobom povedu cijelo srpsko stanovništvo“ (intervju, rujan 2013.).

Kako izvješćuje CIA Report: „Vojska Republike Hrvatske iz godine 1995. nije bila ista vojska kakva je bila 1991. Iskoristila je četverogodišnje razdoblje postojanja da stvori profesionalnu vojsku od 75.000 ljudi svrstanih u osam brigada s dodatkom od još 140.000 ljudi u Zboru narodne garde“ (CIA 2002).

General Rakić se sjeća: „General Gotovina došao je na sastanak na Brijunima i stavio zemljovid pred predsjednika Tuđmana i generale. Na sastanku se vodila žestoka rasprava o tome postoje li dovoljne snage da se oslobodi Knin. Gotovina je bio uvjeren da su njegove postrojbe spremne jer su osam mjeseci uspješno ratovale na bojišnici i pobijedile u svakoj bitci. Gotovina je rekao predsjedniku Tuđmanu: „Moji vojnici ne mogu više čekati. Oni vide Knin pred sobom. Spremni smo napasti, ali potrebna nam je vaša zapovijed da to učinimo.“

Predsjednik Tuđman je stao kraj Gotovine, položio ruku na zemljovid  i rekao: „Ovo je pred nama. Svi vi učinite kako Gotovina preporučuje.“

Veleposlanik Galbraith objašnjava: „Dobio sam poruku, poruku koju sam želio, da kažem Tuđmanu kako Sjedinjene Države uistinu nemaju prigovora. Pošao sam dolje i posjetio ga na Brijunima. Moja poruka je bila: ‘Mi cijenimo vašu voljnost da prolijete krv i uložite sredstva da bi se prekinula opsada Bihaća. Želimo vas upozoriti da ne tražite našu pomoć ako stvari ne pođu u dobrom smjeru. Bit ćete prepušteni sami sebi što uključuje, kako sam preporučio, važna upozorenja da trebate štititi civilno stanovništvo, voditi računa o ljudskim pravima i osigurati sve da ne naškodite osoblju Ujedinjenih naroda.’ Naravno, Tuđman je to veoma jasno razumio. Iako sam rekao: ‘Ovo nije zeleno svjetlo’, on je odgovorio: ‘Da, da, to nije zeleno svjetlo’. Ali to je bilo zeleno svjetlo, naravno, i ja sam to znao, a znali su i ljudi u Washingtonu.”

Stajalište predsjednika Tuđmana bilo je jasno. Hrvatska vojska ne će mirno promatrati dok Srbi i četnici izvode agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a UNPROFOR pritom okreće leđa. Međunarodna zajednica bila je odgovorna da spriječi širenje sukobā, novu tragediju i još više izbjeglica. Hrvatska je u to vrijeme bila sigurno utočište za 600.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine!

Veleposlanik Galbraith opisuje što se dogodilo:

21. srpnja otišao sam dolje na Brijune na poziv predsjednika Tuđmana da mu se pridružim na večeri s turskim predsjednikom Demirelom. Nakon večere ministar obrane Gojko Šušak povukao me u stranu da mi kaže kako se predsjednik Tuđman odlučio za vojnu akciju kroz Krajinu da bi se prekinula opsada Bihaća.

4. kolovoza 1995. Hrvatska je vojska počela Operaciju Oluja, vojnu ofenzivu velikih razmjera na područjima koja su okupirali Srbi (Marijan 2010., str. 76-77).

Operacija Oluja bila je sastavljena od četiri zasebna dijela, označena brojevima od 1 do 4 koje su dobile razne postrojbe na temelju pojedinačnih područja odgovornosti. Hrvatska je pokrenula vojsku od 130.000 ljudi (Thomas 2006., str. 55). Predviđalo se da će za provođenje plana trebati četiri do pet dana.

General pukovnik Ante Gotovina bio je zadužen za plan Oluja 4 koji je bio glavni sastavni dio Operacije Oluja. Uključivao je planinu Dinaru, najgrublji teritorij odakle će napasti neprijatelja. Pod zapovjedništvom generala pukovnika Gotovine bio je Splitski korpus koji je brojio 30.000 vojnika. Specijalne snage bile su raspoređene na planini Velebit pod zapovjedništvom generala pukovnika Markača. Snagama Gospićkog korpusa od 25.000 vojnika, koji je bio zadužen za treći dio operacije, zapovijedao je brigadir Norac. Vojskom Karlovačkog korpusa od 15.000 vojnika zapovijedao je general bojnik Ivan Basarac. Bjelovarskim korpusom Hrvatske vojske zapovijedao je general bojnik Luka Džanko.

