Dnevnik: Ivan Baković

Od Mostara do Posavine, Viteza, Kupresa i natrag

Ivan Baković,

predsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne

 

Ponedjeljak, 25. listopada

Budim se u Orašju. U lijepom i ugodnom Hotelu Navis. Zapravo, budim se tek uz kavu i cigaretu (ma koliko to bilo nepopularno danas). Pridružuje se i Sonja, a nakon nje i Srećko koji s rane šetnje unosi dio jutarnje posavske listopadske magle koja je zalegla po Savi. Iako se sinoć hvalio kako je ranoranilac, zadnji se priključuje dosadašnji predsjednik DHK Ivan Sivrić.

Ovogodišnje, dvadeset i druge, Humske dane poezije, središnju godišnju i višednevnu manifestaciju DHK HB, započeli smo sinoć 3. Susretima pjesnika u Posavini, na koje dolazimo na poziv Matice hrvatske Orašje. Iz Mostara put Orašja smo krenuli: Sonja Jurić, Ivan Sivrić, Srećko Marijanović i ja. Sonja, koja zadnjih godina piše dječju književnost, razočarana je viješću da zbog epidemioloških mjera ne ćemo posjetiti školu, što je dosadašnjih godina bio neizostavan dio programa Humskih dana poezije. U Orašju nas je srdačno dočekao naš kolega i prijatelj, vrijedni Joso Soja Živković, a i svi drugi susreti su bili topli i prijateljski. Dvorana puna publike, koja prijemčivo reagira na čitanje poezije. Ugodna atmosfera. Iako je Posavina poezija sama po sebi, Posavina voli poeziju.

Željko Vukić, predsjednik Matice hrvatske Orašje, predstavlja prigodno tiskani zbornik s pjesmama književnika koji večeras čitaju poeziju, Mirko Ćurić, dopredsjednik Društva hrvatskih književnika, predstavlja Zbornik s 24. Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara, te nakon toga čitamo po dvije pjesme: Ljerka Mikić, Mato Nedić i Joso Živković (iz Posavine), Mirko Ćurić i Zvonimir Stjepanović (iz Republike Hrvatske), Sonja Jurić, Ivan Sivrić, Srećko Marijanović i ja (iz Hercegovine). Trebao je s nama biti i naš prijatelj, član DHK HB i član uredništva našega časopisa Osvit, Tomislav Žigmanov iz Vojvodine, no nije mogao doći jer mu je supruga pod koronom. Nakon nastupa, večera u hotelu Navis, druženje sa starim i novim prijateljima i počinak.

Jutros, nakon kave i doručka, Marko Matolić, tajnik Matice hrvatske Orašje, vodi nas u obilazak muzeja i crkve u Tolisi. Crkva i muzej koji čuvaju neprocjenjivo blago koje vrijedi doći vidjeti koliko i čuti Markovo zanimljivo izlaganje kojega bi prepričavanje daleko izašlo iz okvira ovoga dnevnika.

Pozdravljamo se s Markom, Josom i Posavinom i putujemo niz (ili uz, pitanje je sad!) Bosnu, put Hercegovine. Proputovati sedam stotina kilometara da biste pročitali dvije pjesme? Da, vrijedilo je. Nisu u pitanju samo dvije pjesme, nego kontakt, obnova starih prijateljstava i stjecanje novih, produbljivanje suradnje za dobrobit hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini. A za to nije puno „zgaziti“ sedam stotina kilometara.

Kava u Žepču, pa u Konjicu, i u Mostaru smo. Srećko produžava u Stolac, Ivan u Čitluk. „…i dodjoše svi zdravo, fala B. Amen.“ (Šilobadović).

 

Utorak, 26. listopada

Buđenja u pet i pol, kava i u školu. Još uvijek se najbolje osjećam u učionici. Izvan učionice, sve mi, više-manje, ide na živce. Srednjoškolci će vas nasmijati, nekad i naljutiti, ali rijetko kad razočarati.

