Dnevnik: Ivan Paštar, prof. i dipl. oec

Zadar ne zaboravlja svoje branitelje

Ivan Paštar, prof. i dipl. oec,

tajnik Ogranka Matice hrvatske u Zadru

 

Ponedjeljak, 11. listopada

Dok supruga kuha kavu, pripremam se za odlazak u Zadar. Iz Svetog Petra na Moru, gdje stalno boravim, treba mi dvadesetak minuta vožnje osobnim automobilom.

Parkiram automobil i laganim korakom stižem do Ogranka Matice hrvatske u Zadru. Iznimno vrijedna poslovna tajnica Anica Serdarević upoznaje me s današnjim poslovima u Ogranku. Odlazim u Gradsku ložu pogledati izložbu prigodom 30. obljetnice 112. brigade HV-a, Zadar, u trajanju od 4. do 20. listopada 2021. Borbeni put ove najstarije brigade u zadarskom kraju prikazan je kroz tekst i sliku. Brigada je sudjelovala u svim akcijama na širokom zadarskom području prisiljavajući srbocrnogorskočetničkog agresora na povlačenje. Najteži zadatak s ništa oružja bojovnici ove brigade izvršili su prvih dana listopada 1991. Posljednjom zoljom pogođen je tenk tzv. JNA na ulazu u Dračevac Zadarski do Zadra, nakon čega se kolona neprijateljskih tenkova povlači i ne uspijevaju ući u Zadar. Slikopisima je prikazan cijeli put Brigade na širokom zaleđu Zadra. Slikopisi svečanog dočeka nakon Oluje kao da brišu mnoge patnje tijekom 4-godišnje agresije na našu Domovinu. Na koncu su slikopisi poginulih pripadnika 112. brigade. Njih 76, među kojima, nažalost, prepoznajem nekoliko svojih učenika. Izložba podsjeća na strašno stanje u Zadru i okolici, a napose prvih dana listopada 1991. Upisujući se u knjigu dojmova vidjeh znatan broj potpisanih. Volio bih da je izložbu vidjelo što više rođenih poslije 1990., kao i onih koji i danas Hrvatsku ne doživljavaju svojuom domovinom.

Navečer na HRT 1 gledam emisiju Globalna Hrvatska. Iz susjedne Srbije stižu nam negativne slike o Hrvatima. U srpskim udžbenicima piše da Hrvati govore srpskim koji nazivaju hrvatskim jezikom. Kažu: „Sve hrvatsko je ili ukradeno ili nepostojeće.“ Pametnome dosta!

 

Utorak, 12. listopada

Opet sam u Ogranku Matice hrvatske u Zadru. Preuzimam pristigle radove za zbornik Domaća rič 15, s istoimenog skupa održanog u lipnju 2021. Nadam se da ću, kao urednik, zbornik radova Domaća rič 15 uspjeti pripremiti za tisak do proljeća 2022.

Vraćam se u Sveti Petar. U 17 sati opet odlazim u Zadar na predavanje „Francuska cesta na Biokovu“, koje u okviru „Dani Europske baštine 2021.“ organizira Državni arhiv u Zadru. Predavanje se održava u Koncertnoj dvorani Braće Bersa, koja je u noći 5. na 6. listopada 1991. bila pogođena granatama iz četničkog brloga. Sada je u punom sjaju. Predavač je dr. sc. Joško Belamarić iz Splita koji je i autor knjige Marmontova cesta na Biokovu poviše Brela. Predavač, i autor knjige, zorno prikazuje dijelove ceste građene za francuske uprave a koja je trebala povezati Brela sa Zadvarjem preko Biokova. Tada su ceste građene ponajprije u vojne svrhe, ali i zbog bržeg prometa putnika i roba. Cesta iznad Brela nije završena. Gradnja nije nastavljena ni za vrijeme austrijske uprave. Ostatci dijelova nedovršene ceste od Brela prema Zadvarju preko Biokova danas su svjedok vremena. Kao najzaslužnije u toj gradnji, dr. Belamarić ističe maršala Marmonta kao i projektanta, našeg, Franu Zavorea.

Od 20 do 21 sat gledam emisiju U svom filmu. Voditeljica emisije Tončica Čeljuska za sugovornika ima argentinskog tenora, dirigenta i scenografa Josea Curu. Bio je to razgovor vrhunskog umjetnika koji danas živi u Madridu, dok je umjetnički ravnatelj festivala u Orebiću. Tijekom razgovora iznio je niz pozitivnih misli, korisnih ne samo opernim pjevačima, glumcima i estradnim umjetnicima. Da je bar više takvih sugovornika. Bravo, Jose! Bravo, Tončica!

Od 21 sat na Laudato televiziji gledam emisiju Moja Hrvatska, voditeljice Nade Prkačin. Gostovala su dva povratnika iz Kanade, koji su govorili o hrvatskoj dijaspori kao značajnom činitelju na putu stvaranja neovisne Hrvatske.

