Mladen Pavković: Sve manje branitelja

O braniteljima u nas najviše skrbi Ministarstvo hrvatskih branitelja. Unatoč tomu dosad se u Hrvatskoj, prema nekim podatcima, ubilo oko tri do četiri tisuća hrvatskih branitelja. Točan podatak, nažalost, nitko ne zna. A što je još tragičnije, ne ubijaju se samo branitelji, već i pojedini članovi njihovih obitelji, pa čak i njihova djeca

Nema mjeseca, pa ni tjedna, a da neki branitelj ne izvrši suicid. O tome se šuti, o tome se gotovo i ne govori, baš kao i o velikoj smrtnosti ljudi koji su bili prvi kad je trebalo. Rat je očito ostavio duboke tragove u ljudima koji su branili i obranili hrvatsku državu, ali u tome nisu ostali pošteđeni ni članovi njihovih obitelji.

Evo, i mi smo u Hrvatskoj, istina skromno, i ove godine obilježili 10. rujna kao Svjetski dan prevencije suicida i to na inicijativu Međunarodnog udruženja za prevenciju samoubojstava i u suradnji sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom radi podizanja svijesti o potrebi i obvezi aktivnosti na prevenciji samoubojstava  na globalnoj razini.

O prevenciji branitelja u nas najviše skrbi Ministarstvo hrvatskih branitelja.

Međutim, i unatoč tomu dosad se u Hrvatskoj prema nekim podatcima ubilo oko tri do četiri tisuća hrvatskih branitelja. Točan podatak, nažalost, nitko ne zna. Nije li to dovoljan razlog da se odgovornima konačno upali „crvena lampica“? Ali, što je još tragičnije, ne ubijaju se samo branitelji, već i pojedini članovi njihovih obitelji, pa čak i njihova djeca.

Prof. dr. sc. Vladimir Gruden (1939.-2020.) jednom je izjavio da oni koji su uspjeli preživjeti Domovinski rat – kao da su se ponovno rodili, te dodao: “Ipak, taj trenutak svjesnog, dragovoljnog odlaska u smrt zbog svoje domovine, obitelji, žene ili djece, ostao je u njihovom mozgu trajno zapamćen. Onda je dovoljan jedan detalj u životu koji ih uzdrma, nezadovoljstvo brakom, radnim mjestom ili nečim tako minornim i trenutak se odluke svjesnog  odlaska u smrt koji im se dogodio pri odlasku na bojišnicu, vraća. Oni su, dakle, u sebi sve vrijeme bili mrtvi i sada su samo odlučili nastaviti taj put” – istaknuo je dr.  Gruden, koji se složio  kako država „mora mijenjati zakone koji ubijaju one koji su tu državu stvarali.”

Kad je u Koprivnici, u središtu grada, samoubojstvo učinio Dragan Nogić (1994.), koji je prošao gotovo sva ratišta iz Domovinskoga rata, na moju inicijativu u gradskom parku podignuto mu je spomen-obilježje (2001.). Bilo je to prvo-spomen obilježje jednom hrvatskom branitelju, koji se ubio, a koji je znao reći: „Nije to Hrvatska za koju sam se borio!“

O samoubojstvu tih ljudi, u kojima sam opisao sudbine stotinjak hrvatskih branitelja koji su izvršili suicid, objavio sam i knjigu s naslovom„Svakim nas je danom sve manje“ (2012.). Medijski odjek nije bio nikakav, i to se prešutjelo.

Dva hrvatska branitelja iz koprivničke Podravke svojedobno su si oduzeli život. Jednog su „iz čista mira“ prebacili u pogon gdje nije mogao nositi teške vreće, dok se drugi ubio vrlo brzo nakon ovog prvog od sramote jer su ga uhitili u ovoj prehrambenoj tvrtki pod optužbom da je navodno uzeo neku malu količinu začina koji bi inače završio u – otpisu. Bilo je to u vrijeme kad su u Podravki „carevali“ oni koji su zbog teškog kriminala završili u Remetincu, odnosno na robiji.

A  branitelji, za koje mnogi govore kako imaju velike povlastice i  pogodnosti i tome slično, ubijaju se uglavnom na najstrašnije načine, pa čak na sebe bacaju i kante s benzinom!

Nu, kad neki branitelj učini suicid, tada nitko ne pita i ne istražuje zbog čega je to učinio. Samo se kaže – ubio se – i život teče dalje!

U Hrvatskoj svi znaju za Jana Palacha, a samo oni malobrojni znaju ime nekog hrvatskog branitelja koji si je oduzeo život, iako je u Domovinskome ratu bio junak nad junacima!

U nas se malo ili bolje rečeno uopće ne govori i ne piše o ljudima koji su se pokušali ubiti. Takvih je možda i pet puta više nego ovih koji su u tome uspjeli. Onaj koji je pokušao suicid i te kako bi mogao pomoći da se ove teške i sumorne brojke smanje, to prije što i običan razgovor često može pomoći.

Život je dragocjen  i ponekad neizvjestan. Dajući minutu da dopre do nekoga, potpuni stranac ili bliski član obitelji ili prijatelj može promijeniti tijek života.

Nu, branitelji se žale i na „birokrate“. Eto, u svim općinskim i županijskim zgradama postavili su zaštitare prije svega da im bivši ratnici ne dolaze smetati i zanovijetati.

Razni načelnici, gradonačelnici i župani (svaka čast iznimkama) žele imati mira, poglavito od takvih, baš kao što to žele i pojedini saborski zastupnici.

Bivši gradonačelnik Grada Koprivnice znao je reći: Idite tražiti pomoć od onih koji su vas i poslali u rat!

Žalosno je što su branitelji postali „suvišni“, najčešće samo brojke, odnosno što je u hrvatskom društvu, kako je jednom rekao gradonačelnik Grada Vukovara, vrlo niska razina odgovornosti prema onima koji su bili prvi kad je trebalo.

I nakon svega, onda se neki čudom čude što ih je svakim danom sve manje…