Domagoj Vidović: Kilavo bugarenje

Dok je nekim osvrtnicima „kilava“ izjava kojom jedna naša ustanova „izražava najoštriju osudu  postupka srbijanskih obrazovnih vlasti da u udžbenike za osnovnu školu umeće krajnje apsurdnu, znanstveno potpuno neodrživu i netočnu tezu da je hrvatski jezik samo jedan od naziva za srpski jezik“, a drugi drže da ne treba na svaku provokaciju skakati, s druge strane Drine pristižu i naizgled drukčija mišljenja o podjeli južnoslavenskih jezika. Zašto naizgled

U kalu se moglo ući iz Gornjega puta, bilo između kuće Tumbrijovih i Cezarovih, bilo kroz jedan vartal (znam da se u Mistu tako ne govori, ali slaje mi to besida ozvanjo), bilo s mora. Gornjim sam se putom obično vraćao kad bih poželio ostati nezamijećen ili kad bih se uželio pogleda na vrtove malih kuća i sjene onih što u njima žive. Dok bijah malen, skakao bih da vidim ima li čega s drugu stranu zidića sve dok mi se pogled ne bi otvorio ispred Grikluovih, a zatim bih se vratio u mračak dok ne bih prišao kući Bocelovih, u čijemu je vlasništvu bio vartal s početka priče. Ondje bih gotovo vazda popostao provjeriti je li barba Frano u kući. Bio je to čovjek s gustom crnom bradom, glasom pomorca koji je preplovio sva mora i govorom koji je bio i mišćanski i gospojski, iz kojega kao da se razabirala i naša vala i sva ta mora koja mora da je oplovio u zbilji ili u mašti. Premda mi vonj tabaka nikad nije bio mio, boemski oblak dima koji se stvarao oko njegove glave dok je pušio i pio bićerin nekoć u Bašti, a poslije u oštariji, odsutan pogled u daljinu te obraćanje konobaru jezikom pozornice kojim je okončavao večer, onako kako vrhunski glumac dovršava predstavu, prikovao bi me u njegovoj blizini sve dok barba Frano ne bi pozdravio sporedne glumce i polako se uputio kući. Mnogo godina poslije katkad bih sjedio u njegovu društvu, obično nekoliko večeri pred odlazak na kopno, dok je uz čašu vina, inćune i španjulet, nakon cjelodnevnoga ribanja, pripovijedao o velikoj gladi iza onoga rata, s poluzatvorenim se očima prisjećao mladosti i pitao me zar stvarno toliko volim Misto kad sam toliko u njemu. Ja bih uglavnom mučao i slušao, uživao kao publika barda u glasu čija mi je zvonkost obilježila djetinjstvo, katkad s njim nazdravio i nahvalio inćune. Danas kad se tmina iz vartla proširila i na unutrašnjost njegove kuće, kad plodovi murve padaju na cestu dok mu je poljska kućica gotovo u crvenicu propala, zaludu očekujem da će kroz škure proviriti žar od španjuleta, da će za njim promoliti glava i pozdraviti me glasom Josipa Gende: „Dobra večer, susid!“

Dok je nekim osvrtnicima „kilava“ izjava kojom jedna naša ustanova „izražava najoštriju osudu  postupka srbijanskih obrazovnih vlasti da u udžbenike za osnovnu školu umeće krajnje apsurdnu, znanstveno potpuno neodrživu i netočnu tezu da je hrvatski jezik samo jedan od naziva za srpski jezik“, a drugi drže da ne treba na svaku provokaciju skakati, s druge strane Drine pristižu i naizgled drukčija mišljenja o podjeli južnoslavenskih jezika. Zašto naizgled? Kad pročitate izjave Ranka Bugarskoga u kojima stoji kako je podjela jezika po kojoj je jedini srednjojužnoslavenski jezik srpski koji se ponegdje naziva i bosanskim/bošnjačkim, crnogorskim i hrvatskim izraz srpskoga jezičnog nacionalizma, da je jezikoslovno besmislena, politički i kulturno skandalozna, a pedagoški veoma štetna, odmah biste je potpisali. Međutim, iskustvo nas uči da valja čitati i između redaka. Bugarski je, naime, u jednoj od izjava ustvrdio i kako se u duhu Bečkoga dogovora u drugoj polovici XIX. stoljeća, i to uvelike zaslugom hrvatskih vukovaca, gradio zajednički srpskohrvatski jezik, koji je raspadom Lijepe nam Bivše „administrativno rastočen na nacionalne komponente“, pa se „u tom smislu srpski može promatrati kao matični jezik“. Tek nekoliko redaka ispod toga pročitah kako je nazivanje svih srednjojužnoslavenskih jezika srpskim imenom odraz inzistiranja na historijskome prioritetu. Po toj logici, ako sam je dobro shvatio, ispada da je hrvatski jezik, čiji su povijesni rječnici mnogobrojniji i stariji dva stoljeća od srpskih (pa otud Karadžiću građa za rječnik koji jest srpski, ali je dobrim dijelom sastavljen iz hrvatskih vrela), poseban jezik, ali da je hrvatski standardni jezik nastao iz srpskoga standarda koji je nosio složeno ime i kojega su u velikoj mjeri stvorili Hrvati. Dakle, hrvatski jest poseban jezik, ali je standardiziran na srpskoj osnovici, pa se onda iz nje izdvojio, a ni slova o dva veka pre Vuka koje je usred Beograda onomad predočio Vladimir Horvat. Već viđeno! No, ima i dobrih stvari preko kojih osvrtnici koji znaju tko je zakašljao na sjednicama različitih znanstvenih vijeća prelaze gospodskom šutnjom. Nakon što je Dunja Brozović Rončević kao prva hrvatska predstavnica predstavljala Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2010. na zasjedanju Europskoga saveza državnih jezičnih ustanova (EFNIL) i nakon što je u rujnu 2013. ta ustanova postala punopravnom članicom Saveza, u Cavtatu i Dubrovniku je 6. – 8. listopada 2021. održana 18. konferencija EFNIL-a. Upravo je prijam u EFNIL bio svojevrsno dodatno međunarodno priznanje samosvojnosti hrvatskoga jezika, a organizacija zbora ravnatelja europskih jezičnih ustanova najbolji je odgovor na srpske provokacije, pa neka, u domovini i inozemstvu, pati kome smeta.

Na Otoku teološka rasprava. Vjernik tvrdi da Boga ima, a nevjernik da ga nema. Kako rasprava ne bi trajala do unedogled, vjernik je prekine riječima: „Ubit ću Boga u tebi, pa ćeš vidit da ga imo!“ Srećom preživjeli su i jedan i drugi.