Popodne listam Zbornik s 24. Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara, u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Đakovu i Ogranka slavonsko-baranjsko-srijemskoga Društva hrvatskih književnika koji nam je u Orašje donio Mirko Ćurić, dopredsjednik DHK i glavni urednik Zbornika. Ovogodišnji Đakovački susreti književnih kritičara su posvećeni hrvatskoj književnoj kritici u Bosni i Hercegovini. „To je izdanje Zbornika pokazalo kako hrvatske književnosti i hrvatske književne kritike ima i izvan granica Republike Hrvatske, te da hrvatsku književnost i hrvatsku književnu kritiku ne smijemo promatrati samo unutar granica Republike Hrvatske. Od samih početaka, što je bila naglašena intencija jednog od utemeljitelja, akademika Ante Stamaća, Susreti su uključivali hrvatske književne kritičare iz susjednih zemalja. (…) Ove godine otvaramo prostor hrvatskim književnim kritičarima iz Bosne i Hercegovine koji su okupljeni oko Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne“, piše u uvodnom dijelu Mirko Ćurić. U Zborniku su, na 342 stranice, tekstovi Marine Kljajo-Radić, Antuna Lučića, Šimuna Muse, Mate Nedića, Ivana Sivrića i moji. Kroz pedeset i jedan tekst nastojali smo prikazati suvremeno književno stvaralaštvo Hrvata u BiH. Zbornik, zbog epidemioloških mjera, nismo još predstavili, lanjski, koji je bio posvećen književnoj kritici vojvođanskih Hrvata, predstavljen je online. Ako ne bude druge, i ovaj ćemo…

 

Srijeda, 27. listopada

Hrvatska kulturna zajednica Troplet, koju vodi vrijedni prijatelj Miroslav Nikolić, organizira Kreativnu radionicu pisanja glagoljice za učenike. Šaljem WhatsAppom poruku momu razredu. Odgovara mi jedan učenik na glagoljici: „Šta ako već znamo?“ Ima nade…

Politika… Srbi prijete odcjepljenjem, Bošnjaci zveckaju oružjem, Hrvati pozivaju na razum i traže svoja prava. „…i ljulja se, ljulja i trese i trese kavana Mediteran (…) na buretu baruta leži i ječi staro Sredozemlje…“ Pada mi na pamet Kamberova jutarnja molitva u Han Pijesku, 1943.: „Evo ovdje su se, najvjerojatnije, susrela dvojica, kojima je Bosna bila pretijesna da se mimoiđu.“ Teren je odavna premrežen ruskim diplomatskim specijalcima, tu se negdje motaju i Kinezi i Turci, Amerikanci jačaju svoju nazočnost – poslali su Hilla u Beograd, Michaela Murphyja u Sarajevo, okolo kruži i Gabriel Escobar, posebni izaslanik američkoga predsjednika za ovaj trusni dio Europe. Amerikancima puna usta kompromisa. Hrvate hvata jeza od te riječi. Od čega još imaju odstupiti da bi postigli kompromis. Izgubiti od već izgubljenoga. Bojim se da stvar ne završi kao jedne izaratne godine (pišem po sjećanju, pa me ne držite doslovno za riječ) – nekakve dvadeset i četiri pozicije koje su popunjavali Hrvati, OHR je htio svesti na šesnaest. Nakon pregovora i utvrđena kompromisa, jedan od pregovarača veli: „Uspjeli smo, dobili smo tri pozicije više!“ (tj. ne šesnaest nego devetnaest). Netko nadoda: „Ne, nismo dobili tri više, nego imamo pet manje.“ Imali smo, naime, dvadeset i četiri pozicije.

 

Četvrtak, 28. listopada

Nakon nastave svraćam u Društvo. Čeka me vijest da je preminula naša članica Iva Nuić iz Drinovaca. Obitelji šaljemo telegram sućuti i izvješćujemo javnost. Obitelj zamolila da netko iz Društva održi posmrtno slovo – Mate će Grbavac, predsjednik Skupštine DHK HB. Prije tjedan dana umro je velikan Anđelko Vuletić, kojega je matična književnost više-manje ignorirala. Unazad godinu dana izgubili smo još i Marka Lovrića, Jozi Jakišu i Asafa Durakovića, a peta je obljetnica smrti Janka Bučara. Neka im Bog bude milostiv.

DHK HB nema niti jedan stalan izvor prihoda, stoga smo prisiljeni na različitim stranama tražiti potporu za naše projekte i nakladničku djelatnost. Danas pišemo i šaljemo dopise na nekoliko adresa, na mnoge smo već prije poslali. Neki se odazovu i pomognu, neki niti ne odgovore. Naš dobri Antun Kikaš iz Kanade šalje poveliku donaciju. Hvala mu.

