Film Nikole Babića
U vrijeme kada je Hrvatska bila dio Austro-Ugarske, Otac Domovine Ante Starčević žarko je želio samostalnu državu Hrvatsku nezadovoljan njenim statusom u Monarhiji. Nije niti slutio da od lošeg može biti i gore, jer je po završetku I. svjetskog rata Hrvatska protiv narodne volje uključena u Jugoslaviju. Cijelo vrijeme od 73 godine koliko je Hrvatska bila dijelom te tvorevine, prvim filmskim snimateljem smatralo se Miltona Manakija koji je snimao Turskog sultana kako silazi s vlaka. To su držali prvim filmom, iako je još 1917. snimljen prvi hrvatski film “Brcko u Zagrebu”
Propašću kraljevine Jugoslavije i uspostavom NDH, snimljen je 1944. prvi hrvatski tonski film “Lisinski” redatelja Oktavijana Miletića. Jasno da je dolaskom Titovih komunista na vlast, dotadašnja hrvatska filmska povijest prešućena. Komunistička propaganda nametnula je film “Slavica” snimljen 1947., redatelja Vjekoslava Afrića kao početak jugoslavenskog filma. Hrvatska je i dalje bila u podređenom položaju u svakom pogledu a naročito u kulturnom tako da se njezina kinematografija isticala apolitičnim filmovima kao “Rondo”, “Martin u Oblacima” i slično, ili u filmovima koji su sugerirali hrvatski ustaški krimen kao u filmu “Deveti krug”, po scenariju Zore Dirnbach koji je čak bio nominiran za nagradu Oscar. Takav je način prikazivanja „hrvatskih grijeha“ kulminirao “Okupacijom u 26 slika” Lordana Zafranovića.
Ipak se kvalitetom povremeno probio pokoji film kao što je to: “LUDI DANI” Nikole Babića (1977.). Ovaj „tvrdi film“ kao što je tvrdo kamenje Dalmatinske zagore u Vrlici, u kojoj je Babić snimio film, govori o teškom životu domaćih ljudi koji su otišli na rad u Njemačku, pa se povratkom na odmor kite Mercedesom, šarenim sakoima i takvim kravatama, pozlaćenim satovima i prstenovima pečatnjacima (da o zlatnim gumbima za manžete i iglama za kravate i ne govorimo).
Naš junak Jure izveze svoj Mercedes iz novosagrađene katnice te se odveze tek kojih desetak metara do lokalne krčme, dok ga mještani s poštovanjem pozdravljaju, diveći se njegovu bogatstvu. Takvo divljenje se nastavlja i u krčmi gdje nekoliko njih igraju na karte. Neki igraju a drugi tule gastarbajterske pjesme ili igraju “šije-šete”. Naš junak Jure izvadi snop novčanica od po sto maraka i bahato ih gubi, jer ih on ima koliko voliš. Ponekad bace pogled na privlačnu mladu konobaricu koju bi svi rado osvojili, ali za njih je nedostižna. Igru uz ostalo promatra skromni Šimun zvani Klempo, koji je ostao siromašan, unatoč tome što je petnaest godina proveo u Njemačkoj. Iznerviran što mu Klempo kibicira pri kartanju Jure, kojega maestralno glumi Zvonko Lepetić, izazove ga na dvoboj: onaj tko je skupio veći imetak morat će cijelu imovinu predati pobjedniku te se svući do gola pred čitavim mjestom i zanosnom konobaricom. Prvo moraju utvrditi imetak, pa izmjere Jurinu kuću, izbroje tisuće maraka sa štednih knjižica i potpišu ugovor o okladi. Krenuvši putem do Šimunove straćare, Jure se bahato šali, no smijeh mu zamre kada su u starom krevetu, na kojem leži Klempina stara mater pronađu u madracu stotine tisuće maraka. Slomljen gubitkom imovine, skidajući se do gaća pred cijelim selom, Jure moli Klempu da ga ne svuče do gola. I sada stiže naplata Jurinoj bahatosti: Šimun podere ugovor i trijumfira legendarnom rečenicom: NEKA SE ZNA, DA SVE ŠTO IMAŠ, TO TI JE ŠIMUN KLEMPO DAA! Priči tu nije kraj, jer Jure za svoju sramotu okrivi susjeda Josu Mačkovića, doznavši da je u podvali sudjelovao taj Joso. U prepirci Joso ( izvrsni Ilija Ivezić) ubije nesretnog Juru. Mirnim i dugim kadrom pratimo Jurin sprovod kojemu na kraju pristupi grobu križu Šimun Klempo, skine kapu i bez trijumfa ode.
Predvečer po kiši stiže autobus za Njemačku i jedan gastarbajter, koji je tulio u krčmi tužnu pjesmu, uz pratnju svojega psa ulazi u vrata do vozača, pa odlazeći maše psu koji neko vrijeme trči za njim. Ovim tužnim krajem Nikola Babić je sjajno opisao sav jad i tugu gastarbajterskog života. Držim da su “LUDI DANI” jedan od ponajboljih hrvatskih filmova.
Matija MATEŠ