Hrvatskim jezikoslovcima, političarima, diplomatima
Hrvatski ministar vanjskih poslova Grlić Radman reagirao je na ponašanje Srbije koja dopušta da se u osnovnoj školi uči iz udžbenika za djecu koji negira postojanje hrvatskoga jezika, točnije radi se o udžbeniku gramatike skupine autora: „S reči na dela“ za učenike osmih razreda u kojima se navodi da srpski, slovenski, makedonski i bugarski jezik pripadaju skupini južnoslavenskih jezika, a da „Hrvati, Bošnjaci i neki Crnogorci srpski jezik nazivaju hrvatski, bosanski, bošnjački i crnogorski“.
Veoma često svjedočimo tome da iz Srbije svojataju našu kulturnu i povijesnu baštinu, dubrovačke pisce nazivaju srpskim i.t.d. To je toliko besmisleno i stupidno da uglavnom onemogućava svaki primjeren odgovor. Jer kako odgovoriti na zlonamjerne neistine i svojatanje tuđe baštine? Možemo li na diplomatskoj razini uložiti prosvjednu notu protiv zatiranja i negiranja hrvatskoga jezika i ponuditi im edukaciju, činjeničnu, objavljivanje udžbenika u kojemu bi se djeci objasnilo tko govori i piše kojim jezikom? S obzirom na to da je i novija hrvatska povijest iskrivljena i da djeca u Srbiji vjerojatno ni ne znaju tko je napao Republiku Hrvatsku i bio agresor, razarao hrvatske gradove i ubijao hrvatske civile i vojnike, tko zna kako će se formirati u takvom „lažnom svetu“? A o konkretnoj agresivnosti u susjednim državama, na rubu novoga ratnog sukoba, da i ne govorimo! Takvo kontinuirano i svjesno ponašanje vjerojatno bi trebalo dovesti do prestanka diplomatskih odnosa i reakcija u svim zajedničkim asocijacijama. Možemo li učiniti više i je li rješenje prešućivanje svega i odmahivanje rukom? Ako nema pravila i nema granica u takvome ponašanju, i mi smo odgovorni, jer zato i postoji diplomacija i međunarodna suradnja, razina komunikacije na kojoj se na to može i mora upozoriti! Da, to jest sramotan pokušaj, jedan od brojnih i sigurno će ih biti još. Ali, ako sve ostane na takvoj kvalifikaciji, a njih ne brine što je to sramotno, što smo postigli? Možemo li to sada, nakon tolikih sličnih primjera, osuditi kao neprihvatljivo ponašanje u suradnji dviju država? Ili uputiti prosvjednu notu vladi i ministarstvu kulture Srbije?
Hrvatskome društvu, roditeljima, djeci, vakserima, antivakserima, svima
Očito se svi pozivaju na svoja prava, a u posljednje vrijeme svjedočimo vidnim kršenjima prava djece, čak i njihovim ubojstvima. Možemo li svi na to obratiti pozornost, zar nisu najvažnija prava naše djece? I prosvjednici protiv cijepljenja koji su se morali derati ispred prozora djece bolesne od karcinoma na onkološkom odjelu? Jesu li ikada bili na takvom odjelu i vidjeli bolesnu djecu, upitali se kako je njima?
Očito je da ih nitko ne prisiljava da se cijepe i ne moraju se cijepiti, ali ne mogu svojom dernjavom zlostavljati druge. Ili kako je npr. medicinskim sestrama? Neke se ne žele cijepiti. Neki se liječnici ne žele niti testirati. Što se to sada događa i jesu li svjesni da je medicinska struka i savjest sada od iznimne važnosti. Ako znaju nešto što nitko ne zna i po čemu bi to bilo bolje dobiti virus nego se protiv njega cijepiti i izbjeći najgore posljedice, neka nam objasne, kako bismo razumjeli, jer smo svi u pandemiji. Cijeli svijet. Neka nas prosvijetle!
Onda se ne trebamo čuditi ljudima koji su podivljali i „deru se“. Medicinskom osoblju preporučeno je da se cijepi, da ne bi prenosili bolest pacijentima, što je sasvim u redu. Zar bi netko tko donese virus u starački dom mogao mirno spavati?
Svi smo u pandemiji izgubljeni u proturječnim informacijama, a sada nakon gotovo dvije godine najgori su postupci tzv. antivaksera koji se deru ispred bolnica. Što misle od čega su ti ljudi umrli i jesu li ikada pomislili kako bi im bilo na respiratoru?
Činjenica je da krše Zakon o javnom okupljanju i remete mir pacijenata, najranjivije skupine djece koja pate od teških bolesti.
Hoćemo li nakon pandemije ostati potpuno nehumani? Ili kako to da se nitko nije upitao kako je djetetu koje je umrlo od zanemarivanja, a nastavnici i susjedi su sigurno morali znati da su roditelji u sekti i da stanuju kod učitelja joge, kao što su vjerojatno mogli primijetiti da se dijete ne osjeća dobro i postoji problem. Je li netko od školskih pedagoga ili psihologa ili nastavnika razgovarao s tim djetetom?
Ili, djeca koja su ubijena i koja su ostavljena s ocem, koji je očito živio neprimjerenim životom, no u sadašnje liberalno doba postaje normalno da netko ima bivšu ženu, ženu, ljubavnicu, prijateljicu a da nitko ne mari za djecu i da ih nema tko zaštititi.
Možemo li o tome razmisliti, jer npr. sve je više ljudi koji se odluče da imaju psa i da im on bude ne samo kućni ljubimac nego ga izvode u šetnju, na kupanje, na kolače, itd. No, životinje ne znaju govoriti i ne mogu se pobuniti. Slično je i s malom djecom. Kako se oni mogu izvući iz okolnosti koje nisu dobre za njih? Što mogu učiniti u dobi kada se ne mogu brinuti sami o sebi?
Jesmo li izgubili osnovne kršćanske i ljudske vrijednosti i postali izopačeni i nemilosrdni?
No, može se urlikati protiv cijepljenja. Nikoga ne bi bilo briga hoće li se netko cijepiti da bolest nije zarazna i da time ne ugrožava druge. Pa ako se ne žele cijepiti neka sjede doma i ne izlaze uopće van i to će biti u redu. Neka trajno ostanu izolirani i sve će biti u redu. Ali, nemaju pravo ugrožavati drugo ljudsko biće.
Valjda i drugi ljudi imaju nekakva prava? Pravo da nas nitko namjerno ne zarazi?