SEADU
Sredina 1980-ih.
Bila sam još djevojčica.
Koncert Collegiuma u katedrali; redovito sam ih u toj dobi posjećivala s obitelji.
Sjećam se trenutka kada sam začula sonoran i ugodan glas kako se razliježe i odzvanja akustičnim prostorom katedrale, i kako polagano, ali tečno i promišljeno niže pomno birane riječi u prekrasne rečenice, i premda ih u cjelini ne mogoh tada dohvatiti i razumjeti, osjećala sam divljenje prema boji glasa i nedokučivim mi riječima.
Trebalo mi je nekoliko trenutaka da u velebnom sakralnom katedralnom prostoru pronađem i vlasnika glasa, tijelo govornika i zapanjeno sam ugledala mladića koji desnom rukom prebire po torbi (kasnije sam shvatila, njegovome pomagalu) i krasnoslovi misli o glazbi, pretačući ih u riječi.
Osmijeh.
Sjedila sam jednom, davno, u busu, iza drage i uvijek vesele i nasmijane kolegice Darije Hreljanović. ‘Skupljali’ smo nekolicinu članova zbora po Zagrebu, pa tako i Seada, na nekom od putovanja. Darija se silno razveselila čim ga je ugledala i zvala ga, mašući mu. Ne znam kako je Sead, koji je stajao izvan autobusa, to čuo, ali njegov se osmijeh razlijegao u predivan i radostan izraz lica…kao u djeteta…takav osmijeh nikada više nisam vidjela.
….
‘Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.’ (Lk 10, 21)
Upravo su mi te Kristove riječi iz Evanđelja, dolazile u misli svaki put kad bih ugledala dragoga Seada. Osjećala sam postiđenost, poniznost, nedostatnost i nedostojnost razgovarati s njim, jer nije bilo teme i sadržaja koji nije poznavao ili o kojoj nije znao i imao mišljenje. No, uvijek je bio spreman pomoći i to najbolje što je znao i umio. Kao sudski tumač za njemački jezik i sestri i meni je priredio dokumente za nastavak studija u Njemačkoj i brojne druge dokumente….
….Ovih dana svi otkrivamo da nismo imali pojma na koliko je područja istovremeno djelovao i koliko je bio cijenjen i poštovan.
Zadivljujuće je bilo njegovo znanje o glazbi i glazbenicima, a što se posebno vidjelo u popratnim tekstovima, programskim letcima koncerata Collegiuma pro musica sacra i prigodnim monografijama toga ansambla, kao i u brojnim drugim tekstovima, specijaliziranim glazbenim radijskim emisijama, razgovorima.
Mislim da sam ga zadnji put vidjela na sprovodu i misi upravo za pok. s. Imakulatu Malinku, a preko koje sam ga susrela i upoznala.
Dopisivali smo se zadnji puta prije mjesec dana, Seadovom inicijativom; čestitkom, kada sam mu opet predložila održavanje seminara za studente Muzičke akademije, o njemačkim pjesnicima i skladateljima.
Collegium pro musica sacra na specifičan je i višestruki način obilježio upravo Sead.
Vođen Božjom Providnošću, vjerojatno nije ni slutio da će ga, zakinuvši ga za osjet vida, upravo osjet sluha dovesti do Gospodina.
To i sam Sead svjedoči:
„Za Collegium pro musica sacra čuo sam prvi put u svibnju 1975. godine. To je bio jedan koncert što ga je Kolegij održao u crkvi Sv. Katarine. Kasnije sam opet u kolovozu iste godine na dan Velike Gospe slušao na austrijskom radiju jednu misu i – gle iznenađenja kad su rekli: Kao ordinarium slušat ćete Misu simplex od Vidakovića u izvedbi Collegiuma pro musica sacra iz Zagreba pod upravom s. Imakulate Malinke. Ta misa je bila izravno prenošena na radiju, a davala se u bečkoj Franziskanerkirche, Innerstadt. I tada sam došao nekako podsvjesno na ideju da bih se i ja javio tom ansamblu. Sada se postavlja pitanje kako će taj ansambl mene primiti, budući da ja tada još nisam bio kršten. …..početkom 9. mjeseca, malo sam se propitivao među ljudima koje sam poznavao, za koje sam znao da idu u crkvu……jednog utorka potkraj rujna, mislim da je to bio 27. ili 28.rujna 1975. I s. Imakulata me primila, kratko sa mnom porazgovarala, malo me preispitala, sluh i glas. I ja sam odmah počeo učiti. Sjećam se dobro Haydnove Salve Regina, moteta za mješoviti zbor i gudački kvartet…Spremala se turneja, tzv. slavonska i ja sam imao prilike za mjesec dana naučiti sav repertoar. Išli smo u Vinkovce, Đakovo i Osijek…To su bili moji prvi nastupi…“
Sead se krstio u uskrsnoj noći 1976. u kapeli sestara Naše Gospe u Zagrebu. Krstio ga je tadašnji duhovnik kolegija, vlč. dr. Josip Ladika, a krsni kum bio je Mato Balić, Seadov kolega sa studija germanistike. Krsno ime Ivan uzeo je prema evanđelistu Ivanu, i njegovim riječima iz Proslova u kojemu piše da ‘Boga nitko nikada ne vidje’.
Kako svjedoči s. Cecilija, umjetnička voditeljica Collegiuma: “Collegium našem Seadu Ivanu duguje veliku zahvalnost. S nama je pjevao, slavio Gospodina, s nama je bio kad je bilo teško. Od kardinala Franje Kuharića primio je počasnu diplomu kao zaslužni član CPMS-a, 1988.