Operacija Oluja počela je u zoru 4. kolovoza 1995. i proglašena je završenom uvečer 7. kolovoza. Sama operacija uslijedila je nakon neuspješnih pokušaja mirovnih snaga Ujedinjenih naroda i diplomatskih napora da se okonča sukob.

Koordinirani napadi Hrvatskoga zrakoplovstva, izvedeni 4. kolovoza, imali su cilj prekinuti zapovijedanje srpskom vojskom, nadzor i komunikacije. Tri sata prije napada Tuđmanov šef kabineta izvijestio je o tome Mirovne snage Ujedinjenih naroda da bi se izbjegle civilne žrtve.

Operacija Oluja bila je strateška pobjeda u „Bosanskom ratu“, djelotvorno je okončala srpsku opsadu Bihaća i dovela Hrvatsku vojsku, Hrvatsko vijeće obrane i Armiju Bosne i Hercegovine u položaj da promijeni vojnu ravnotežu snaga u Bosni i Hercegovini.

Hrvati su brzo zauzeli Knin, srpski administrativni štab. Predviđajući hrvatsko zazimanje grada, Milošević je naredio da u slučaju hrvatske vojne akcije civilno stanovništvo mora otići i uputiti se u Srbiju. Gotovo 200.000 Srba poslušalo je njegovu direktivu. Srpski politički vođe vjerovali su da će se masovni egzodus civila smatrati znakom kršenja međunarodnih zakona (Marijan 2010., str. 160-169).

Operacija Oluja imala je silan utjecaj na rat u Bosni, osobito kad je bio oslobođen grad Bihać i bila poražena srpska vojska. Sto šezdeset tisuća iscrpljenih, potresenih i izgladnjelih stanovnika grada Bihaća pozdravilo je svoje hrvatske osloboditelje. Oluja je bila posljednja velika bitka u Hrvatskom ratu za neovisnost i glavni faktor okončanja rata u Bosni. Bila je to odlučna pobjeda Hrvatske vojske koja je na fronti od 670 kilometara napala srpsku vojsku. Bitka je povedena da se opet uspostavi hrvatski nadzor nad teritorijem od 11.500 četvornih kilometara, što predstavlja 18,4% Hrvatske.

Dr. sc. Dinko Čutura zaključuje: „Operacija Oluja bila je dobro planirana. Pokretanje tenkova preko planinskoga lanca Dinare i njihov silazak u grad Knin predstavljaju vrhunac umijeća modernog ratovanja. Nigdje u bitci bilo kada u vojnoj povijesti nisu se tenkovi pojavili iz smjera odakle se nisu očekivali, kao što je bilo ovdje. Operacija Oluja se sada proučava na vojnim akademijama u cijelom svijetu, uključujući ugledni West Point.“

Kako je američki general James Mattis rekao hrvatskom ministru obrane u Pentagonu 2018: „Oluja je operacija koja se proučava u američkoj vojsci da se pokaže kako dobro vođena, dobro uvježbana snaga s dobrim političkim vodstvom može promijeniti tijek povijesti. Mi visoko poštujemo našega prijatelja i saveznika. Hrvatska je malena zemlja, ali udara snagom iznad svoje težine, kako mi kažemo, boksa iznad svoje težine“ (Mattis, 12. srpnja 2017.; Vukić 2017.).

General Rakić ponosno izjavljuje: „Operacija Oluja vodila se na fronti dugoj 640 kilometara. Pokrivala je 11.000 četvornih kilometara okupiranoga hrvatskog teritorija. Hrvatska je vojska potpuno oslobodila to područje za četiri dana. Bila su dva osnovna vojna cilja. Jedan je bio stići na Kninsku tvrđavu, drugi je bio osloboditi grad Bihać. Oba su postignuta u rekordnom vremenu.“

Povjesničar Nazor zaključuje: „Oluja se ne smije jednostavno promatrati kao vojna operacija koja je najviše oslobodila Hrvatsku, nego također kao operacija koja je imala humanitarni karakter, jer je spasila stanovništvo Bihaća od gotovo sigurnog genocida. Operacija je omogućila međunarodnoj zajednici da spasi čast nakon katastrofa u Srebrenici i Prijedoru kad su snage Ujedinjenih naroda pasivno stajale dok su tisuće civila bili masakrirani.

Da su srpske snage ušle u Bihać, dogodio bi se genocid daleko većih razmjera nego u Srebrenici. Zahvaljujući Operaciji Oluja, i trima bitkama koje su za njom slijedile, srpska vojska je poražena i napokon su uspostavljeni uvjeti da počne mirovni proces. Daytonski sporazum, koji je potpisan u Sjedinjenim Državama i potvrđen u Parizu, bio je rezultat mirovnih pregovora kojima je završio rat. Nažalost, jedan od uvjeta Daytonskoga sporazuma bilo je davanje više od 49% bosanskoga teritorija Srbima.

