Povjesničarima, Zagrebačkom sveučilištu, medijima
Je li prof. dr. sc. Ivo Goldstein dao povoda za pisanje i napad na njega, koji potpisuje David Goldman u Jerusalem Postu, jer se u medijima može pročitati različite i proturječne članke? Goldstein tvrdi da Goldman nije objavio tekst već pismo čitatelja, te da je povjesničarima nepoznat, kao i da mu je netko dostavio „isfabricirane činjenice.“ Radi se o raspravi u javnosti o tome kako dokazati točan broj žrtava u Jasenovcu, pri čemu Goldstein navodi kako: „Radikalna revizionistička i proustaška desnica tvrdi da to valja učiniti iskopavanjem leševa, što je besmislica i ja to dokazujem na mnogo mjesta u mojoj knjizi ‘Jasenovac’ iz 2018. godine.“
Goldman u navedenom svom pismu tvrdi da su tijekom iskopavanja u Jasenovcu pronađeni ostatci svega nekoliko tisuća žrtava. Goldstein tvrdi da je tome tako jer su iskopavanja izvršena samo na manjem dijelu Gradine gdje su masovne grobnice. K tome, smatra da su mnogi leševi istrulili i raspali se. No, Goldstein je na HRTV u poznatoj emisiji izgovorio tezu kako su leševi u logorima uništavani spravom za mljevenje kostiju, što su nacisti radili u logorima u sklopu općepoznate „Akcije 1005“, a da su ustaše i u tom pogledu usko surađivali s nacistima. Je li to tvrdnja da je takav slučaj bio i u Jasenovcu ili insinuacija, koja je zasmetala Goldmanu? K tome, Goldstein tvrdi da nije spominjao Hitlera, što Goldman navodi… No, neki su portali naveli točne riječi koje Goldstein izgovara u emisiji Nedjeljom u 2, te se to može i provjeriti…
No, ne bi li ovako teške optužbe i teze trebalo moći dokazati i raspolaže li prof. dr. sc. tim dokazima, što se tiče logora Jasenovac?
Može li forenzička struka pomoći i ustvrditi jesu li kosti tj. dokazi uistinu uništeni? Postoje li načini da se to ipak utvrdi? Jesu li povjesničari i autori koji se upuštaju u ovako ozbiljne rasprave doznali koji se ostatci i koliko dugo mogu koristiti u forenzičnim istraživanjima i tko bi ih konačno trebao provesti? Jer kada se govori o tome, kako bi se konačno raščistilo s time, onda se govori o uništenim kostima i.t.d. Forenzički arheolozi i antropolozi bi možda mogli dati neki savjet, a u nekim državama se takva istraživanja izvode na različite načine i svi su svjesni da se prošlost više ne može točno rekonstruirati.
Mogu li se pojedinci, bili oni znanstvenici, povjesničari ili netko drugi, suzdržati od davanja tako ozbiljnih izjava, koje ne mogu provjeriti i dokazati? To bi svakako bilo nužno! A ako imaju dokaze, neka ih pokažu i dokažu! Jer ovako se uistinu dolazi do manipulacija i teških optužbi, koje onda štete i ugledu države, ne samo nekog povijesnog razdoblja i neke određene vlasti ili vojske. Molimo da se o tome razmisli i možda organizira ozbiljan znanstveni skup na tu temu, na kojemu će sudjelovati znanstvenici različitih političkih stajališta.
Hrvatskim medijima, Ministarstvu znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske
Nije li sjajan podatak da se na listi najutjecajnijih znanstvenika u svijetu za cjelokupnu znanstvenu karijeru nalazi čak 47 hrvatskih znanstvenika, od kojih su nekolicina s FER-a, a studiju o znanstvenoj citiranosti koja rangira oko 160000 najcitiranijih svjetskih znanstvenika u svim disciplinama objavila je istraživačka grupa sa Sveučilišta Stanford u Kaliforniji. Ne bi li bilo korisno i dobro doznati više o izvrsnim znanstvenicima i njihovu radu, kao i znanosti općenito, jer izvan struke se o znanosti gotovo i ne piše? Još manje o hrvatskoj uspješnosti na nekom, bilo kojem od područja!?
HAVC-u, Ministarstvu kulture i medija RH, Ministarstvu znanosti i obrazovanja RH
Hrvatski film je očito iznimno produktivan: sve vrvi filmskim festivalima, posebno u kolovozu i rujnu; stižu dobre vijesti o uspješnoj i od publike priznatoj svjetskoj premijeri filma Zbornica u Karlovim Varima; ljetos je film Murina redateljice i scenaristice Antonete Alamat Kusijanović nagrađen u Cannesu Zlatnom kamerom i prikazuje se u kinima… sve više je uspješnih hrvatskih filmova i mladih redateljica i redatelja… Može li se već u osnovnim školama, uz poticanje čitanja, pisanje poezije, prikazivati hrvatske filmove, održavati predavanja o povijesti hrvatskoga filma, te organizirati filmske radionice? U nekim školama postoje iznimno uspješne filmske radionice, no to uglavnom ovisi o zanimanju pojedinih profesora? Isto tako, ne bi li učenici trebali više doznati i o aktualnim suvremenim hrvatskim scenaristima i redateljima, te piscima, osim onih o kojima mogu zapravo malo doznati u udžbenicima? Možda bi bilo zanimljivo i u ranijoj dobi doznati kako sustav funkcionira, kako se pripremiti za baviti se nekom umjetnošću te kako se obrazovati?