ANĐELKO VULETIĆ, KNJIŽEVNI QUERCUS CROATAE
(Trebimlja, BiH, 6. veljače 1933. – Zagreb, 21. listopada 2021.)
Piše: Đuro VIDMAROVIĆ
Dana 21. listopada 2021. umro je Anđelko Vuletić, jedan od najvećih hrvatskih književnika druge polovice 20. stoljeća. Umro je nakon duge i iscrpljujuće bolesti. U eseju kojim sam popratio nagradu za životno djelo, „Dobrojutro more“ koja mu je dodijeljena u Podstrani 2019., nazvao sam ga pjesnikom tjeskobe i nade. Takav je bio i ostao do kraja života. Više emocionalno, nego fizički slomljen policijskom torturom u studentskim danima, trajno je nosio u sebi ovu povredu i nepravdu, ugrađujući ju u svoja književna djela. Posljednjim romanom „Poraz osvetnika“ („Alfa“, Zagreb, 2009.) riješio je ovaj krvavi čvor koji je nosio u duši: pravda pripada Bogu a ne čovjeku. Osveta bi bila poraz.
S pokojnim Anđelkom vežu me dva desetljeća prijateljstva. Nebrojeno sam puta slušao njegovu životnu priču. Nije ga boljela samo gruba tortura sarajevskih udbaških dželata, već i odnos hrvatskih pjesnika i hrvatske intelektualne elite prema njemu i njegovome djelu. Nije primljen u HAZU, niti kao član-suradnik, i tako dalje. Njegov književni rad dobio je bolje ocjene u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Postao je bez pomoći domaćih državnih i paradržavnih institucija, najprevođeniji hrvatski književnik. I to se prešućivalo. Što više, jedan od vodećih pisaca titoističke orijentacije javno je napisao kako bi ga trebalo suditi u Haagu zbog djelovanja na crti nacionalno-oslobodilačke borbe Hrvata protiv velikosrpskog agresora. A on je šutio i ustrajao u samobitnosti i osamljenosti. Nisu ga zanimale stranačke igre, koterije, klanovi i marifetluci oko njega. Sve što je imao kazati, napisao je u svojim djelima.
Anđelko Vuletić rođen je u mjestu Trebimlji, općina Ravno, Hercegovina, država BiH, 6. veljače 1933. Pučku je školu završio u rodnom mjestu a gimnaziju u Trebimlju. Potom je upisao Filozofski fakultet u Sarajevu i već kao student prve godine doživio težak politički udar: tadašnja UDBA uhićuje ga pod optužbom antidržavne i antisocijalističke djelatnosti, te vezu s članovima obitelji koji su odlaskom u inozemstvo izbjegli komunistički teror.
Moglo bi se kazati kako ga je tadašnje vrijeđanje i batinanje pratilo kao PTSP cijeloga života. Nakon ispitivanja biva osuđen na petogodišnju zabranu javne djelatnosti. Baš kao 1946. Tin Ujević. Boravak u zatvoru osjetljivomu mladome studentu Vuletiću ostao je u svijesti kao važan moment u životu, a iskoristio ga je u svojim djelima na literaran način, ali ga iz duše nikada nije odstranio. Nakon izlaska iz zatvora komunističke vlasti zabranjuju mu nastavak studija na nekom od fakulteta u BiH i Hrvatskoj, na crti jasne nacionalne diskriminacije. U toj situaciji mladi i daroviti student Anđelko Vuletić prinuđen je na sudbonosni izbor: otići u emigraciju, ili ostati živjeti u tadašnjoj Jugoslaviji sa stigmom političkog optuženika. Odlučuje ostati i odlazi u Skoplje (kao mnogi hrvatski intelektualci tog vremena), a zatim u Beograd, gdje završava Filozofski fakultet, opet kao mnogi hrvatski studenti sudbine slične njegovoj. Ondje uspijeva ući u krug bliskih suradnika velikog srpsko – židovskoga nadrealističkog pjesnika – Oskara Daviča. Mnogi naši ljepodusi ovo su pokušavali tumačiti na štetu pjesnika, umjesto u njegovu korist. Oskar Davičo pjevao je pjesme posvećene režimu (inače bi prošao kao Ženi Lebl), ali je bio i pjesnik europskog formata.