Ovo je Galbraithova promišljena prosudba:

„Operacija Oluja je bila prekretnica u ratovima bivše Jugoslavije, prekretnica hrvatskoga rata koji je počeo 1991. i rata u Bosni. Ona je predstavljala odlučan poraz srpske strane u sukobu, strane koja započela rat; ona je poslije toga za nekoliko mjeseci dovela do mirovnih sporazuma kojima je završen rat, to jest, do Erdutskoga sporazuma koji je okončao rat u Hrvatskoj i omogućio mirnu reintegraciju posljednjeg komada teritorija pod srpskom okupacijom, uključujući Vukovar, i doveo do Daytonskog sporazuma kojim je završen rat u Bosni.“

Prema riječima dr. Slobodana  Langa:

„Kad je Hrvatska vojska oslobodila Bihać, došao sam u taj grad istoga dana. Međunarodne snage bile su potpuno zbunjene i nisu znale što bi učinile. Nijedan jedini incident nije se dogodio u Kninskoj bolnici nakon ulaska Hrvatske vojske, za razliku od Vukovarske bolnice koju je potpuno razorila srpska vojska i pobila njezine bolesnike u masovnom pokolju na Ovčari.

Višnja Starešina, dopisnica s Haškoga suda, objašnjava:

Glavnina međunarodne diplomatske zajednice pozdravila je Operaciju Oluja, priznajući je kao jedino rješenje završetka rata u Bosni i Hercegovini. Međutim, protiv nje su bili britanski diplomati i zemlje povezane s britanskom krunom. Naši diplomati i novinari dobili su čestitke u Ženevi. Čak je i osoblje Haškog suda ispijanjem šampanjca pozdravilo Operaciju Oluja i njezin uspješan završetak (intervju, kolovoz 2013.).

Žužul nas podsjeća: „Da nije bila izvedena Operacija Oluja, više od 40.000 ljudi bilo bi pobijeno u genocidu. Snage Ujedinjenih naroda ništa ne bi učinile da to spriječe. Genocid se dogodio u Ruandi, u Vukovaru, zatim u Srebrenici, a Ujedinjeni narodi su samo stajali i šutke promatrali. Svijet nije bio sposoban suočiti se sa genocidom. Operacija Oluja je prva vojna intervencija u povijesti čovječanstva koja je spriječila genocid.“

General Dudaković se slaže: „Vrijednost Daytonskoga sporazuma bila je u tome što je zaustavljeno ubijanje i užasni rat. Operacija Oluja porazila je srpsku vojsku. Oluja je oslobodila zapadnu Bosnu i Hercegovinu. Međutim, Daytonskim sporazumom stvorena je nažalost Republika Srpska. Ta republika nastala je etničkim čišćenjem i užasnim ratnim zločinima, pod vodstvom  zločinaca koji su osuđeni na Međunarodnom Haškom sudu.“

Povjesničar Kovačević sa žaljenjem ustvrđuje: „Nažalost, po Daytonskom sporazumu Bosna i Hercegovina je bila podijeljena, dajući 51% teritorija Bošnjacima i Hrvatima, a 49% bosanskim Srbima.“

Galbraith odgovara na tu kritiku:

„Usprkos svim kritikama na račun Daytonskoga sporazuma, on nikada nije bio zamišljen kao strateški plan za organizaciju države. Bio je zamišljen kao sredstvo okončanja rata, i mjeren tim standardom, on je predstavljao uspjeh.“

Tuđman dodaje:

Nakon Daytonskoga sporazuma 100.000 Srba dragovoljno je napustilo Sarajevo, 27.000 njih je napustilo Hrvatsku u pratnji američkoga veleposlanika, a između 50.000 i 80.000 ih je napustilo istočni dio Hrvatske kad su shvatili da ta područja nikada ne će postati dijelom Velike Srbije.

Dudaković izražava žaljenje:

„Žao mi je što nismo oslobodili Banju Luku. Dijeljenje Bosne i Hercegovine popola stvorilo je nerješivu političku krizu. Zbog toga sada imamo borbu za prevlast bez ikakve mogućnosti dogovora.“

Gotovo dvadeset pet godina nakon rata, u intervjuu koji duboko otkriva događaje, Galbraith konstatira:

Poraz Banja Luke bio bi odlučan poraz fašističkoga režima bosanskih Srba koji su bili upleteni u genocid i masovna ubijanja. Ukratko, ne bi bilo Daytona. Ne bi bilo podjele Bosne. Bio bi to odlučan poraz ubilačke i fašističke strane. I to je bila teška misija. I na kraju, zbog toga što je to bila teška misija, Holbrook i ja složili smo se da ćemo se držati uputa koje smo dobili. Tako smo pošli i rekli Tuđmanu da ne ide dalje, da ne zauzme Banju Luku. Godinama poslije, čak i danas, pitam se je li to bila pravedna odluka.

