Mladen Pavković: Zaboravljeni logoraši

I ove godine, tiho i dostojanstveno, 14. kolovoza, obilježena je još jedna obljetnica razmjene logoraša u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu

Ovoj temi, nažalost, ni mediji ne pridaju neku veću pozornost, a kako idu godine – patnje hrvatskih logoraša, kako vojnika, tako i civila – kao da se žele što više marginalizirati, pa i prešutjeti.

Svojedobno je dr. Juraj Njavro (1938.-2008.), jedan od legendarnih hrvatskih liječnika u Domovinskom ratu, objavio knjigu „Glavu dole, ruke na leđa“, u kojoj je opisao što se sve događalo hrvatskim braniteljima i civilima u koncentracijskim logorima, a koji su postojali na okupiranim područjima u Hrvatskoj, tako i u Srbiji, Crnoj Gori i BiH.

Šteta što hrvatski filmski i ini djelatnici nemaju sluha za ovakve teme, jer da imaju već su odavno mogli snimiti i igrani film za nagradu Oscar! (Na tu temu snimljeno je nekoliko dokumentarnih filmova.)

Kod Nemetina, ove su se godine, 14. kolovoza, ponovno okupili još živi hrvatski logoraši, jer je toga dana, 1992., po načelu, „svi za sve“, na tom mjestu bila posljednja razmjena zatočenika srpskih koncentracijskih logora u kojoj je razmijenjeno 723 logoraša.

Mnogi su tada od sreće govorili da im je to drugi rođendan.

Hrvatski logoraši, poglavito oni odvedeni nakon okupacije Vukovara, prošli su pakao, u Stajićevu, Srijemskoj Mitrovici, Begejcima, Nišu, Aleksincu i drugim mjestima.

Srbi, nažalost, još ni danas ne dopuštaju da hrvatski branitelji obiđu mjesta u kojima su ih mjesecima držali zatočene, niti žele obilježiti ove logore u kojima su mučili i ubijali isključivo Hrvate, odnosno sve one koji su se borili za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

S druge pak strane, neprestano slušamo razne političare i politikante, kako ukazuju na logore koji su postojali u vrijeme NDH, dok o ovima iz Domovinskoga rata – šute.

Prema podatcima nekih međunarodnih organizacija, kroz srpske koncentracijske logore prošlo je 7708 Hrvata. Međutim, prema evidenciji Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, taj broj ne odgovara činjeničkom stanju i on je znatno veći. Oni tvrde da je kroz te logore prošlo čak više od 30 tisuća osoba.

Predstavnici Crvenog križa u to su vrijeme uglavnom posjećivali veće logore, dok su niz „malih“ zaboravili ili su ih marginalizirali.

A zatočenici u logorima bili su i djeca, žene i starci.

Još se uvijek sjećamo, kao da je bilo jučer, kad je skupina logoraša s razmjene stigla autobusima na središnji trg u Osijeku, gdje ih je pozdravilo mnoštvo ljudi. Kad su izašli iz autobusa, većina je bila izmoždena, ispijenih obraza, spuštenih glava, s najlonskim vrećicama u rukama… Čekali su da netko od rodbine dođe po njih. Neki su samo nijemo stajali, čas pogledavali u nebo, čas u zemlju, a kad ste ih pitali koga čekaju, mogli ste čuti da više od najmilijih ne znaju ni broj telefona, pa su molili ljude da im pomognu.

Inače, srpski agresori ni u svezi s tim nisu poštivali nikakva pravna i druga pravila. Zatvarali su i mučili ljude zbog njihove nacionalnosti, vjerske ili političke pripadnosti, bez sudskih odluka. Hoće li netko ostati živ, ili proći samo kao „invalid“, prepušteno je volji srpskih vojnika – četnika, od kojih još ni jedan nije odgovarao za svoja zlodjela. Ako su i nekog sudili hrvatski organi, onda su to bili „pješadinci“ ili u odsutnosti. A suđenje u odsutnosti manje-više nije ništa drugo nego – „komedija“. Na račun takvih i sličnih presuda, četnici su u Srbiji – „narodni heroji“!

Inače, većina logoraša koji su još na životu i dalje osjeća strašne posljedice boravka u logorima, pa nije ni čudno da nam i logoraši svaki dan umiru, iako se ne može reći da hrvatska država ne skrbi o njima.

Ljudi koji su prošli pakao u logorima traže i žele od Srba dobiti – odštetu. Nu, to ne ide nimalo lako, to prije jer se hrvatska država u taj problem nije uključila kako treba, ili bolje rečeno nije poduprla logoraše, jer da jest danas bismo imali drugu sliku.

Neki logoraši su pokušali sami istjerati pravdu, ali sve ostaje na tužbama, dok s druge pak strane imamo slučajeve da hrvatska država plaća odštete nekim Srbima koji su navodno nepravedno stradali u ratu, s hrvatske strane. To ide jako dobro, pa se čak i osuđene hrvatske branitelja poput Mihajla Hrastova, bivšeg policijskog specijalca, ili već zaboravljenog hrvatskog dragovoljca Veljka Marića tjera da vraćaju silne novce državi, koja ih je i poslala u rat.

Prva veća razmjena ratnih zarobljenika u Domovinskome ratu – da se ne zaboravi – provedena je 9. studenog 1991. u Bosanskom Šamcu. Tad su razmijenjena 353 ratna zarobljenika i to uglavnom iz logora Manjača, koji su u najvećem broju zatočeni 12. rujna 1991. nakon okupacije Hrvatske Kostajnice.