Domagoj Vidović: Marul za početnike: sve je himba, sve je ckvarn, ča ti reču, ti obarn

Ovih se dana poprilično prašine podignulo zbog posebnoga izdanja Judite Marka Marulića koje bi mlađim naraštajima trebalo približiti jedno od najvažnijih djela hrvatske književnosti

Iza sna me trgnula neuobičajena ranojutarnja užurbanost iz koje razabrah tek riječi punica, sprovod i Brač. Brzo ustadoh i dođoh do majke kojoj su oči bile crvene od plača priupitavši što je bilo. „Ništa, ništa, sve je dobro, moramo na Brač!“ „Odlično“, veselo ću sretan što ću neplanirano na otok, no u glavi se ipak vrtjelo pitanje čemu riječi koje sam čuo. U kolima je vladala tiha misa, ocu se žurilo da ne zakasnimo na trajekt, a mati je jecala. „Je li se išta dogodilo?“, pitao sam. „Sve je dobro“, odgovarala je mati riječima koje kao da su više tješile mene nego nju. Čim smo stupili na Otok, treći je put, poput Šimuna Petra, zatajila da se išta zbiva, pa sam već pomalo pjevušio sretan što sam bliže zavičaju kojemu sam oduvijek jače pripadao. Kad smo stali, uzeo sam ono malo stvari koje smo ponijeli i iznenadio se brojem ljudi u dvoru, glavom provirio u kužinu prepoznavši brojna manje i više znana lica, a tek onda u sobici u prizemlju uzrio nonu na postelji koja je poslužila mjesto odra. Sve drugo mi je ostalo u magli. Spominjem se tek kako sam rukama tukao po bucalu i da su mi poslije naticali prsti od tih udaraca te ljudi u dvorištu koji su mi upućivali riječi što me nisu doticale jer sam dobro znao da je to kraj jedinoga svijeta u kojemu bijah siguran od svakoga zla i pakosti. Materi sam prišao tek jednom upitavši: „Zašto mi nisi rekla?“ Noć smo starija sestra, rodica i rođak proveli u tete Franke, a kad su glasovi utihnuli, zurio sam u visoki strop ne mogavši zaspati od tupe boli ispod dotad vječno nasmijanoga neba. Dani su prolazili, pa ljeta, pa zime, pa godine, bol je postupno popuštala, a zamijenila su je sjećanja na zimske noći pod kotorakom, na buđenja tijekom kojih bih išao gledati spava li te popodneva ispunjena razgovorima i toplinom koje više nema, koja je ispirala gorčinu muke, čistila rane i iskala da bude vječnom. Stoga se i ne treba čuditi suzama na kraju, jer suza je slana poput mora, ispočetka peče, zatim grije i u danima kad nam je hladno, kad smo daleko od mora i sreće s tih vrutaka djetinjstva, pa ako i nećemo doživjeti da postanemo dobri dusi zemlje, možda smo rođeni da im budemo svjedoci.

Ovih se dana poprilično prašine podignulo zbog posebnoga izdanja Judite Marka Marulića koje bi mlađim naraštajima trebalo približiti jedno od najvažnijih djela hrvatske književnosti. Po dobroj staroj hrvatskoj navadi većina se rasprave odvijala prije nego što je navedeno izdanje objavljeno i tek se u jednome napisu raščlanjivao sadržaj. Uglavnom su se osvrtnici pitali čemu prilagodba iako su sve već obrazložili Nikica Kolumbić (kojega su neki prekrstili u Tina) svojim prepjevom, Marko Grčić i Ivan Slamnig svojim cjelovitim i djelomičnim prijenosom u suvremeni jezik te brojni priređivači Marulićevih djela koji su, među ostalim, pisali tumače nepoznatih riječi i mnoga objašnjenja uza tekst. Kao nitko od dosadašnjih autora prepjeva ili prilagodba Judite, ni „friški“ iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje ne kane nadomjestiti izvornik, no očekivati da će prosječan srednjoškolac iz Zagreba čitati Marulićev tekst iz XVI. stoljeća glatko kao suvremeni novinski članak ili da će bilo koji profesor u nekoliko školskih sati (a mnogo sam rekao jer je Judita već gotovo desetljeće na rubu ispadanja iz uputnika) uspjeti približiti ne samo sadržaj spjeva nego i čakavske stihove, zvuči utopistički. S mišljenjem da bi učenici morali bolje poznavati hrvatska narječja i govore u potpunosti se slažem, ali kako kad je broj sati materinskoga jezika u Hrvatskoj najmanji u Europi i još se unutar istoga predmeta obrađuje i književnost i gramatika? Gdje otvoriti prostora za dijalektologiju i povijest jezika? Kako uopće zainteresirati mladež za stariju hrvatsku književnost kad se i suvremena jedva čita? Kako djetetu iz Hrvatskoga zagorja ili Slavonije približiti čakavske stihove, a otočanima Tituša Brezovačkoga? Sve su to pitanja s kojima se suočavaju naši profesori i svatko se od njih snalazi kako zna i umije, a svako pomagalo (poput najnovijega izdanja Judite) dobro dođe jer čak i kad ste kao mlad profesor i rođeni čakavac 12-godišnjemu Zagrepčaninu mogli pročitati Jur nijednu na svit vilu približno slično kao što bi je pročitao i Hanibal Lucić, klapac vas je gledao kao da ste mu u izvorniku pročitali Canterburyjske priče. (Tek je kad ste mu pustili Gibonnija i Projdi vilo, shvatio da su i stariji i mlađi Hvaranin pisali osmercem.) Stoga budimo malo realniji u očekivanjima i sudimo nakon što promislimo da ne bismo bili poput sudionika rasprave u kojoj me se uvjeravalo da se u ime pisalo razdvojeno (dakle ne uime) od Bašćanske ploče iako je općepoznato da je ona pisana stilom koji se zvao scriptura continua, tj. na njoj razmaka uopće nema, pa ne samo da se piše vime (dakle ne uime ili u ime), nego i azvimeotcasinaisvetagoduha… Vrag je ta znanos’ kad se na nekoga primi, ali i zaludu ona kad čovjek ne mijenja mišljenje i kad vidi da nije u pravu ili odbija pogledati konju u žvale da mu prebroji zube. Mislio sam da smo se protiv toga borili.