6. Zaključci

Kako dr. Lang objašnjava: „Bio sam savjetnik za humanitarna pitanja u vladi predsjednika Tuđmana. Tuđman je pokazivao izvanredan stupanj razumijevanja i skrbi. Imenovao je dr. Hebranga ministrom zdravstva, Granića ministrom izbjeglica i prognanih osoba, a dr. Kostovića ministrom za ratne zarobljenike i nestale osobe. Nijedna vlada u povijesti nije poduzela takve protumjere da se suoči s tim problemima. Da smo napisali knjigu o humanitarnim razmjerima modernog ratovanja 1996-, nitko u Hrvatskoj ne bio bio optužen za ratne zločine. Hrvatska bi bila središte svjetske pozornosti za dobročinstva (intervju, rujan 2013.).

Čutura tvrdi:

„Hrvatska vojska učinila je ono što je međunarodna zajednica trebala učiniti. Međunarodna zajednica i Ujedinjeni Narodi nisu obavili svoj posao da zaštite civilno stanovništvo, što je bila njihova primarna zadaća. Možda smo ih postidjeli i zbog toga su se naši hrvatski generali suočili s optužbama na Međunarodnom Haškom Sudu“ (intervju, kolovoz 2013).

Prema riječima dr. Langa:

Operacija Oluja bila je vojna operacija svjetske razine. Važno je reći da je ideja o sprječavanju ratnoga zločina genocida došla iz Hrvatske. Zahvaljujući tome, danas postoji stalni savjetnik za sprječavanje genocida pri Ujedinjenim narodima. Idejno i praktično ta ideja proizlazi iz obrambene strategije Hrvatske vojske; predsjednik Franjo Tuđman prvi je primijenio načelo sprječavanja i suprotstavljanja genocidnoj prijetnji u svijetu. Izniman i zapanjujući je taj hrvatski doprinos sigurnosti u svijetu!

Jakob Bienenfeld tvrdi da je Hrvatska, za razliku od upitna ponašanja u Drugom svjetskom ratu, bila iznimno svjesna svoje moralne odgovornosti prema manjinama. Zapravo, Gojko Šušak, hrvatski ministar obrane, dobio je priznanje međunarodne židovske organizacije JOIN. Generali Praljak, Gotovina i Naletilić odigrali su veliku ulogu u zaštiti Židova. To je povijesna istina koju treba ponavljati tisuće puta jer je hrvatski narod pokazao da je vlada, nakon ostvarenja vlastite države, usvojila visoke standarde u odnosu prema manjinama i poštivanju ljudskih prava (intervju, rujan 2013.).

Akademik Josip Pečarić, profesor matematike, glas je stajališta većine Hrvata: „Kao nagradu za spašavanje 160.000 ljudi u Bihaću, donošenje mira u Bosnu i Hercegovinu i završetak rata, svjetske sile optužile su hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača, lažno ih tereteći za ratne zločine. Pravorijek Haškoga suda bio je u početku dugotrajna osuda. To je jedini slučaj u ljudskoj povijesti da su ljudi koji su branili svoj dom, spašavali druge, okončali nasilne okupacije, borili se protiv terorista i stvorili uvjete za mirno rješenje sukoba, kažnjeni zbog toga. Hvala Bogu da je strašna presuda poništena 2015. i naši su generali potpuno oslobođeni krivnje.“

Starešina, dopisnica sa Haškoga suda, tvrdi: „Haški sud je usredotočio optužbe na generala Gotovinu koji je bio simbol nove Hrvatske vojske. Izgrađena prema zapadnim standardima — djelotvorna, disciplinirana i proaktivna — Hrvatska vojska pobijedila je Jugoslavensku armiju u svim vojnim operacijama. Haški sud zlorabio je generala Gotovinu kao sredstvo da osudi neovisnu Hrvatsku državu.“

U veljači 2015., u zaključku slučaja genocida Hrvatska-Srbija, dvadeset godina nakon svršetka rata, Međunarodni sud pravde u Haagu odbacio je srpsku tužbu u kojoj se tvrdilo da je Operacija Oluja značila genocid (BBC News 2015.), odlučivši da Hrvatska nije imala posebnu namjeru iskorijeniti srpsku manjinu u zemlji (Međunarodni sud pravde 2015., str. 4, 141, 142). Sud je također prihvatio da je Hrvatska vojska ostavila pristupačne putove za bijeg civila (Međunarodni  sud pravde 2015., str. 131, 139).