Popunjavamo i obrasce za natječaj Središnjega ureda za Hrvate izvan RH. Bez velike nade, jer već godinama DHK HB za njih kao da ne postoji, dok raznorazni teniski klubovi dobivaju novac. Zaista začuđujuće i zabrinjavajuće. I u BiH i u RH.

Inače, sav administrativni posao, i mnoge druge poslove u Društvu, obavlja naša vrijedna tajnica Mira Jezerčić, koja je u Društvu skoro od samih početaka. Da nije nje, mogli bismo „ključ u bravu“. Tu je i kad joj plaća kasni i po dvanaest mjeseci… Miro, hvala ti u ime DHK HB na trudu, doprinosu i lojalnosti!

Dogovaramo sudionike za Sveknjiževnu večer u Mostaru 5. studenoga i za Kraljevstvo riječi u Tomislavgradu 12. studenoga. S kolegom Sivrićem dogovaram nastavak Književne srijede u kojoj predstavljamo književno stvaralaštvo naših članova. Do Božića nam ostaje još Božićni salon knjige i objaviti časopis Osvit br. 107/108. Od prvoga broja, koji 1995. urediše Stjepan Čuić, Veselko Koroman, pok. Jozo Mašić i pok. Krešimir Šego (nadam se da smo dostojni baštinici), Osvit traje već dvadeset i sedam godina. “Štampa naša gori gre…”

 

Petak, 29. listopada

Iz škole pravac kući, na brzinu spremanje stvari. Opet putujemo. Ovaj put: Srećko Marijanović, Stanko Krnjić, Radica Leko, Miljenka Koštro, Antun Lučić i Dijana Pinjuh. Večeras u Vitezu nastupamo na književnoj večeri u sklopu XXII. Humskih dana poezije, gdje nas čekaju kolege i dragi prijatelji: Anto Zirdum, Željko Kocaj, Finka Filipović, Sanja Križanac Strukar, Mirjana Jezidžić, Božena Volić, Ivica Kesić, Anto Stanić, Anto Marinčić, Josip Kurevija, Ivan Volić, Dragan Mučibabić i Milo Jukić. Večer uljepšava glazbenim prinosom Ivo Jandrić, kantautor. Krasna večer s prijateljima. Na večeri (koju je platio kolega Anto Stanić) razgovaramo o mogućnosti da u Središnjoj Bosni ustanovimo jednu godišnju manifestaciju u organizaciji DHK HB.

 

Subota, 30. listopada

Okupljamo se u motelu Bor i odlazimo u Jankoviće kraj Travnika, gdje ćemo, u Hrvatskom kazalištu Travnik, održati Ikavski skup koji već petnaestu godinu organiziramo u suradnji sa Studijem za hrvatski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Pokušavamo sačuvati i u javni prostor vratiti našu iskonsku ikavicu, planiramo i zbornik radova, koji je na čekanju zbog nedostatka financijskih sredstava.

U prvom dijelu Ikavskoga skupa svoje stručne radove čitaju: prof. Finka Filipović, doc. dr. sc. Dijana Pinjuh (Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru), prof. Elmedina Alić (Mješovita srednja škola Travnik), prof. Sanja Ledić (Katolički školski centar „Petar Barbarić“ Travnik), prof. dr. sc. Antun Lučić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru, prof. Lučić je voditelj Ikavskoga skupa od njegova osnutka). U književnom dijelu svoje uratke čitaju: Božena Volić, Miljenka Koštro, Radica Leko, Stanko Krnjić i Srećko Marijanović.

Nakon Ikavskoga skupa posjet župnoj crkvi u Ovčarevu koju je u 19. st. sagradio fra Jako Baltić te posjet Andrićevoj rodnoj kući u Travniku. Povratak preko Kupresa i Tomislavgrada u Mostar.

„…i dodjoše svi zdravo, fala B. Amen.“

 

Nedjelja, 31. listopada

Moram pokratiti dnevnik za nekoliko kartica teksta, raspisao sam se i prekoračio zadanu mjeru.

Danas ne postojim za žive, danas pričam samo sa svojim mrtvima, a trebat će ih i obići sutra i prekosutra.

Pred nama je „Seh duš dan…“