(Nekoliko opaski uz prvu godinu mandata nove uprave)
Piše: Nikola Đuretić
U godini kada je Društvo hrvatskih književnika obilježilo 120 godina svojega postojanja, ustoličena je i nova uprava. Kao što je poznato, izabrani su novi predsjednik, dva dopredsjednika te članovi Upravnog odbora, Nadzornog odbora i Časnoga suda. Istodobno uposlen je i novi tajnik DHK. Novo vodstvo izabrano je na izbornoj skupštini održanoj 26. rujna 2020. godine što znači da je do trenutka nastanka ovoga teksta protekla godina dana mandata novog čelništva toga časnog društva, na čelu kojega su se u njegovoj 120 godina dugoj povijesti nalazili i takvi velikani hrvatske pisane riječi kao što su jedan Trnski, Miletić, ili Ksaver Šandor Gjalski, pa poslije Drugog svjetskog rata Petar Šegedin, Jure Kaštelan, Cesarić, Tadijanović, Pavletić, Frangeš, Marija Peakić Mikuljan, kao do sada jedina žena na toj dužnosti, Fabrio, Stamać ili Mihalić, da spomenem samo neke.
Pomni čitatelj zamijetit će da sam ovdje naveo samo one čelnike koji nisu više među nama, osim Marije Peakić Mikuljan koju sam apostrofirao kao jedinu predsjednicu. Svjesno sam izabrao ne spomenuti one kolege koji su još uvijek među nama, a koji su tijekom posljednjih petnaestak godina obnašali dužnost predsjednika. Na kraju toga niza nalazi se Zlatko Krilić koji je na časnu dužnost predsjednika DHK stupio 2020. godine, dakle prije otprilike godinu dana. A godina dana dostatno je razdoblje da se podvuče crta i načini stanovita inventura, tim više što je novome predsjedniku u toj godini dana uspjelo dobrano podići temperaturu dobrog dijela članstva, te uzburkati kulturne vode ne samo u redovima članova DHK, nego i šire. Dapače, moglo bi se reći da je prva godina mandata novoga predsjednika obilježena nizom pogrešnih odluka, krivih koraka i, najblaže rečeno, dvojbenih poteza. Bio bih nepošten ako bih prešutio činjenicu da sam tijekom predizborne kampanje trojice kandidata za položaj novoga predsjednika DHK (Krilić, Maras, Bilosnić), nakon dužeg krzmanja na kraju dao potporu programu gospodina Krilića. Time je i moje razočaranje veće.
Jedan od prvih faux pas novoga predsjednika bilo je sudjelovanje u radu tijela, sastavljena na prilično nerazvidan način, koje se sastojalo od predsjednika udruga književnika i pisaca te književnih prevodilaca, ali i još ponekog djelatnika s područja kulture (primjerice sveprisutnog Krune Lokotara), a koje je tijelo, na zahtjev Ministarstva kulture i medija, smislilo nove kriterije vrednovanja književnih djela, uvevši u postupak vrlo dvojbenu, kombiniranu numeričko/estetsku metodu vrednovanja. Taj je nepromišljen, nedorečen i neprofesionalno sprčkan potez izazvao pravu buru u književnim krugovima te potaknuo pokretanje peticije protiv novih vrijednosnih kriterija. Peticiju je u samo nekoliko dana potpisalo više od dvije stotine ogorčenih autora, članova svih književnih udruga, koji su javno ukazali na besmislice i apsurde prijedloga novih kriterija, te aljkavost i neprofesionalnost onih koji su obavili rečeni posao. Ne ću ovdje navoditi primjere spomenute neprofesionalnosti i šlamperaja; o tome sam pisao u ovećem ogledu objavljenom u istom ovom listu u svibnju te kasnije i u knjizi naslovljenoj „Književni pabirci“. Pa ipak, unatoč svim propustima, nelogičnostima i očitim bedastoćama predloženih kriterija, ministarstvo od njih nije odustalo, a njihovi tvorci, a među njima i gospodin Krilić, javno su branili te pokušavali opravdati svoje postupke.
No, problemi sežu znatno dublje od usvajanja rečenih apsurdnih i nepromišljenih kriterija. Samo nekoliko dana nakon bure u spisateljskim redovima, što je kulminirala prosvjednom peticijom autora, oglasio se i Upravni odbor DHK koji se izrijekom ogradio od navedenih kriterija te zamolio ministricu kulture i medija da istočasno povuče nove kriterije. U priopćenju objavljenom 10. svibnja 2021., i upućenom Ministarstvu kulture i medija, među inim izrijekom stoji i sljedeće:
„… Upravni odbor Društva hrvatskih književnika ne podržava ovakav model vrednovanja književnosti i zalaže se za formiranje povjerenstva koje će odluku o najboljim djelima donijeti isključivo na temelju estetskih kriterija.