***
Unatoč neprilikama s kojima se suočavao, Anđelko Vuletić ulazi u književnost već kao student – i to romanom. Godine 1956. javio se na anonimni književni natječaj na kojem njegov roman „Gorko sunce“ dobiva prvu nagradu. U romanu bavi se tragičnom sudbinom malih ljudi i njihovom zarobljenošću strogim patrijarhalno-plemenskim uređenjem u hercegovačkom podneblju koje mu je najbliže.
Nakon romana „Gorko sunce“ javlja se zbirkom pjesama „Gramatika ili progonstvo“ u kojoj se osjećaju tonovi dadaizma i nadrealizma preuzetih od Oskara Daviča. Držim kako je riječ o vrlo kvalitetnoj zbirci. U kasnijim pjesničkim djelima napušta nadrealizam i kreće vlastitim putem koji neki književni kritičari s pravom nazivaju pravcem fantastike i snoviđenja. Vuletić stvara vlastiti poetski diskurs, a to mogu samo velika književna imena.
Nakon uspjeha prvog romana, vraća se u Sarajevo i u ovom gradu ostaje sve do 1992. Zbog čega nije izabrao Zagreb, priča je za sebe, a svodi se na mrzovoljnost i poltronstvo tadašnjih hrvatskih književnih gurua. Umjesto pozdrava, pokazali su mu stisnutu pesnicu. Upravo iz Zagreba slane su otrovne ideološke strjelice protiv njegova književnog rada. Nadao sam se kako će osobno o tome progovoriti, ali bolest ga je zauvijek spriječila.
Fenomenom ljudske naravi i zlobe nastavlja se baviti i u kasnijim djelima. Poglavito to su romani „Drvo s paklenih vrata“ (1963.), „Deveto čudo na istoku“ (1966.), „Dan hapšenja Vile Vukas“ (1980.), „Jadi mladog karijeriste“ (1984.), „Nadglednica djevojaka iz Moskve“ (2003.), „Plamen i slamka“ (2006.) i „Poraz osvetnika“ (2009.). Ovo zadnje djelo koje je uredio književnik Božidar Petrač, jedno je od najboljih djela hrvatske književnosti s početka 21. stoljeća. U njemu je definitivno na literarno impozantan način riješio problem koji ga je i osobno mučio, a tiče se odnosa žrtve i mučitelja, odnosno nepostojanja satisfakcije za žrtvu – osim kod Gospodara naših duša. Samo zahvaljujući ideološkoj pristranosti naših generalissimusa književne historiografije, pročelnika književnih katedara i TV urednika, njihovom titoističkom revivalu i orjunaškoj dijagnozi udbaške provenijencije, ovo genijalno djelo bačeno je na slijepi kolosijek. Kao i roman akademika Fabrija „Smrt Vronskog“.
Unatoč činjenici što je imao dosje politički nepoćudne osobe, Anđelko Vuletić postigao je međunarodni uspjeh kao pjesnik. Vlastitim marom i vrijednošću svojih stihova. Nitko iz državnih struktura nije mu želio pomoći. Njegova zbirka „Kad budem velik kao mrav“ bila je pravo otkriće za francusku književnu javnost, a potom je prevedena na sve glavne svjetske jezike, a često i dvojezično.
Pariški časopis „Poesie ’84“ o Vuletićevoj zbirci piše: „Bez imalo sumnje možete tvrditi kako ova poezija dolazi od velikog pjesnika…“ Glasoviti „Le Monde“ iste godine o knjizi daje sljedeću prosudbu: „Stihovi Anđelka Vuletića postavljaju pitanja koja vječito zaokupljaju čovjeka“, a glasoviti „Le Figaro“ zaključuje: „Ne događa se svaki dan da Europa upozna jednog velikog pjesnika.“
Do danas o književnom djelu Anđelka Vuletića objavljene su četiri znanstvene studije, nažalost, sve u inozemstvu. Za domaće umnike i znalce on kao da ne postoji.