Starešina, dopisnica sa Haškoga suda, primjećuje: „Tijekom petogodišnjega rata, napredne snage u svijetu tražile su načine da se zaustavi srpska agresija i okonča projekt Velike Srbije utemeljen na etničkom čišćenju i genocidu. Operacija Oluja pokazala je da se srpska vojna mašinerija može zaustaviti. Teško je bilo i zamisliti da će zapovjednici Operacije Oluja biti prisiljeni suočiti se s Međunarodnim haškim sudom iz optuženičke klupe. Optužujući njih, sud nije uspio pokazati bitnu razliku između agresora, ratnog zločinca, i žrtve koja se zakonito branila od zločina. On nije uspio optužiti srpske generale koji su vodili agresivni rat protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine. „

I na kraju, godine 2015., pravda je pobijedila. Hrvatski generali su oslobođeni krivnje. U ožujku 2019., dvadeset četiri godine poslije događaja, Apelacijski sud Ujedinjenih naroda priznao je krivicu Radovana Karadžića za genocid, bivšeg vođe bosanskih Srba, i povećao mu doživotnu kaznu zbog njegove krivnje u Srebrenici.

Operacija Oluja, najveća europska kopnena bitka poslije Drugoga svjetskog rata, bila je krunski dragulj hrvatskoga Domovinskog rata. Pokazala je izvanrednu organizacijsku, taktičku i stratešku blistavost političkog i vojnog vodstva, koje je spojilo znanost i improvizaciju. Hrvatski vojnici i časnici pokazali su golemu hrabrost i odlučnost. Njihovi herojski napori bacili su na koljena Srbiju, što je američki predsjednik Bill Clinton smatrao preduvjetom da Srbi pristanu doći za mirovni stol. Pukovnik Andrew Leslie, koji je zapovijedao UN-ovom operacijom za uspostavljanje povjerenja u području Knina, ocijenio je Operaciju Oluja kao primjer iz udžbenika koji bi dobio „pet plus“ prema standardima NATO-a (Dunigan 2011., str. 194).

Citirajući duboko ganutljive riječi iz Shakespearova djela, dr. Lang sumira svoj osjećaj povijesnoga značenja Operacije Oluja: „Hrvati su veoma skromni, ali trebali bi kazivati djeci o svojoj velikoj pobjedi, o trijumfu nad zlom. Od danas do svršetka svijeta, hrvatski vojnici pamtit će se kao „nas malo, nas malo sretnih, nas šačica braće“.

Zastupnik Miroslav Tuđman, sin predsjednika Tuđmana, konstatira: Kao što je predsjednik Franjo Tuđman tako spremno rekao nakon završetka Operacije Oluja: „Na današnji dan možemo reći da je Hrvatska prestala nositi svoj povijesni križ. Nije riječ jednostavno o oslobođenju teritorija, nego o stvaranju temelja za slobodnu i neovisnu Hrvatsku u budućim stoljećima.“

U svjetlu sve veće nestabilnosti na Zapadnom Balkanu, postoji široka podrška za smanjenje ruskog utjecaja u regiji, za jačanje veza s pouzdanim saveznicima i za objedinjavanje iskusnih diplomatskih, političkih i vojnih stručnjaka da se suoče s prijetnjama miru u cijeloj Jugoistočnoj Europi i usmjere se prema inicijativama demokratske vanjske politike.

Referentna literatura

Alasuutari, Pertti (2010). The Rise and Relevance of Qualitative Research. International Journal of Social Research Methodology. 13 (2): 139-155. https://doi.org/10.1080/13645570902966056

Armatta, Judith (2010). Twilight of impunity: The war crimes trial of Slobodan Milosevic. Durham, North Carolina: Duke University Press. https://doi.org/10.1215/9780822391791

Banac, Ivo (1988). With Stalin Against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism. Cornell University Press, p. 4; ISBN 0-8014-2186-1. https://doi.org/10.7591/9781501720833

BBC News, UN Court Dismisses Croatia and Serbia Genocide Claims. BBC News. London, England. 3 February 2015.

Beljo, A. (ed.) (1998) Greater Serbia: From ideology to Aggression. Zagreb: Croatian Information Centre.

Available at http://www.hic.hr/books/greatserbia/index.htm [Accessed 30 April 2020]

Beljo, A. (1995). Yu-genocide: Bleiburg, death marches, UDBA (Yugoslav Secret Police). Toronto: Northern Tribune Publishing.

Beljo, A. (1985). Yugoslavia genocide: A documented analysis. Toronto: Northern Tribune Publishing.

Bethlehem, D. and Weller, M. (1997). The Yugoslav crisis in international law. Cambridge: Cambridge University Press.

Bosworth, Richard J.B. (2005). Mussolini’s Italy. New Work: Allen Lane.

Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis (2002). Balkan battlegrounds: A military history of the Yugoslav conflict, 1990-1995. Washington, D.C.: Central Intelligence Agency. OCLC 50396958.