Ovim putem molimo Vas da poništite natječaj i raspišete novi u kojemu će o najboljim književnim ostvarenjima odlučivati stručno povjerenstvo.
S poštovanjem,
Upravni odbor DHK
Navedeno priopćenje, međutim, otkriva još jedan nepoželjan i zabrinjavajući aspekt cijeloga slučaja. Naime, s velikom dozom sigurnosti može se zaključiti da je gospodin Krilić u cijelom ovom projektu sudjelovao bez znanja Upravnog odbora, odnosno „na svoju ruku“, što ne otkriva samo golem jaz u stajalištima i razmimoilaženje u radu upravnih organa DHK, nego i ozbiljno nagriza ugled toga časnoga društva. Ili kako bi se to popularno reklo: Ne zna desnica što radi ljevica!
Novom predsjedniku DHK, gospodinu Kriliću spočitava se još jedan, znatno teži grijeh, a koji samo podcrtava već spomenuti jaz u radu Upravnog odbora i predsjednika DHK. Na zahtjev Ministarstva kulture i medija da DHK imenuje svojega predstavnika u Vijeću za knjigu i nakladništvo, Upravni odbor DHK predložio je kolegicu Željku Lovrenčić. Samo nekoliko dana nakon toga gospođa Lovrenčić će sasvim slučajno, jer ju o tome nitko nije službeno obavijestio, saznati da je umjesto nje u Vijeće izabran tajnik DHK, gospodin Marko Gregur. Pokušavajući saznati što se dogodilo, otkrila je da je gospodin Gregur izabran u Vijeće temeljem prijedloga Podravsko-prigorskog ogranka DHK. Stoga ne iznenađuje da je na burnoj sjednici Upravnog odbora, održanoj 15. srpnja, gospodinu Kriliću postavljen niz upita te su mu upućeni brojni prigovori. Jedno od pitanja bilo je i otkada prijedlog Ogranka ima veći značaj od prijedloga Upravnog odbora, odnosno: „Kako je moguće da se usvoji prijedlog Ogranka, a ne Upravnog odbora?“ Istodobno, ogorčena takvim postupkom, gospođa Lovrenčić je na istoj sjednici UO-a istaknula kako joj životni cilj nije postati članicom Vijeća, ali drži da je o tome obratu trebala barem biti obaviještena na kulturan i civiliziran način. Kolegica Lovrenčić naglasila je da se tako, kolegama iza leđa, nikada nije radilo u Društvu hrvatskih književnika.
Odgovarajući na kritike, predsjednik DHK ustvrdio je kako gospođa Lovrenčić nije smijenjena, nego jednostavno nije bila izabrana, dodavši da mu je u telefonskom razgovoru ministrica Obuljen Koržinek priopćila kako nije zadovoljna s prijedlogom Upravnog odbora DHK da kolegica Lovrenčić bude članicom Vijeća te ga upitala je li gospođa Lovrenčić njegov izbor, na što je on navodno odgovorio da je kolegica Lovrenčić izbor Upravnog odbora DHK. Svakome iole pismenom čovjeku jasno je što je gospodin Krilić time htio reći. Uzet ću si slobodu da na ovome mjestu podsjetim čitatelje ovoga teksta, pa i gospodina Krilića, na Članak 25. Statuta DHK u kojemu, među inim, stoji i sljedeće: „Predsjednik DHK brine se o provedbi odluka i zaključaka Skupštine i Upravnog odbora DHK“. A u ovome slučaju, predsjednik DHK prekršio je navedeni članak Statuta, zastupajući svoje osobno mišljenje, svjesno ne podržavši prijedlog Upravnog odbora.
Što se pak tiče ministrici prihvatljivog kandidata, kojega je predložio Podravsko-prigorski ogranak DHK, svaki častan čovjek bi, nakon proturječja izazvanog takvim izborom, sam odstupio. Ali to je već pitanje morala, a ne Statuta DHK.
