Dnevnik: Katica BALOG

Nesebični branitelji iz Požeštine danas na Banovini

KATICA BALOG,

politologinja, novinarka, dragovoljka Domovinskog rata

 

 

 

Ponedjeljak, 13. rujna

Sinoć smo gledali dokumentarni film „U šest manje koju minutu“ o nadahnutoj i herojskoj obrani Šibenika. Prije filma upozorenje „nije za mlađe od 12 godina“, kao i prije svih dokumentaraca o Domovinskom ratu. Pitam se zašto se djecu štiti od uvida kako se branila i obranila Hrvatska, a mnogi su branitelji bili jedva nešto stariji od te „preporučene granice“. Bila su to strašna i veličanstvena vremena u kojima je valjda samo Bog bio na našoj strani jer nam je istovremeno dao Tuđmana i Šuška. I Kuharića koji je i u najtežim danima agresije na Hrvatsku, pozivao na kršćansko milosrđe. I u Rimu Ivana Pavla II. Ono što je u filmu posebno istaknuto jest da je cijeli grad bio uz svoje branitelje. A upravo to bila je i odlika Požeštine i omogućilo 1991. aktivnu obranu ovog dijela Hrvatske od srpske agresije. U danima ponosa i slave i godinama poslije, kaže urbana legenda, ako je neki političar želio pridobiti simpatije Požežana, svakako je u svom obraćanju morao spomenuti slavnu požešku 123. brigadu Hrvatske vojske. Je li predsjednik države Zoran Milanović čuo tu legendu ne znam, no u svom  besprijekornom govoru na proslavi 30. godišnjice osnutka 63. A Samostalne gardijske bojne ZNG-a, koja je ušla u sastav 123. brigade HV kao njena 1. bojna, postupio je upravo tako: nakon dugo vremena u kojem je bila zapostavljana, s poštovanjem je govorio o prvoj oslobodilačkoj akciji u zapadnoj Slavoniji 1991. i naglasio da je bila presudna i za kasnije oslobodilačke akcije u Domovinskom ratu i o 123. brigadi kao njenoj udarnoj snazi.

Upravo ti dečki koji su 13. lipnja proslavili 30. godišnjicu formiranja prve Samostalne gardijske bojne, u ratu tek stasali mladići koji su srcem i domoljubnim žarom s krunicama oko vrata branili domovinu i sada s 50-ak godina, sa srcem rade na njenoj izgradnji: proteklog su vikenda digli pod krov kuću za sedmeročlanu obitelj Milošić iz Novog Sela Glinskog u Sisačko-moslavačkoj županiji i oni su razlog zbog kojeg ovo pišem. Već prvog dana potresa koji je poharao petrinjsko i glinsko područje na poprištu se našao Josip Širić, pomagao je stradalima, idućih dana pridružilo mu se nekoliko suboraca a onda i ostali članovi i članice Udruge koja njeguje tradicije 63. A SGB ZNG-a i u volonterskom radu i s donacijama. Prvo je trebalo srušiti stradalu staru kuću, a onda svakog vikenda i po najvećim vrućinama njih 20-ak, gradili su novu. Kao što smo se u rat javljali svatko sa svojim znanjem s kojim bismo mogli najviše pomoći, tako su se i u izgradnji te kuće izmjenjivali dragovoljci volonteri koji su svojim znanjima i vještinama bili potrebni u pojedinoj fazi izgradnje. Krov i stolarija upravo se postavljaju, slijedi unutarnje uređenje. Nesebičnim zalaganjem tih vrijednih ljudi među kojima je i predsjednik Udruge Dragan Valenta kao i njegova desna ruka Mira Bušić, ne treba sumnjati da će se i to u hodu riješiti, a mi ostali ćemo pomoći koliko tko zna i može. Povezanost i organiziranost ratnih suboraca koje su bile odlike 123. ratne brigade pod zapovijedanjem Miljenka Crnjca, ali i potpora cijelog stanovništva svojoj brigadi, ono je najljepše što pamtim iz rata.  I tada i sada ponosna sam zbog toga na Požeštinu. Ponosna sam i na 13 pripadnika i pripadnicu te bojne koji su od Predsjednika primili odlikovanja. I ne samo ja, nego i svi koji su od svog ratnog zapovjednika i počasnog predsjednika Udruge ratnih veterana 63. A SGB ZNG-a, general-pukovnika Miljenka Crnjca u povodu 30. obljetnice formiranja prve profesionalne postrojbe ZNG-a u Požeštini, s ponosom primili plaketu i medalju „ponosni pripadnik“.Svoju povezanost i organiziranost suborci iz 123. pokazali su i u ljetošnjim prirodnim nepogodama. Prvo nas je pogodio prolom oblaka i vodene bujice, a potom jaka tuča. Sve službe promptno su reagirale ali su se i suborci odmah organizirali i požurili spašavati kuće onih koji su bili u Novom Selu Glinskom. Mislila sam da je trajna povezanost ratnih suboraca kliše iz američkih filmova ali kako godine odmiču, svoje suborce i suborkinje doživljavam kao najbliži rod, a očito u tome nisam usamljena.