Charlton, Thomas L.; Myers, Lois E.; Sharpless, Rebecca (Eds.) (2007). History of oral history: Foundations and methodology. Lanham, MD: Altamira Press.

Cohen, P. (1992). The U.S. Role in Catalyzing and Sustaining Serbian Aggression, Report to Clinton-Gore

Transition Team, [online] December 17, 1992. Available at: http://www.siliconinvestor.com/readmsgs.aspx?subjectid=26815&msgnum=3655&batchsize=10&batchtype=Next [Accessed 20 August 2020].

Cohen, Philip J. and Riesman, David (1996). Serbia’s secret war: Propaganda and the deceit of history. Texas A&M University Press.

Croatian Viewpoint (2008). 80th Anniversary of Serbian Assassination of Croatian MPs in Belgrade. Available at: http://croatianviewpoint.com/HousingFrameOne.php?ShowThisPage=AssassinationOfCroatianMPsIn1928 [Accessed 25 July 2020]

Deutschland Military Tribunal (1950). Trials of war criminals before the Nuernberg Military Tribunals under Control Council Law no. 10 : Nuernberg Oct. 1946 – April 1949 Vol. 11 The High Command case. The Hostage case. Case 12. US v. von Leeb. Case 7. US v. List. Washington, D.C.: United States Government Printing Office. OCLC 247746272.

Dunigan, Molly (2011). Victory for hire: Private security companies’ impact on military effectiveness. Palo Alto, California: Stanford University Press. https://doi.org/10.1515/9780804777414

Epstein, J. (1973). Operation Keelhaul : The story of forced repatriation from 1944 to the present. Old Greenwich, Connecticut: Devin-Adair.

Frucht, Richard C. (2005). Eastern Europe: An Introduction to the People, Lands, and Culture. p. 429. ABC- CLIO; ISBN 1-57607-800-0.

Galbraith, Peter W. (2006). Negotiating Peace in Croatia: A Personal Account of the Road to Erdut. In Brad K. Blitz (ed.). War and change in the Balkans: Nationalism, conflict and cooperation.

Cambridge, England: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-67773-8.

Geiger, V. (2013). Human Losses of Croats in World War II and the Immediate Postwar Period Caused by the Chetniks (Yugoslav Army in the Fatherland) and the Partisans (People’s Liberation Army and the Partisan Detachment of Yugoslavia/Yugoslav Army) and the Yugoslav Communist Authorities:

Numerical Indicators. Review of Croatian History. Croatian Institute of History. 8 (1) pp. 77–121[online] Available at: https://hrcak.srce.hr/103223?lang=en [Accessed 6 March 2020].

Glenny, Misha (2001). The Balkans: Nationalism, war, and the Great Powers 1804-1999, London: Penguin Books.

Grahek-Ravančić, M. (2006). Controversies about the Croatian Victims at Bleiburg. Review of Croatian History 2/1, pp. 27 – 46. Available at: http://docplayer.net/27204513-Controversies-aboutthecroatian-victims-at-bleiburg-and-in-death-marches.html [Accessed: 1 June 2020].

Graubard, Stephen R. (1993). Exit from Communism. p. 153. New Brunswick: Transaction Publishers. ISBN 1-56000-694-3.

Hoare, Marko Attila (2010). The War of Yugoslav Succession. In Ramet, Sabrina P. (ed.). Central and Southeast European politics since 1989. Cambridge, England: Cambridge University Press. pp. 111–136. https://doi.org/10.1017/CBO9780511803185.010

Holbrooke, Richard (1999). To End a War. New York: Modern Library. ISBN 978-0-375-75360-2.

International Court of Justice (2015). Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Croatia v. Serbia). The Hague: International Court of Justice. Archived from the original (PDF) on 12 July 2020.

Jareb, J. and Omrčanin, I. (1977-1978). The End of the Croatian Army at Bleiburg, Austria in May 1945 According to English Military Documents, Journal of Croatian Studies, Vol. XVIII-XIX. https://doi.org/10.5840/jcroatstud1977/7818/197

Jennings, Peter (1995). The Peacekeepers: How the U.N. Failed in Bosnia. 04/24/1995 [Accessed at: https://www.youtube.com/watch?v=j2JErUZRLRE&t=5s]

Knez, Nikola (2019). Operation Storm. Texas & Zagreb: iFilms LLC and The Croatian Film Institute.ISBN-13-978-0-9793254-2-7 [Accessed at https://www.youtube.com/watch?v=yZcQAY48CJs&feature=youtu.be and at https://www.youtube.com/watch?v=nKoUo8vzRnc] Approximately 157,000 views November 4, 2020.

