SUĐENJE ZBOG SILOVANJA, SPOLNOG ZATOČENJA I GENOCIDA U VRIJEME RATA: JUGOISTOČNA EUROPA 1991.-1995. (I.)

ZNANSTVENI RAD U PRILOG NASTOJANJIMA DA ZLOČINI SILOVANJA POČINJENI U RATU DEVEDESTIH GODINA PROŠLOG STOLJEĆA NA PODRUČJU JUGOISTOČNE EUROPE BUDU KAŽNJENI

 

DOI: 10.20472/SS.2016.5.4.005

DOROTHY S. MCCLELLAN, NIKOLA KNEZ

Sažetak:

Ovaj znanstveni članak obrađuje iskustva i probleme dvadeset do pedeset tisuća žena koje su bile silovane i spolno zatočene u ratu u Jugoistočnoj Europi i još čekaju suđenje počinitelja zločina. Kroz razgovore s preživjelima i stručnjacima, dokumentiramo izazove s kojima su se suočavale osobe koje su zahtijevale službeni status žrtava ratnih zločina jer imaju pravo na moralnu, duševnu i financijsku pomoć. Članak istražuje zapisnike uspješnog optuživanja zločina pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) pod okriljem Ujedinjenih naroda, kao i pred sudovima Bosne i Hercegovine te Hrvatske, u borbi protiv nekažnjavanja spolnog nasilja u sukobima. Naša otkrića sugeriraju da je Međunarodni sud, primjenjujući koncepte „zajednički zločinački pothvat“ i „moralna jednakost“, ostvario ograničen doseg uspješna optuživanja i nesigurnu političku budućnost regije.

Ključne riječi:

ratni zločini, spolno nasilje, spolno zatočenje u sukobima, žene i silovanje, etničko čišćenje, optuživanje za genocid, Balkan, žrtve silovanja

JEL Klasifikacija: D74, K33, K42

Autori:

DOROTHY S. MCCLELLAN, Texas A&M University, Corpus Christi, United States, Email: dorothy.mcclellan@tamucc.edu

NIKOLA KNEZ, 21st Century Society for Human Rights & Education, United States, Email: nikola@ifilms-fx.com

Citati:

DOROTHY S. MCCLELLAN, NIKOLA KNEZ (2016). Prosecuting Rape, Sexual Enslavement, and Genocide in Time of War: Southeastern Europe 1991-1995. International Journal of Social Sciences, Vol. V(4), pp. 79-102., 10.20472/SS.2016.5.4.005

1. Uvod

Dok ljudi diljem zemaljske kugle obilježavaju tridesetu obljetnicu početka rata u državama bivše Jugoslavije, mi se sjećamo užasna agresivnog rata koji je šokirao savjest suvremenog svijeta svojim namjernim pokoljima, primitivizmom i bezbrojnim grozotama. Nitko ne može zaboraviti slike i izvješća na koje su nam mediji svraćali pozornost: koncentracijski logori, etničko čišćenje, masovne grobnice, izgladnjeli zatvorenici, seksualni logori, desetci tisuća žrtava silovanja, četverogodišnja opsada Sarajeva, građani koji stupaju u smrt u Vukovaru, bombardiranje srednjovjekovnoga grada Dubrovnika, tisuće nevinih ubijenih u Srebrenici, razoreni gradovi i vjerska svetišta, spaljene biblioteke i razoreni muzeji. Niti možemo zaboraviti hrabrost onih koji su se borili protiv zla i poginuli u ratu, te onih koji su izdržali nečuvena ponižavanja i uspjeli preživjeti.

Članak obrađuje iskustva i probleme desetaka tisuća žena koje su bile silovane u tom ratu i još čekaju optuživanje počinitelja zločina, dok mnoge još zahtijevaju službeni status žrtava ratnih zločina jer imaju pravo na moralnu, duševnu i financijsku pomoć. Agresori su počinili opake zločine namjerno ciljajući civilno stanovništvo. Raširenu sustavnu uporabu silovanja kao ratnog sredstva od strane srpske vojske (1991.-1995.) dokumentirali su Ujedinjeni narodi i Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Znanstvenici procjenjuju da je između dvadeset i pedeset tisuća žena silovala srpska vojska (Stiglmayer, et al., 1994, p. 85; Parrot and Cummings, 2008, p. 39). Međutim, do danas nije bilo usklađenog pokušaja da se stvori popis tih žrtava i samo je šaka pojedinaca bila optužena. Žrtve su same u svojoj patnji. Zločinci slobodno žive među njima, rijetko plaćajući ikakvu cijenu za svoje zločine.