 

Srijeda, 13. listopada

Nakon jutarnje kave obilazim okućnicu radi uvida u zriobu maslina. Vraćam se u svoju radnu sobu.

Slažem pristigle radove za zbornik Domaća rič 15. Obraćam pozornost na radove iz inozemstva. Zaokupljaju me dva rada iz Kanade. Poslao mi ih je Danilo Kozulić, dipl. ing. strojarstva, moj negdašnji učenik u Tehničkoj školi u Zadru. Podrijetlom je iz Ista i nikada se nije odrekao pisanja na išćunskom, tj. dijalektu otoka Ista. Čitam njegove priloge i svrstavam ih među one koje ćemo tiskati u zborniku Domaća rič 15.

U 17 sati odlazim u Biograd na predavanje dr. sc. Tihomira Rajčića iz Splita, pod naslovom Golgota Londonskog ugovora (26. travnja 1915.). Predavanje se održava u Zavičajnom muzeju u Biogradu na Moru, s početkom u 18 sati. Predavač je održao 45-minutno predavanje o sudbini hrvatske obale Jadrana u strateškim planovima Velike Britanije, Francuske i Njemačke te planova naših susjeda Italije i Srbije. Predavanje je temeljeno na izvorima koji su nedostupni u Hrvatskoj, iz kojih se razabire Golgota hrvatskog Jadrana. Nazočni su došli do novih spoznaja s kojima se bolje razumiju Rapalski i Rimski ugovori nastali nakon Londonskog.

 

Četvrtak, 14. listopada

Oko 8,30 stižem u zgradu Matice hrvatske u Zadru koja svojim pročeljem gleda na Narodni trg. Na pročelju zgrade  metalnim je  slovima ispisan naziv MATICA HRVATSKA. Iako je poslije 21. sjednice SKJ 1971. pa sve do 1990. djelovanje Matice hrvatske, u ime „demokracije“, bilo zabranjeno, taj metalni natpis nitko nije maknuo. Toliko je bio snažan da se nitko nije usudio maknuti ga. To je valjda snaga sublimirana od 10. veljače 1842. do današnjih dana. U malom uredu je naša poslovna tajnica prof. Anica Serdarević, koja je dobri duh i epicentar svih događanja u Matici. Prema dogovoru stiže predsjednik dr. sc. Radomir Jurić. Razgovaramo o obilježavanju 50. obljetnice Hrvatskog proljeća u prosincu ove godine. Predsjednika zanimaju događanja u Tehničkoj školi gdje sam tada radio kao profesor. Obećao sam potražiti slikopise s osnivačke skupštine Matice hrvatske u Ninu (3.  listopada 1971.), na kojoj su nazočili Ljudevit Jonke, Vlado Gotovac, Miroslav Brandt, Vjekoslav Maštrović, Tomislav Ladan i drugi. Za predsjednika Matice hrvatske u Ninu tada je izabran Ante Peša, prof., a za tajnika prof. Božo Kera. Zapisnik je vodio prof. Šime Ljubičić iz Nina.

Dogovorili smo detalje oko prikaza zbirke pjesama More ljubavi, autora Šime Lisice Kitova iz Bibinja, koju je objavio naš Ogranak. Knjigu ćemo prikazati 28. listopada u našoj dvorani. Kao pisac recenzije, rado prihvaćam biti prikazivač knjige.

Kao i obično, u Maticu stiže i prof. emeritus Josip Lisac, urednik Zadarske smotre. Za razgovor se uvijek nađe zanimljivih tema. Česti telefonski pozivi remete razgovor, ali to je svagdašnja pojava što govori da za rad Matice hrvatske vlada veliki interes.

 

Petak, 15. listopada

Danas ostajem u Svetom Petru na Moru. Želim ispuniti obećanje predsjedniku Radomiru Juriću. Počinjem kopati po još nedovoljno sređenoj knjižnici. Poteškoća je u tome što se radi o događanju od prije 50 godina, koliko se 1. rujna ove godine navršilo od mog dolaska u Zadar. Da budem iskren, slikopise iz 1971. sam zakopao malo dublje, tj. skrio čak i od samog sebe. Na koncu pronalazim tražene slikopise na zaista skrovitom mjestu. Skoro ne prepoznajem suprugu i sebe. Pa, bili smo 50 godina mlađi.

Oko 11 sati poštar mi donosi paket. Šalje ga hrvatska pjesnikinja Nada Pupačić, koja živi na relaciji Split-New York. Otvorivši paket vidjeh da imam vrijedan dar od 19 knjiga, točnije komplet zbornika održanih Susreta pjesnika Hrvatske iseljeničke lirike (HIL), u razdoblju od 2000. do 2019. Gđa Pupačić je inicijator, suosnivačica te aktualna predsjednica HIL-a koja okuplja pjesnike hrvatskih korijena iz cijeloga svijeta. Skup se održava svake godine u drugom gradu diljem svijeta. Dvadeseti susret održan je ove godine u Zadru. Domaćin je bilo Sveučilište u Zadru pri čemu su rektorica prof. dr. Dijana Vican i prorektor, prof. dr. Josip Faričić, bili čvrst oslonac sudionicima Skupa. Ogranak Matice hrvatske u Zadru potpomogao je organizaciji 20. susreta HIL-a, te smo predsjednik Radomir Jurić i moja malenkost, tajnik, navedeni u programu rada i pozdravljeni u svečanom dijelu otvaranja susreta. Dvadeseti susret HIL-a bio je prigoda za stvaranje novih poznanstava s pjesnicima razasutim diljem kontinenata s nadom da će Domaća rič 16 (2023.) povećati broj sudionika iz inozemstva.