 

Utorak, 14. rujna

Odlazim ujutro do Doma hrvatskih branitelja, u Udrugu 63. A SGB. Saznajem od Mire Bušić da se Udruzi javilo još nekoliko donatora kako bi kuća u Novom selu Glinskom mogla biti završena prije zime. I ja molim da se jave mogući donatori…

Dogovaramo se i o ovotjednoj proslavi Dana hrvatskih branitelja Požeško-slavonske županije i 30. godišnjice oslobađanja vojarne. Na današnji dan prije 30 godina počela je blokada kasarne JNA u Požegi. Krizni štab pozvao je Komandu garnizona da pusti vojnike kućama, a časnike da prijeđu u obranu Hrvatske. Na večer toga dana na Domu JNA zavihorila je hrvatska zastava. Danas je to zgrada Veleučilišta. Pregovori i opsada kasarne nastavili su se do 17. rujna, nakon tri i pol dana i tri neprospavane noći,  toga dana kasarna postaje vojarna. Tu sintagmu prva sam upotrijebila, drugi su je ponavljali i bila sam u dilemi napisati je ili ne jer se s vremenom izlizala, ali budući da je moja, evo je ipak tu. U vojarnu se uselila Hrvatska vojska.

 

Srijeda, 15. rujna

S dogovorima za obilježavanje 30. godišnjice osnutka postrojbi HV koje su ušle u sastav 123. brigade HV počeli smo 2019. godine. Bilo je više planova, a onda je došla korona i neki su odgođeni. Zbog suprugovih i mojih komorbiditeta našla sam se u procijepu između želje da sudjelujem u planiranim projektima i potrebe da nas čuvam, a socijalna bliskost postala je potrebnija nego ikada. Iako smo se suprug i ja i prije tog zatvaranja zbog svojih bolesti prilično osamili, sada kada je druženje, posebno lani, bilo gotovo zabranjeno, postala sam zahvalna za svaki ljudski kontakt u reduciranim odlascima u poštu i trgovine. Uvjerila sam se da je prijateljstvo važnije od fizičkog zdravlja. Kad god sam se osjećala loše, stiglo je ili prijateljsko e-pisamce ili nekoliko viceva i osjećala sam se bolje. A humor koji je potekao pametnim telefonima bio je ljekovit, kao i prijateljski pozivi ili povremeni odlasci do Udruge. Prijateljskom pomoći dolazila sam i do knjiga: ravnatelj Narodne knjižnice i čitaonice u Pleternici prof. Franjo Novak donosio mi je knjige i odnosio pročitane. A dobro je i što imam psa Čupka pa sam u šetnji s njim sretala i druge šetače pasa (i poneke mačke). Društvo malo ali posebno!

Na večer emisija o pjesmi „Moja domovina“. Nadahnuta i snažna, ulijevala nam je ponos što  branimo Domovinu i uz druge domoljubne pjesme puno nam je značila, „ma gdje bili“. Moji roditelji koji su živjeli u Gorskom kotaru i sestra na Lošinju po pjesmama koje su se puštale na radiju i TV prepoznavali su gdje je na ratištu najgore: ako su prevladavale dalmatinske, značilo je da je najgore u Dalmaciji, ako su bile slavonske znali su da je u Slavoniji pakao i strahovali su za nas.

 

Četvrtak, 16. rujna

Na jednom davnom predavanju za branitelje u Požegi prof. dr. Tomislav Ivančić rekao je otprilike da za iste vrijednosti za koje je čovjek spreman umrijeti, vrijedi i živjeti. Proteklih godina ta mi je misao puno puta pomogla u preslagivanju životnih prioriteta. Kao što sam u ratu bila spremna i životom braniti svoju obitelj, sada živim za obitelj. Po onoj „Čuvaj se sam pa će te i Bog“ već godinu i pol izbjegavam svako veće okupljanje da smrtonosni virus ne bih donijela kući. Odstupila sam od tog principa samo nekoliko puta: kad smo lani obnovile rad Kluba žena sudionica Domovinskog rata, a ove godine za proslavu 30. godišnjice osnutka 63. A SGB ZNG, za Antunovski koncert u Katedrali sv. Terezije Avilske u Požegi, te 5. kolovoza za obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. Propustila sam niz značajnih događaja u koje je uložen veliki trud mnogih vrijednih ljudi. Primjerice, 29. Hrvatski festival jednominutnih filmova, koji je postao međunarodno prepoznatljiv požeški i hrvatski brand. Članovi Udruge GFR film-video, organizatori tog festivala,  bili su snimateljska jezgra press-centra 123. brigade HV. Propustili smo i Aurea-fest Požega 2021., najdugovječniji festival tamburaške glazbe i sve njegove popratne događaje, niz izložbi i predavanja u prelijepo renoviranoj požeškoj knjižnici i čitaonici… Mea culpa…