Ovaj članak istražuje zapisnike uspješnog optuživanja zločina pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) pod okriljem Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kao i pred sudovima Bosne i Hercegovine te Hrvatske, u borbi protiv nekažnjavanja spolnog nasilja u sukobima. Kroz razgovore s preživjelima i stručnjacima, dokumentiramo izazove s kojima su se suočavale osobe koje su podnijele spolno nasilje i zahtijevaju da dobiju službeni status kao žrtve ratnih zločina.

2. Široki ciljevi projekta: Traženje pravde

Dok je bila u Hrvatskoj kao znanstvenica Fulbrightove zaklade (2002.-2004.), dr. Dorothy McClellan, profesorica kaznenoga prava, započela je višestruki međunarodni suradnički projekt s Nikolom Knezom, filmskim redateljem i predsjednikom američke udruge Croatian Society for Human Rights, istražujući izazove u demokratskoj izgradnji države u poslijeratnom društvu. Jedan od ključnih dijelova toga projekta usmjeren je na traženje pravde za žrtve spolnog nasilja u ratu na Balkanu.

Najvažniji ciljevi projekta su:

dati glas ženama koje su bile žrtve silovanja u ratu na Balkanu u nastojanju da se silovanje prikaže kao sredstvo terora i vojne taktike u ratu;

tražiti pravdu za žrtve spolnog napada u sukobu priznajući im status žrtava ratnih zločina jer imaju pravo na sva sredstva pomoći i potpore;

izvesti počinitelje pred lice pravde;

zahtijevati formalnu vladinu nadoknadu za žrtve;

iskoristiti svjedočenje žrtava da se pojača javna svijest o potrebi zajedničke akcije za stvaranje miroljubiva rješenja međunarodnih sukoba.

3. Povijesna i politička pozadina rata

Da bi se rat smjestio u povijesnu i političku perspektivu, važno je primijetiti da je Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju sačinjavalo šest republika i dvije autonomne pokrajine: republike Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora i Makedonija, te pokrajine Vojvodina i Kosovo. Po Ustavu iz 1974. Jugoslavija je postala federalni savez s konfederativnim značajkama. To je svakoj republici davalo pravo na secesiju ili odcjepljenje od federacije.

Komunistička partija Hrvatske u veljači 1990. prihvatila je izborni zakon o višestranačkim izborima, omogućujući narodu da ima pluralističku demokraciju. Godine 1991. hrvatski narod je izrazio želju na referendumu koji je nadmoćno (93,5%) bio u korist političke neovisnosti i odcjepljenja od Jugoslavije. Kratko vrijeme zatim taj su primjer slijedile Slovenija, Bosna i Hercegovina te Makedonija. Ratoborna reakcija srpskoga političkog i vojnog vrha protiv Hrvatske koja je kanila uspostaviti suverenu državu bila je brza i brutalna. Pokušali su okupirati cijelu Hrvatsku.

Poslije pada Berlinskoga zida, države unutar Sovjetskog Saveza tražile su neovisnost, zasebne sudbine i samoodređenje. Zemlje Istočne Europe prošle su relativno mirno tranziciju u neovisnost.  Srbi su imali nadmoć u postupku donošenja vojnih i političkih odluka i bili su spremni oduprijeti se pokretima za neovisnost. Činjenica da je glavni grad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije bio Beograd učvršćivala je srpski osjećaj nadmoćnosti nad drugim republikama.

Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU) imala je velik utjecaj  na politički i vojni vrh Jugoslavije. Ideologija koja se odražavala u njihovim istupima, naročito u Memorandumu iz 1986., posijala je sjeme srpske hegemonije i agresije koja se pripremala mnogo ranije. Namjera toga dokumenta trebala je pribaviti pseudoznanstveno opravdanje srpske nadmoći, tvrdeći da su Srbi bili pravi i legitimni nasljednici jugoslavenske tradicije.

Srbi su tvrdili da su oni najčišći potomci slavenskih plemena koja su došla u Europu u 6. stoljeću i stigla do Jadranskoga mora. Taj dokument bio je očevidno usmjeren na to da položi političko-ideološke temelje za umanjivanje  prava svih drugih republika. U samosažaljevajućoj  prozi, Memorandum uvelike podsjeća na Mein Kampf po svojem tonu žrtve a ratobornoj namjeri. Dokument zagovara radikalnu političku akciju i njegova su načela potaknula nov politički pokret. Koncept rasne nadmoći kasnije će prerasti u vojni pohod radi etničkog čišćenja koje je prešlo u oblik genocida, silovanja i spolnog zatočenja od strane Srba.