Uvijek je sve stvari i probleme gledao s pozitivne strane. Bio je koncentriran na ono što radi i s njime nije bilo nikakvih problema pri učenju u njegovoj basovskoj dionici. Pomagao je drugim pjevačima pjevačke dionice, no posebno je pomagao pjevačima, koji su studirali jezike. Jednom riječju bio je pamet, naše pero, duša i srce Collegiuma. Kad je nešto trebalo napisati, izreći, usmjeriti ‘popraviti krivu Drinu’, bio je prvi i njegova riječ je imala snagu. Bio je pravi vjernik, molitelj.”
Sead Ivan Muhamedagić o značenju Collegiuma za njega:
“Prakticiranjem Bogopjeva u zajedništvu što se zove ‘Collegium’ svaki se pojedinac koji u tome sudjeluje obnavlja u svojoj ljudskosti. Ta obnoviteljska snaga djeluje formativno, Bogopjev poput slapa žubori i tim žuborom nalazi put do srca koje je po definiciji središte našega bića. Iz njega se taj prštavi slavopoj širi ne samo Tobom i mnome, nego ide sve dalje, zavirujući i u duše onih za koje nikad ne bismo pomislili da ih nešto takvo uopće može taknuti. Taj formativni Bogopjev najprije naviješta temeljne istine vjere, a u svom daljnjem djelovanju kadar je preoblikovati čovjeka do te mjere da on, ti, ona i svi mi postanemo homo novus koji skupa s psalmistom iz petnih žila kliče hvalbenicu Bogu Stvoritelju kojoj u krilu ‘Collegiuma’ nisu mogli odoljeti čak ni oni koji su njegov prag prekoračili kao ateisti ili vjerski indiferentni zaljubljenici u duhovnu glazbu.
‘Collegium pro musica sacra’ godinama je tvorio okvir moga ljudskog i duhovnog sazrijevanja. Glazbeni ansambl ubrzo je prerastao u dinamičnu zajednicu u kojoj sam imao širok spektar mogućnosti muziciranja, učenja, duhovnog rasta, druženja s dobrim ljudima i razmjene temeljnih ljudskih i kršćanskih vrednota. ‘Collegium’ je za me istodobno bio zahtjevno učilište i topla oaza za onu vrstu opuštanja koja osobito pospješuje obnavljanje iskonske ljudskosti što se povratnom duhovnom spregom nadahnjuje živo svjedočenim evanđeoskim duhom sakralne glazbe koja mu punih četrdeset godina podaruje nepatvoren smisao postojanja. Pečat što mi ga je ‘Collegium’ nenametljivo utisnuo u skrovitost nutrine neizbrisiv je znak trajne Božje prisutnosti na mome životnom putu. Ta dragocjena spoznaja svagda me potiče na sve dublju zahvalnost koju dugujem mnogim dragim osobama što su me unutar ovog ansambla raznoliko obogaćivale svojom iskrenom dobrotom. Svima vam Od srca hvala u Kristu Isusu!”
A tebe, Seade, neka obasja radost susreta, osmijeha, pijeva i pogleda tvojih očiju u oči i Lice Gospodnje!
Sead Ivan Muhamedagić preminuo je u srijedu 4. kolovoza u 67. godini života. Rođen je 11. listopada 1954. na Skokovima kraj Cazina u Bosni i Hercegovini, školovao se u Sarajevu, a od 1969. u Zagrebu u kojemu je diplomirao germanistiku i jugoslavistiku. Djelovao je kao samostalni umjetnik, književnik i prevoditelj. Najviše je prijevoda objavio iz austrijske književnosti, osobito austrijskih dramskih autora, te je bio cijenjen kao vrhunski prevoditelj s njemačkoga jezika i član Društva hrvatskih književnih prevoditelja, od kojega je 1996. primio i godišnju nagradu. Prevodio je liriku, uglazbljenu poeziju, esejistiku, književno-znanstvenu, te muzikološku i pedagogijsku literaturu. Poeziju hrvatskih pjesnika i književnoteorijske tekstove prevodio je na njemački. Pisao je publicistiku i pjesme poput zbirki Slijepčev vir, te Pop i pop. Bio je član Društva hrvatskih književnika. Održao je niz predavanja sudjelujući na brojnim znanstvenim, stručnim i književnim skupovima, simpozijima, tribinama i susretima u Hrvatskoj i inozemstvu.
Bio je dugogodišnji suradnik Glasa koncila, Radio Marije i urednik emisije Prostranstva riječi, uređivao časopis Glas slijepih, a za pastoralni listić Župe Presvetog Srca Isusovog u Palmotićevoj, kojoj od 1984. i pripada, pisao je Laičke kolumnice Manje je više, koje je, nakon punih sedam godina prestao pisati, oprostivši se sa čitateljima stihovima pjesme Ribar međimurskoga pjesnika Vinka Kosa (stradalog na Križnome putu 1945.).
Sprovodne obrede predvidio je župnik, pater Ivan Matić na groblju Markovo polje 10. kolovoza 2021., a misa zadušnica slavila se u dvorani/crkvi u Palmotićevoj. Članovi Seadove obitelji, te brojni prijatelji i kolege, oprostili su se biranim riječima od Seada, a bivši i sadašnji pjevači Collegiuma pro musica sacra okupili su se pjevajući mu requiem, pod ravnanjem s. Cecilije Pleša i uz orguljsku pratnju Božidara Ljubenka.
Eva KIRCHMAYER BILIĆ