Najteže od svega bila mi je nemogućnost viđanja naših unuka i jedva smo čekali cjepivo u nadi da ćemo se moći vidjeti uživo. Dok smo gledali izvješća o prikraćenosti pacijenata od drugih bolesti zbog COVIDA 19, suprug i ja ni u Požegi ni u Osijeku nismo imali problema. Istina, morali smo malo čekati, proći testiranja, imati maske, držati se razmaka…, ali sve je išlo svojim  usporenim redom. Možda smo se kao pacijenti naučili strpljivosti? (pacijencija – strpljivost). Došli smo na red i za cijepljenje, i prvo i  drugo. Sada s vremenskim odmakom i uz sve zagriženije protivnike cijepljenja, pitam se jesu li se uopće cijepili oni koji su prije godinu dana istražiteljskim žarom pronalazili one koji su se cijepili preko reda?

 

Petak, 17. rujna

Danas slavimo Dan hrvatskih branitelja Požeško-slavonske županije i 30. godina od oslobađanja vojarne. Pridružujem se prijateljima, suborcima. Iako smo svi koji smo se dragovoljno uključili u obranu Domovine bili spremni i poginuti, najgore od svega bilo mi je kad je neki naš suborac poginuo. I sada, 30 godina poslije, ta su sjećanja iznimno bolna, posebno kada slavimo naše godišnjice i našu izvojevanu slobodu i kada ih se s obiteljima sjećamo sa zahvalnošću i pijetetom. I današnju smo proslavu počeli sjećanjem na naše poginule, nestale i umrle prijatelje i suborce  polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod spomenika Hrvatskim braniteljima na Trgu 123. brigade HV u Požegi, a onda mimohodom došli do vojarne. Organizator proslave je Udruga dragovoljaca i veterana Požeško-slavonske županije, pokrovitelj Požeško–slavonska županija, a uveličale su je brojne delegacije i izaslanici.

Nakon preuzimanja vojarne zatečeno naoružanje i vojna oprema bitno su pomogli u daljnjim oslobodilačkim akcijama Hrvatske vojske na zapadnoslavonskom i drugim ratištima jer smo do tada imali više dragovoljaca nego oružja. To je omogućilo i formiranje slavne 123. brigade  od dotadašnjih   63. A SGB ZNG, 4. bataljuna 108. brigade ZNG i drugih obrambenih postrojbi koje su se već i do tada istakle svojom hrabrošću. Brigada je osnovana 11. listopada 1991.

 

Subota, 18. rujna

I danas dragovoljci posvećuju dan svojim poginulim prijateljima memorijalnim turnirom u pet sportskih disciplina.

 

Nedjelja, 19. rujna

Jedna crtica iz rata: kada nas je u press-centru 123. brigade HV posjetio Hrvoje Hitrec sa svojim dragovoljcima iz Satnije hrvatskih umjetnika, komentirajući kvaku na vratima prostorije u kojoj smo radili koja nije funkcionirala, rekao je da bi pomislio da će i vrata biti na “foto-ćelije”, kako sve drugo funkcionira. Bilo je to ironično rečeno, ali i danas volim misliti na ono „sve drugo“. Imamo i danas „vrata koja lupaju“ kao i onda, a „sve drugo“ su dobri, hrabri, ponosni, nesavršeni  ljudi koji su zajedno s drugima  umjesto na posao ili na fakultete, pošli braniti Hrvatsku, u vrijeme kada je bila brutalno napadnuta i pomogli predsjedniku Tuđmanu da stvori državu, da dođemo do slobode. Od napada koji nam je prijetio imali smo i po ljudskim i po Božjim zakonima pravo i dužnost braniti se. Bilo je među nama i stranaca kojima to nije bila dužnost, ali ih je u pomoć nama doveo osjećaj za pravdu. Bojim se da sada premalo cijenimo teško izborenu slobodu i sebedarje branitelja.