Domagoj Vidović: Hrvati, Švicarci i Luzitanci

Tijekom ljeta počesto nepoznavatelje jezičnoga stanja valja uputiti u naše jezične posebnosti, katkad im objasniti da hrvatski nije jezik izmišljen 1990. nego je jezik sa stoljetnom tradicijom, a počesto i usporediti stanje u kojoj europskoj državi sa stanjem na europskome jugu

Posebno je mjesto bilo u kutu, uza kredencu u kojoj se osim posuđa nalazio i prastari radio koji više ničemu nije služio, ali je figurao gotovo kao muzejski izložak između škudelica, pjatića i bićerina u ostakljenome dijelu toga dijela pokućstva za koji ni danas pouzdano ne znamo otkad je postavljen u staroj kući. Spomenuto bi mjesto obično zauzela nona kad u kući bijasmo sami, Morko Baška kad bi se došetao do nas te don Petar koji nas je što je nona bila starija, sve češće pohodio. Blaženik bi na tome mjestu jednu ruku naslonio na stol, a drugu na ispupčeni dio kredence te kao iz katedre motrio stalni postav. Nona i mati bile su zadužene za zapodijevanje i održavanje razgovora, a mlađa bi sestra obično bila u materinu naručju ili bi dopuzla do mene te bismo s visoka motrili društvo. Razgovori koji se zapodijevahu činjahu nam se važnima jer iz njih doznavasmo novosti o ljudima iz Goja i Rogoja, četvrti Mista koje nam se u ta doba doimahu udaljenijim od malenih mjesta preko kanala, a kad bi se šaputalo, znali bismo da se ni jedna riječ iz toga razgovora ne smije iznijeti iz kuće iako su, govorahu stariji, iza nas olovna vremena u kojima se za običnu šalu završavalo u pržunu negdje daleko na kopnu. Don Petar bi obično dolazio u kasnu večer, što je zimi značilo negdje iza osam, pomalo već snen od duga dana u kojemu bi pohodio bolesnike i poklonima veselio djecu. Još bi u početku bio oran za razgovor, no s vremenom bi klonuo, glava bi mu polako padala, a silueta se širila staklom na koje gotovo bijaše naslonjen u smjeru luči iz voštanice čija je veličina ovisila o propuhu i kutu otvorenoga prozora. Nona bi ga i mati održavale budnim potpitanjima dok bi ga Mote slušao u stavu mirno ili uživao u svojemu spokoju iza zamagljenih očala očekujući trenutak kad će ustati i raspustiti društvance. Na rastanku bi mater obično podignula mene da barbu ispratim do vrha ili dna kale, a katkad i do njegovih odaja. „Milo dijete“, obično bi progovorio na gramatikanu, kako nazivasmo nadjezik kojim se govorilo samo u crkvi, na televiziji i katkad u doktorice, i otpočeo kakvu priču iz vlastita života stežući mi sve jače mišice kako se priča bližila vrhuncu i otpuštajući ih pred rastanak kako bih i ja dobio prigodu da štogod priupitam. Stoga su mi i danas murva Bocelovih, Brkotov vrtal, barba Motina kuća, kapelica i ulaz u kalu Hojinih posebna ljupka mjesta jer bi se ondje začinjao ili prekidao razgovor i razvila kakva priča kojoj konac nije bio važan jer se činila beskonačnom, kao život bezbrižnomu djetetu kojemu su se širile zjenice na ulazu u barbin stan u kojemu se skrivalo prostranstvo knjiga i rukopis koji se svakodnevno dopisivao. Kad su se jednom zatvorila i ta vrata, život se prestao činiti vječnim, priče su se pozavršavale, na ulazu je ostao tek jedan zbunjen i tužan dječak, priče koje je negda čuo i koje sam pripovijeda, a koje više nema tko da čuje.

Tijekom ljeta počesto nepoznavatelje jezičnoga stanja na području Lijepe nam Bivše valja uputiti u naše jezične posebnosti, katkad im objasniti da hrvatski nije jezik izmišljen 1990. nego jezik sa stoljetnom tradicijom, a počesto i usporediti stanje u kojoj europskoj državi sa stanjem na europskome jugu. Govornicima njemačkoga jezika tako napominjem kako se uza odrednicu hrvatski nikad do polovice XIX. stoljeća i Bečkoga dogovora nije dometala odrednica srpski te da je stanje u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj jednostavno neusporedivo s našim jer su Austrijanci svoj jezik uvijek nazivali njemačkim, a govornici njemačkoga u Švicarskoj svoju inačicu njemačkoga katkad nazivaju švicarskim njemačkim, dakle opet njemačkim. Hrvati, pak, nikad svoj jezik nisu nazivali srpskim, a Srbi hrvatskim dok im nije nametnut dvočlani čudnovati kljunaš. Kad se ipak pokuša usporediti stanje u hrvatskome sa stanjem u jezicima poput španjolskoga i portugalskoga, ponovno se miješaju kruške i jabuke jer Hrvatska nije kolonijalna sila. Ipak, čak kad se i to učini, istaknuti treba da brazilski portugalski i gradišćanskohrvatski u imenu sadržavaju izvorni jezik kojemu pripadaju (ne postoji gradišćanski hrvatsko-srpski). Ujedno treba napomenuti kako je obrazac dansko-norveškoga jezika u nas posve neprimjenjiv jer Hrvatska nikad nije bila srpskom kolonijom ni Srbija hrvatskom (dok je dansko-norveška država postojala gotovo tri stoljeća), pa se ni srpski nije mogao nametnuti Hrvatima kao danski Norvežanima. Uostalom, Zagreb i Rijeka nikad nisu bili osmanlijskim uporištem poput Smedereva i Beograda. Ukratko, pridjev se hrvatski upotrebljava za naše jezično područje od srednjovjekovlja, uporaba je dvočlanoga naziva jezika bila kratkotrajna i nametnuta, a budući da Hrvatska nije bila dugotrajno pod čizmom ni jedne druge slavenske države, u njoj nisu ni mogli nastati idiomi usporedivi s dansko-norveškim u Skandinaviji. U tih nam nekoliko misli valja sažeti našu jezičnu samobitnost i onda ih po potrebi prilagoditi ovisno o jezičnome stanju u državi iz koje nam dolazi upit.

Bračkoga ugostitelja pitaju nakon pet sljedova što im preporučuje za kraj. „Plot’te račun i biž’te doma“, s nokta će im.