Prva godina mandata nove uprave obilježena je i cijelim nizom drugih zabrinjavajućih i prijepornih događaja koji, zahvaljujući činjenici da članstvo sve teže dolazi do informacija o odlukama Upravnog odbora, ostaju na razini govorkanja. Primjerice, premda je na 5. sjednici UO-a donijeta odluka o sastavu Povjerenstva za nagradu „Tin Ujević“, u koje su izabrani Božica Brkan, Siniša Matasović i Drago Štambuk, što se dogodilo da su čak dvojica članova Povjerenstva, Drago Štambuk i Siniša Matasović, zamijenjena novima: Dunjom Detoni Dujmić i Ivanom Rogićem Nehajevom? Smjenu kolege Drage Štambuka mogu još i razumjeti zbog prirode njegova posla i izbivanja iz zemlje, ali smjenjivanje Siniše Matasovića sasvim mi je neobjašnjivo. I tko ih je smijenio? Je li opet riječ o neprovođenju odluka Upravnog odbora? Naime, u zapisnicima sjednica UO DHK nema naznaka da je UO promijenio svoju raniju odluku.
Nadalje, kako je moguće da se u članstvo DHK prima autore sa samo jednom objavljenom knjigom, koja pri tome nije dobila ni posebice pohvalne kritike, a što je posve suprotno postavkama Pravilnika o uvjetima i postupku za primitak u članstvo? Riječ je o Hrvoju Marku Peruzoviću i njegovoj zbirci pjesama „Nekoga moramo voljeti…“ Doduše, u rečenom Pravilniku u Članku 2., Stavak 3, stoji i sljedeće: „Bez obzira na broj objavljenih knjiga, članom DHK može iznimno postati i književnik čije je djelo nagrađeno značajnom književnom nagradom“. Ali, samo netko iznimno hrabar ili drzovit usudit će se nagradu „Post scriptum“ za književnost na društvenim mrežama, koju se dodjeljuje u sklopu festivala „KaLibar“, proglasiti značajnom. Usput, i festival i nagradu smislio je već rečeni dopredsjednik HDP-a Kruno Lokotar.
U sferu „neprovjerljivih govorkanja“, međutim, ne spada najnoviji predsjednikov potez kada je protiv kolege Ivice Matičevića, jednoga od najradišnijih ljudi u DHK-u, člana Upravnog odbora i obnašatelja niza drugih dužnosti u Društvu, podnio tužbu Časnome sudu DHK te zatražio, ni manje ni više, njegovo isključenje iz članstva. Krilić je to učinio zbog jedne Matičevićeve rečenice napisane u osobnoj komunikaciji s ostalim članovima UO-a, a u kojoj je Matičević, služeći se igrom riječi i satirom, predsjednika Krilića nazvao „krilnikom Krilićem“. Osim što je tužno da jedan književnik, a Zlatko Krilić jamačno se smatra književnikom, ne prepoznaje igru riječi i satiru kao književnu figuru, meni se nameće jedno mnogo ozbiljnije pitanje: Kako je ova sintagma, iznesena u privatnoj prijepisci nekolicine članova UO-a, uopće došla do gospodina Krilića, koji, nota bene, nije sudjelovao u rečenoj prijepisci?!
Nameće mi se i još jedno pitanje: Zašto je temeljem ovog prilično beznačajnog, premda možda pomalo nepromišljenog i ishitrenog frazema, istočasno sazvan Časni sud, dok je to propušteno učiniti u slučaju gospodina Miljenka Jergovića, koji je u književnom tabloidu „Express“, a koji za sebe tvrdi da je najčitaniji književni časopis, još 13. svibnja grubo poimence izvrijeđao nekolicinu članova DHK, samu udrugu i veliku većinu neimenovanih članova? Časni sud nije pokrenuo postupak, unatoč činjenici da je Upravni odbor DHK podnio prijavu protiv gospodina Jergovića.
Nisam zagovornik sudovanja, ukora ni drugih drakonskih mjera, posebice kada je riječ o polemikama ljudi od pera, ali kada gospodin Jergović, nezadovoljan Matičevićevom kritikom njegova romana, objavljenom u časopisu „Republika“, napiše za kolegu Matičevića da je čovjek „oskudne, posne i gladne, udbaške mašte…“, ili kada ustvrdi kako je „… ljubaznost vrlina u samoposluzi, na željezničkoj stanici i u kupleraju, dok u književnosti ljubaznost od čovjeka učini Miru Gavrana.“, onda takav diskurs, držim, zavrjeđuje veću pozornost Časnoga suda DHK od jedne nes(p)retne sintagme napisane u privatnoj korespondenciji nekolicine ljudi. Tim više što se gospodin Jergović tu nije zaustavio nego je dodao kako je „u književnosti ljubaznost osobina nedarovitih i podlih…“, insinuirajući da je kolega Gavran nedarovit i podao čovjek. U nastavku svojega pamfleta gospodin Jergović prilično neinteligentno vrijeđa i sve spisateljske udruge i njihove članove napisavši da su „partijske organizacije, temeljito depolitizirane na način ranih Mussolinijevih fašista“, dodavši kako je „golema većina članova svakog umjetničkog, a pogotovo književnog društva, mrtvi antitalenti“. Kažem „neinteligentno“ stoga što je gospodin Jergović i sam član jednoga od tih tako mu mrskih društava iz kojega međutim odbija istupiti jer mu ono, kako sam priznaje, za sada koristi. A kada to još napiše javno, premda, kao što rekoh, u jednom književnom tabloidu, onda bi, držim, pravorijek Časnoga suda trebao biti istočasan.