 

Subota, 16. listopada

Na okućnici u Svetom Petru raste 14 maslina,  mojih ljepotica toga svetog drveta. Urod je ove godine veoma dobar. Treba početi s berbom. Ustajem rano. Oblačim radno odijelo. Iz kuće iznosim ljestve i ostalo potrebno za berbu. Razvlačim prijenosni kabel radi priključka radioprijamnika. Uz glazbene i druge emisije, lakše se radi. Za početak to je subotnja matineja klasične glazbe koju slušam svake subote od 7 do 10 sati na trećem programu Hrvatskog radija. Ovaj put obavljam dva posla istovremeno. Ugodno i korisno. Prvi zlatni plodovi padaju na razvučene cerade. Uživam u berbi plodova vlastitoga rada. Oko mene je tišina koju narušava cvrkut ptica koje  traže ostatak jesenskih plodova pa i zrelije masline. Uzimaju svoj dio, jer i one su doprinijele da plodova ima više. Zvona na Hrvatskom katoličkom radiju označavaju podne. Supruga zove na ručak. Slijedi kraći odmor pa opet berba sve do sutona. Poslije ručka i supruga se uključuje u berbu.

 

Nedjelja, 17. listopada

Dan je Gospodnji. Odlazim na svetu misu u crkvu sv. Ivana Krstitelja na Relji u Zadru. Toj župi pripada Poljoprivredna, prehrambena i veterinarska škola Stanka Ožanića čiji sam ravnatelj bio od 1992. do 2012. Franjevci trećoredci obavljali su blagoslov Škole u predbožićno vrijeme svake godine mog ravnateljstva. Isto tako i svakog Majčinog dana Škola je u dvorištu crkve postavljala svoj štand s cvijećem uzgojenim u školskom stakleniku darivajući ga majkama nakon dvije svete mise. Glagoljaška ulica u kojoj se nalazi crkva, od početka do kraja ispunjena je glagoljskim slovima uklesanima u kamenu, a ono što se u kamenu piše, lako se ne briše. Ugodno je prošetati ulicom koju bismo mogli nazvati zadarskom alejom glagoljaša.

Urednik Zadarske smotre, prof. dr. Josip Lisac požuruje me da što prije napišem prilog u sjećanje na nedavno preminulu opernu divu Cynthiju Hansell Bakić. Da ne zakasnim s prilogom, to činim danas jer sljedećih dana imam previše obveza.

Zatekavši se u Gizdavcu u kojem sam proveo djetinjstvo i gdje održavam naslijeđeno imanje svojih predaka, doznah da se 16. IX. 2021. godine u groblju pored crkve svetog Luke u Gizdavcu pokapa gđa Cynthija Hansell Bakić, prvakinja opere  HNK u Splitu, profesorica u trajnom zvanju na Glazbenoj akademiji u Zagrebu i Splitu, koja je svojim širokim repertoarom u djelima hrvatskih i inozemnih autora doprinijela ugledu Hrvatske na kulturnoj mapi Europe i Svijeta.

Njezinu odluku i odluku njezine obitelji da se pokopa u malom selu Gizdavcu, dvadeset kilometara od Splita, župe Muć Gornji, poznatoj po zadužbini kneza Branimira, doživio sam kao veliki dar tom malom selu iz kojeg potječe njezin životni suputnik Ante Bakić. S isprikom sam se priključio tihom ispraćaju operne dive koja svojim sopranskim glasom nije bila tiha u promicanju Hrvatske i njezine kulture. Kao državljanka SAD-a nije prihvatila ponudu američkog veleposlanstva u Hrvatskoj da se iseli zbog rata. Ostala je u Hrvatskoj, domovini svog muža i svojoj drugoj domovini, šireći istinu o  Hrvatskoj  kao žrtvi srpske agresije. Prava lekcija onima koji su je napuštali.

Svetu misu u crkvi sv. Luke predvodili su dr. sc. don Drago Šimundža i Ivica Barišić, župnik župe Muć Gornji. Pjevali su njezini studenti. Na vječni počinak ispratili su je suprug Ante, kćerke, zetovi i unuci. Gizdavac je postao mjesto gdje će se ispred groba Cynthije Hansell Bakić, zastajati, kao što mnogi zastaju ispred grobnice Milke Trnine na Mirogoju. Hvala joj za ljubav prema Hrvatskoj i što je za vječno počivalište izabrala Gizdavac, malo mjesto Dalmatinske zagore. Skromnost je vrlina velikih.