Memorandum 1986. bio je razaslan znanstvenim akademijama diljem svijeta i o njemu se naširoko raspravljalo. Godine 1991. bilo je vidljivo da su Britanci, Francuzi i Rusi dali Srbima političko zeleno svjetlo da Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju pretvore u Jugoslaviju. U lipnju 1991. američki ministar vanjskih poslova James Baker posjetio je Beograd i potvrdio tamošnjem političkom vrhu da Sjedinjene Države pristaju na „teritorijalnu cjelovitost Jugoslavije“ (Cohen, 1992; Bethlehem and Weller, 1997, xxvii; Cohen in Meštrović, 1996, p. 38).

Supruga Slobodana Miloševića, Mirjana, bila je član unutarnjeg kruga SANU-a koji je promicao ideologiju Velike Srbije. Drugi član toga unutarnjeg kruga bio je Ljubomir Tadić, otac nedavnog (2004.-2012.) srpskoga predsjednika Borisa Tadića. Koncept Velike Srbije uvijek je bio prisutan u srpskom narodu i može se pratiti od Kraljevine Srba, Hrvatska i Slovenaca (1918.) i ranije. Već je godine 1913. u Zakladi Carnegie osnovana Međunarodna komisija za istraživanje uzroka i vođenja Balkanskih ratova. Ta skupina sastojala se od sveučilišnih profesora i drugih uglednih pojedinaca iz Francuske, Velike Britanije, Sjedinjenih Država, Njemačke, Austrije i Rusije, uključujući tri nobelovca. Nakon tri mjeseca istraživanja na Balkanu, skupina je objavila detaljno izvješće u Parizu (1914.) o užasnim pokoljima nad desetcima tisuća Albanaca uime Velike Srbije (Carnegie Enndowment, 1913). Nažalost, događaji iz Prvoga svjetskog rata zasjenili su otkrića toga izvješća.

Tako je Memorandum 1986. zapalio i nadolijevao duboko usađeni srpski nacionalizam. Stotine godina su srpski pisci i vođe izražavali čežnju za Velikom Srbijom. Prijašnjega srpskog predsjednika Dobricu Ćosića, kojega su smatrali najutjecajnijim članom SANU-a u razdoblju pisanja Memoranduma, nazvali su njegovi pristaše „ocem nacije“, dok ga je civilizirani svijet zvao „mozgom zla“.

Njegove riječi sažimlju opasni, iskrivljeni osjećaj u temelju srpske ideologije koja je neizbježno dovela do strašnih ratnih zločina genocida, spolnog nasilja i spolnog zatočenja, te poslije do negiranja odgovornosti za njih: „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“ (See Hyseni, April 25, 2016.) Kad je srpska vojska ušla u Vukovar 1992., snimljeno je kako su Srbi pjevali: „Slobodane, šalji nam salate; bit će mesa, klat ćemo Hrvate“.

4. Metodologija

Koristeći metodologiju proučavanja žena i spola koja uključuje kvalitativne razgovore s onima koji su preživjeli nasilja i stručnjacima iz toga područja, nastojali smo istražiti zakonske, psihološke, političke i društvene probleme žena, žrtava silovanja u ratu na Balkanu. Svrha je te metodologije baviti se istraživanjem koje je aktivističko, koje se bavi davanjem prava ljudima koji se proučavaju, koje ih poštuje i uključuje u postupak, i koje dopire do širokog slušateljstva o pitanjima koja se tiču života mnogih u društvu i zahtijevaju odgovor učinkovite javne politike. U duhu ove metodologije višestruko su korisni ostvareni plodovi koji namjeravaju doprijeti do akademske zajednice, međunarodnih znanstvenih i političkih krugova, zakonodavaca i jednako tako do opće javnosti. Oni uključuju istraživačka izvješća u medijima, članke u akademskim časopisima, snimljena svjedočanstva i dokumentarni film.

Počeli smo pregledavanjem literature i intervjuiranjem čelnika da bismo razumjeli doseg i narav problema, te korijen nesklonosti državnih vlasti da sude zločincima. Do danas postoji vrlo malo znanstvenih radova, dugometražnih filmova ili istraživačkih ispitivanja medija o ovim temama. Dokumentarni film je sada sastavni dio akademske pedagogije i moćan alat da se dopre do širokog slušateljstva. Tako je glavni aspekt ovog proučavanja bio proizvesti dugački dokumentarni film oslonjen na intervjue s preživjelima i stručnjacima; studenti su sudjelovali u igranim prizorima i sinkronizaciji na engleski, doslovce dajući glas žrtvama silovanja.