Glede pak slučaja kolege Matičevića, nije na odmet spomenuti i da je u sudovanju, unatoč činjenici što je zahtjev za njegovo isključenje iz članstva odbačen, Časni sud prekršio Statut. Naime, u Članku 37., stavku 2, točki 3 opisuje se postupak pred Časnim sudom te se navodi da se dokazni postupak ima provoditi „u nazočnosti člana protiv kojega se vodi postupak“, što je propušteno učiniti u slučaju kolege Matičevića.
Idemo dalje. Nemam ništa protiv suradnje dviju spisateljskih udruga, dapače! Ali ima ona poznata – za ples je potrebno dvoje! Eto, uzmimo za primjer književne nagrade „K. Š. Gjalski“ i „T. Ujević“ – koje je obje ustanovio i dodjeljuje DHK. Samo u posljednjih pet godina nagradu „Gjalski“ dobilo je četvero članova HDP-a (Haler, Pavičić, Novak, Ivanković). Prigodom posljednjeg natječaja za nagradu „T. Ujević“, među pet autora koji su ušli u najuži izbor, osim slavodobitnice Eveline Rudan, svi ostali su članovi HDP-a. Moguće je, premda malo vjerojatno, da prošle godine ni jedan član DHK nije napisao knjigu vrijednu da uđe u uži izbor za „Tina“, a moguće je da se neki nisu ni prijavljivali. Ja to ne mogu provjeriti. Sve ovdje rečeno odnosi se i na nagrade „Fran Galović“, „Julije Benešić“ ili „Zvane Črnja“ koje dodjeljuju ogranci DHK. Istodobno HDP-ovu nagradu „Kamov“, od njezinog osnutka 2014. godine, do danas dobivali su isključivo članovi HDP-a, izuzev 2017. godine kada je slavodobitnik bio Zoran Roško. U programima DHK promiče se i radove nečlanova te udruge. Tako je nedavno u organizaciji Istarskog ogranka DHK, a u okviru programa „Kod Marula“, uz Evelinu Rudan nastupila i mlada agilna pjesnikinja i članica HDP-a Monika Herceg, dok je na Tribini DHK voditeljica Lada Žigo ugostila još jednu članicu HDP-a Lanu Derkač. Moguće je da mi je promaknulo, ali ne sjećam se da sam u nekom projektu druge udruge vidio nekog člana DHK, osim manifestacije „Susret riječi“, čiji je organizator Općina Bedekovčina u suradnji s HDP-om i u čijem se organizacijskom odboru, među inima nalaze i članovi DHK Davor Šalat i Marko Gregur.
Kada je prošle godine dotadašnja dugogodišnja tajnica DHK Ružica Cindori otišla s toga mjesta, s obzirom na činjenicu da je bila i članicom Upravnog odbora EWC-a (European Writers’ Council), Društvo hrvatskih književnika ostalo je bez svojega predstavnika u toj europskoj udruzi. Budući da se nitko u novoj upravi DHK nije sjetio imenovati novoga kandidata (još jedan propust nove uprave), gospodin Boris Perić ponudio je da u rečenoj europskoj udruzi zastupa i DHK i HDP, odnosno da primijeni, kako netko nedavno duhovito reče – „mehanizam spojenih posuda“. Upravni odbor DHK ipak je odlučio ne prihvatiti prijedlog kolege Perića te je zamolio kolegicu Lovrenčić da pokuša uspostaviti kontakt i obnoviti veze DHK s tom europskom udrugom.
Nakon svega gore rečenog, a to je zbog ograničenosti prostora samo manji dio prijepora, novo čelništvo Društva hrvatskih književnika teško da bi moglo dobiti prolaznu ocjenu, barem ne moju. A pitanje iz naslova: Quo vadis DHK?, više je nego legitimno.
Nikola ĐURETIĆ