***
Veliki hrvatski književnik Miroslav S. Mađer u knjizi „Književna kritika u poeziji Anđelka Vuletića“ napisao je: „Ima u nas pjesnika koji su podosta prevođeni, ali razmjerno nedovoljno zapaženi i popraćeni prikazima ili kritičkim prosudbama o njihovu djelu. A naš Anđelko Vuletić zasigurno je jedan od najprevođenijih, ali i prikazivanih pisaca u inozemstvu. Ne moramo spominjati samo Sloveniju, Makedoniju, Srbiju – jer možda je preporučljivije navesti kritičare koji su pisali ili još pišu o našem poeta universalis na stranicama njemačkoga, poljskog, mađarskog, ruskog te francuskog literarnog tiska. Za manje upućene bilo bi dovoljno istaknuti mišljenje Alaina Bosqueta koji je pisao da je Anđelko Vuletić veliki pjesnik. I sve u sličnom tonu čitamo u listovima poput “Le Mondea”, “Le Figaroa”, ili u “Nouvelle revue française”. (…) Stoga je njegovo djelo ostalo uglavnom izvan domovine, odnosno izvan pozorne optike hrvatske književne kritike. Ali to mu nije smetalo da postane jedan od najprevođenijih hrvatskih pisaca. Ako ne i najprevođeniji pjesnik. Njegovu su vrijednost cijenili najozbiljniji kritičari, primjerice Piere Emmanuel ili Enri Michaux, koji se ne pojavljuju često ni u javnosti ni u medijima, s obzirom na piščev itinerarij i ratne okolnosti. I, kako bi rekao Vlatko Pavletić, njegove vrijednosti pronalazili su kritičari ponajviše ondje gdje su kriteriji najstroži, a ukus najistančaniji – u Francuskoj,“ zaključuje autor.
Đuro VIDMAROVIĆ
MOLITVENIK MOJE MAJKE
Kad gori kuća moga oca i moje
majke,
ja mogu stajati mirno, jer se moje riječi vatre ne boje.
Ali — kad gori kuća moga oca, u pepeo zauvijek
odlazi i njegova slika na zidu, i njegov okamenjeni uzdah,
i njegov mrki pogled koji stremi
u daljinu,
i njegov znoj koji se miješao sa zemljom, i njegov glas koji je nadjačavao
vjetar, i njegova
večernja molitva i njegov podnevni smijeh — te dvije rijeke,
te dvije splavi
kojima sam oplovio svijet.
Kad gori kuća moga oca i moje majke, ja možda
mogu biti
na nekom dalekom rtu dobre nade, tako
da do mene ne dopire miris paljevine, ali –
u crno zgarište zauvijek liježe,
kao u kolijevku,
i moj prvi plač, i moj prvi korak, i moj prvi crtež u pepelu,
i moja prva dječja maštarija, i prva pšenična vlat
sa svijećama za božićno slavlje,
i prva materinska riječ – taj temelj na kome je počivala
cijela zgrada, taj krov nad glavom, to nebo
s oblacima od uspavanki, s oblacima od bajki,
kad gori kuća…
Kad gori moja kuća, kao da gori i moja prva pričest i
crkveni toranj
i angelus i duša moja moje duše, i s njom
i molitvenik moje majke, i dan sastanka, i dan pozdrava.
Kad nestaje u plamenu kuća moga oca i moje majke,
moje se tijelo može skameniti, može se i zagrijati, ali –
mene, ali čovjeka, ma gdje se zatekao, više nema.
Čovjeka više nigdje na ovom svijetu nije.
(1991.)
PONORNICA
Stojim na kraju svijeta; gledam
kako se na nebu
pletu čvorovi od korijenja i putova
kojima sam
prošao, i – slušam
daleku jeku riječi
koje sam
potapao u krv,
a ponornica ih sad
izbacuje i
rasipa diljem svih raskršća i trgova ovog beskraja,
pa klonem
prije nego izustim:
niti me kad bilo,
niti će me
kad
biti.
Anđelko VULETIĆ