Kao mlad redatelj i branitelj u Domovinskom ratu, Nikola Knez se borio i snimao  u Vukovaru. Nadahnuti inicijativom Ujedinjenih naroda da se obrade zločini spolnog nasilja nad ženama u oružanom sukobu, autori su surađivali s hrvatskom nevladinom udrugom Žene u Domovinskom ratu da bi se vratili u Vukovar i našli preživjele žrtve spolnog nasilja u ratu koje bi pristale da budu snimljene, u nadi da bi takvi kvalitativni podatci mogli biti upotrijebljeni u traženju pravde za sve žrtve personalizirajući zbirnu statistiku i omogućujući preživjelima pravo da s drugima podijele svoja dugo potiskivana iskustva.

U listopadu 2013., kao predsjednica programa i članica izvršnog vijeća Saveza sveučilišta za demokraciju, dr. McClellan je uspjela odrediti Sarajevo kao mjesto gdje će savez održati godišnju međunarodnu konferenciju, i izabrala je temu Demokracija i sveučilište u nemirnom svijetu, s naglaskom na  regionalnim pitanjima. U tom smislu organizirali smo plenarnu sjednicu i paralelne sekcije koje su se bavile regionalnim izazovima promicanja demokracije u poslijeratnim društvima, uključujući politička, društvena, psihološka i zakonska pitanja povezana s genocidom, silovanjem i spolnim zatočenjem u ratu na Balkanu.

Sastanak je pružio prigodu regionalnim organizacijama koje rade na problemima žena u ratu da se sastanu po prvi put i usklade napore te dopru do široke međunarodne publike. Sastanak je istražiteljima priskrbio pristup dokumentima i osobama s izravnim uvidom u poznavanje problema. Kao dodatak pregledu transkripata Kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju i izvješćā organizacije Amnesty International, tada smo bili sposobni voditi intervjue sa stručnjacima iz organizacija kao što su Centar za žene žrtve rata iz Zagreba, Sunčica – Zaklada za žrtve ratnog zločina silovanja u Domovinskom ratu iz Zagreba, Helsinški odbor za Bosnu i Hercegovinu iz Sarajeva, Centar za žene žrtve rata iz Zenice i Medica Zenica koja pruža zdravstvene i psihološke usluge žrtvama silovanja u Zenici. Intervjuirali smo također dr. Almu Bravo-Mehmedbašić, profesoricu neuropsihijatrije u Kliničkom centru Sveučilišta u Sarajevu, čiji je rad o psihoterapiji žena žrtava u ratu na Balkanu postavio nove standarde za razvoj uspješnih intervencija u praksi.

Radeći s hrvatskom nevladinom organizacijom Žene u Domovinskom ratu, vodili smo intervjue sa četrnaest žena i dva muškarca, koji su preživjeli spolno nasilje u opsjednutom gradu Vukovaru; svi su bili sudionici skupine za terapeutsku potporu s nakanom da javno otkriju zločine koje su pretrpjeli. Također su potpisali dopuštenje da se njihove izjave objave u dokumentarnom filmu i člancima, te da pristaju svjedočiti na Haškom tribunalu. Proizveli smo nagrađivani film koji obrađuje iskustva i probleme desetaka tisuća ljudi koji su bili silovani u ratu na Balkanu i čekaju optužbe protiv počinitelja zločina, i još zahtijevaju službeni status kao žrtve ratnih zločina jer imaju pravo na moralnu, duševnu i financijsku pomoć.

Osim stvaranja filma na hrvatskom jeziku, poduzeli smo i proizvodnju engleske verzije dokumentarnog filma da bismo ostvarili međunarodno poznavanje toga problema. Glumce smo dobili iz slavnog Odjela za kazalište i televiziju pri Sveučilištu Texas A&M, Corpus Christi. Naše pripremanje američkih studenata koji će sinkronizirati glasove žrtvama uključivalo je predavanja o povijesnoj pozadini raspada bivše Jugoslavije i rata na Balkanu, te o dosegu i naravi spolnog nasilja u sklopu sukoba.

Nastavak u sljedećem broju

S engleskog jezika preveo Mate MARAS