Kulundžić, Zvonimir (1967). Atentat na Stjepana Radića. Zagreb:

Stvarnost. London Times (22 June 1928). The Belgrade Shootings—Croat Anger.

London Times (22 June 1928). Tragedy in Belgrade.

Marijan, Davor (2010). Storm. Zagreb, Croatia: Croatian Memorial Documentation Centre of the Homeland War of the Government of Croatia. ISBN 978-953-7439-25-5.

Mattis, James (July 12, 2017). Remarks by Secretary Mattis in an Honor Cordon Welcoming Croatian Defense Minister Damir Krsticević to the Pentagon. U.S. Department of Defense. Available at: https://www.defense.gov/Newsroom/Transcripts/Transcript/Article/1245735/remarks-bysecretary-mattis-in-an-honor-cordon-welcoming-croatian-defense-minis/ [Accessed 8 January 2020].

Mazowiecki, Tadeusz (September 21, 1995). A Letter of Resignation. The New York Review of Books [Accessed on 8 October 2020 at: https://www.nybooks.com/articles/1995/09/21/a-letter-ofresignation/McClellan, Dorothy and Knez, Nikola (2016). Prosecuting Rape, Sexual Enslavement, and Genocide in Time of War: Southeastern Europe 1991-1995, International Journal of Social Sciences, Vol. 5, No. 4, pp. 79-102. https://doi.org/10.20472/SS2016.5.4.005

McClellan, Dorothy and Knez, Nikola (2018). Post-World War II Forced Repatriations to Yugoslavia: Genocide’s Legacy for Democratic Nation Building, International Journal of Social Sciences, Vol. VII, No. 2 pp. 62-91. https://doi.org/10.20472/SS2018.7.2.004

Meštrović, Stjepan Gabriel (1996). Genocide after emotion: The postemotional Balkan War.

Routledge. Mužić, Ivan (1991). Pavelić I Stepinac. Split: Logos.

National Archives, Holocaust Era Assets. RG 84: Yugoslavia. State Department and Foreign Affairs

Records of the Foreign Service Posts [Accessed August 2020 at https://www.archives.gov/research/holocaust/finding-aid/civilian/rg-84-yugoslavia.html#:~:text=King%20Peter%20and%20his%20ministers%20went%20to%20London,Germans%20were%20communists%20led%20by%20partisan%20leader%20Tito.]

The New York Times (6 May 1931). Einstein Accuses Yugoslavian Rulers in Savant’s Murder.

Osser, Bernard and de Saint-Exupery, Patrick (September 21, 1995). The UN’s Failure: An Interview with

Tadeusz Mazowiecki translated from the French by Mark Romano. The New York Review of Books. [Accessed 8 October 2020 at https://www.nybooks.com/articles/1995/09/21/the-uns-failure-aninterview-with-tadeusz- mazowiec/

#:~:text=In%201989%20Tadeusz%20Mazowiecki%2C%20a%20founding%20member%20of,Commission%20on%20Human%20Rights%20in%20the%20Yugoslavian%20conflict.]

Pavlowitch, Stevan . (2008). Hitler’s new disorder: The Second World War in Yugoslavia. New York: Columbia University Press.

Pinter, Z. (2018). Roman Leljak–Istrazivac Koji je Zaduzio Hrvate [An Investigator Who Has Overwhelmed Croatians]. Croative Kultura i Politika [online] Available at: https://croative.net/romanleljakistrazivac-zaduzio-hrvate/ [Accessed 23 April 2020].

Prcela, J. and Guldescu, S. (eds.) (1970). Operation slaughterhouse: Eyewitness accounts of postwar massacres in Yugoslavia. Philadelphia: Dorrance.

Prcela, J. and Guldescu, S. (eds.) (1995). Operation slaughterhouse: Eyewitness accounts of postwar massacres in Yugoslavia. Philadelphia: Dorrance.

Prcela, J. and Živić, D. (2001). Hrvatski holokaust [Croatian Holocaust] (in Croatian). Zagreb: Hrvatsko društvo političkih zatvorenika.

Ramet, Sabrina (2006). The three Yugoslavias: State-building and legitimation, 1918-2005. New York: Indiana University Press.

Redžić, Enver (2005). Bosnia and Herzegovina in the Second World War. Abingdon: Frank Cass. https://doi.org/10.4324/9780203309513

Reuters (19 August 1990). Roads Sealed as Yugoslav Unrest Mounts. The New York Times. Roberts, Walter R. (1973). Tito, Mihailovic, and the Allies, 1941-1945. Rutgers University Press.

Rodogno, Davide (2006). Fascism’s European empire: Italian occupation during the Second World War. Cambridge University Press.

Riley, Jonathon (2010). Decisive battles: From Yorktown to Operation Desert Storm. London, England: Continuum International Publishing Group.

Starčević, Ante (1999). Izabrani politički spisi. Zagreb: Golden Marketing. (Collected Political Speeches).

Sudetić, Chuck (2 April 1991). Rebel Serbs Complicate Rift on Yugoslav Unity. The New York Times.

Sudetić, Chuck (26 June 1991). 2 Yugoslav States Vote Independence to Press Demands. The New York Times.

Sudetić, Chuck (29 June 1991). Conflict in Yugoslavia: 2 Yugoslav States Agree to Suspend Secession Process. The New York Times.

Sudetić, Chuck (18 November 1991). Croats Concede Danube Town’s Loss. The New York Times.

Sudetić, Chuck (3 January 1992). Yugoslav Factions Agree to U.N. Plan to Halt Civil War.The New York Times.

Šuljak, N. Dinko (1977). Croatia’s Struggle for Independence: A Documentary History. Arcadia, California: Croatian Information Service.

Thomas, Nigel (2006). The Yugoslav Wars (1): Slovenia & Croatia 1991-1995. Oxford, England: Osprey Publishing.

Thomas, Nigel; Mikulan, Krunoslav (1995). Axis Forces in Yugoslavia 1941-45: Men-at-arms. Illustrated by Darko Pavlovic. London: Osprey.

Tolstoy, N. (1986). The minister and the massacres. London: Century Hutchinson Ltd.

Tolstoy, N. (1977). Victims of Yalta: The secret betrayal. New York: Charles Scribner’s Sons.

Tomasevich, Jozo (1975). War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945: The Chetniks. Stanford: Stanford University Press.

Tomasevich, Jozo (2001). War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945 Occupation and collaboration. Stanford: Stanford University Press.

Vukić, Ina (2017). Serbia Forces Croatian Operation Storm into Intense False Memory Battlefield.

Available at: https://projektvelebit.com/serbia-forces-croatian-operation-storm-into-intense-falsememory-

battlefield/ [Accessed 6 January 2020].

Vukmanić, Miroslav (Ed.) (1995a). Stjepan Radi: Izabrani politicki Spisi. Opatija: Menora. (Selected Political Documents).

Vukmanić, Miroslav (Ed.) (1995b). Stjepan Radi: Izabrani politicki govori. Opatija: Menora. (Selected Political Speeches).

Vukmanić, Miroslav (Ed.) (1995c). Stjepan Radi: Izabrani politicki katekizam. Opatija: Menora. (Selected Political Catechism

Vukmanić, Miroslav (Ed.) (1995d). Stjepan Radi: Financijalna znanost. Opatija: Menora. (Contemporary Financial Science).

Yambrušić, Edward Slavko (2010). Peace at the price of justice and human dignity: Reflections on the Hague Tribunal & judicialization of international conflicts. Zagreb: Croatian Cultural Council.

Intervjui

Jakob Bienenfeld, President of Bet Israel Congregation of Croatia

Mario Bujanović, Member of the Croatian Defense Council in Bosnia and Herzegovina, city of Bihać General Kresimir Ćosić, Deputy Minister of Defense

General Atif Dudaković, Commander, Fifth Corps of the Army of Bosnia and Herzegovina (ARBIH)

Peter Galbraith, United States Ambassador to Croatia 1993-1998

Emdzad Galijašević, Mayor of the city of Bihać

Dr. Roman Jurić, Member of the Croatian Defense Council in Bosnia and Herzegovina

Bernardo Jurlina, Croatian Minister of Minister of Labor, Social Welfare and Family, Special Croatian Envoy to Bihać

Mate Kovačević, Historian and Journalist

Dr. Slobodan Lang, Humanitarian Advisor to Croatian President Tudjman 1993-2000

Dr. Ivo Lučić, Historian and Former Chief of the Croatian Security Information Service

Dr. Davor Marijan, Historian and Veteran

Dr. Ante Marjanović, Member of the Croatian Defense Council in Bosnia and Herzegovina

Marijan Mihić, Member of the Croatian Defense Council in Bosnia and Herzegovina

Dr. sc. Ante Nazor, Historian, Director of the Croatian Center of the Homeland War

Dr. sc. Josip Pečarić, Academician, Professor of Mathematics

General Rajko Rakić, Chief of Staff for General Ante Gotovina’s Split

Corps Visnja Starešina, Hague Tribunal Correspondent

Dr. sc. Miroslav Tudjman, Director of the Croatian Intelligence Agency 1993-2000, currently Member of Croatian Parliament, and son of former Croatian President Franjo Tudjman

Dr. Edward Slavko Yambrušić, International lawyer, fellow of the Center for the Research of International Law and International Relations of the Hague Academy

Miomir Žužul, Croatian Ambassador to the United Nations 1993-1996.

Svršetak